Moglo bi se reći, bez imalo patetike, da nakon predstave ‘Mladež bez Boga’ više ništa neće biti isto. Kratko rečeno, ovo je predstava o mračnom svijetu pred nama, o tome što nam se mladi spremaju učiniti već sutra, jer u lažljivi svijet beskrajnih fraza i političke korektnosti definitivno više ne vjeruju. Ključno je pitanje jesmo li toga svjesni i jesmo li to danas spremni sami sebi priznati. Predstava u režiji Boruta Šeparovića inspirirana je romanom ‘Mladež bez Boga’ Ödöna von Horvátha koji govori o Njemačkoj 1937. i nacistima, ali još više esejom ‘Heroji’ Franca Bifa Berardija o današnjim mladima koji su izgubili svaku iluziju o dobroti i iskrenosti i spremni su to i dokazati.
Bilo je kroz povijest teatra puno predstava o tzv. izgubljenoj generaciji, ali ovo je prvi put pogled na grupaciju mladih koja je toliko razočarana vlastitom stvarnošću da želi bez imalo kompromisa pogaziti baš sve zasade i vrijednosti proteklih barem dvije tisuće godina. Ti mladi su shvatili da se svijet pretvorio u globalni logor u kojem vladaju supermoćni kapital, digitalna tehnologija i tri posto bogatih, a principi solidarnosti su postali ništa drugo nego gola laž. Dok na sceni viču ‘možda ćemo imati sreće da nas pogodi komet i vrati na dan prvi’, ti mladi se s ledenom mržnjom rugaju evropskoj kulturi, koja je sebi vjekovima tepala kako je humanistička i tolerantna, a to sa svojim ekstremizmima i materijalnom sebičnošću nikada nije bila. Šest likova na sceni više ne traži svog pisca, gnušaju se svojih profesora, spremni su pogaziti sve autoritete i uzeti pravdu u svoje ruke. Drugačije u odnosu na svaku prethodnu generaciju jesu odsustvo dosadašnjih etičkih principa i hladna bešćutnost da se ide do kraja. Ono u što ti mladi vjeruju je njihova vlastita mržnja (‘mi jebeno mrzimo bezimenu masu’), želja da sami postanu bogovi i da brutalno i bez milosti unište svijet. Kako? Tako što će naoružani do zuba upasti u škole, samoposluživanja i parlamente i pucati u sve što se kreće, raznijevši na kraju i sebe same. Tko će preostati? Samo najjači koji će vladati nad prezrenom masom običnih, nepokretnih i stoga manje vrijednih. Snaga i brutalnost jakih postali su u toj drami nove generacije trenutak istine; demokracija, reforme i sitni popravci perfidno su mazanje očiju koje su izmislili svi konformisti ovoga svijeta i sve te ljude i njihove lažljive floskule o jednakosti i dobroti treba zgaziti bez milosti.
Na sceni gledamo šestero junaka te zlatne mladeži, smještene među kompjutorima, žicama, mobitelima i drugim pomagalima međusobne komunikacije, kao u tvrđavi iz koje preko nišana gledaju vanjski svijet i u tamnoj komori planiraju što će tom svijetu učiniti. Njihov profesor, s kojim razgovaraju isključivo preko ekrana, obasut je uvredama zbog izdaje vrijednosti o kojima ih je učio. Pobunjenike glume vrlo disciplinirano i uvjerljivo studenti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić, njihovog konfuznog i neuvjerljivog profesora igra Rakan Rushaidat, a čitava predstava sliči na mračni laboratorij iz kojeg, u režiji jedne bešćutne mladosti, neće izaći ništa dobro. Sve završava stvarnim monologom masovnog ubojice Andersa Breivika pred sudom, a mi shvaćamo da našim udovima struji nemoć da se odupremo ovakvim do ludila racionalnim vizijama sutrašnjice.
Je li to zaista svijet budućnosti? Da, njega smo zaslužili i za to smo odgovorni. Najveća vrijednost predstave ‘Mladež bez Boga’ jest što nam realnost tog svijeta pokazuje tako brutalno uvjerljivo i bez imalo anestezije.
