Razgovarali smo s angažiranim kazališnim redateljem Borutom Šeparovićem u povodu njegova multimedijalnog projekta ‘Cijankalij §218’ koji je nastao prema istoimenoj drami na temu prava na pobačaj u Njemačkoj, u osvit nacizma.
Koji je bio vaš motiv da se bavite dramom ‘Cijankalij §218’?
Pobačaj je već vjekovima vruće etičko, pravno i političko pitanje, a rješenje Ustavnog suda o zakonu kojim se u Hrvatskoj regulira pobačaj označilo je početak potpuno otvorene bitke o ovom pitanju. Projekt smo počeli pripremati na ljeto 2016., a na to me potaknula činjenica da je jedan dramski tekst, nastao u Weimarskoj Njemačkoj 1929., prepun analogija s našom društvenom stvarnošću. Ekonomski krah, kriza, mjere štednje, nezaposlenost, uspon nacizma demokratskim putem – to je povijesni kontekst nastanka drame ‘Cijankalij §218’. U tom se kontekstu odvijala i masovna borba za legalizaciju pobačaja u Njemačkoj. Hrvatska praizvedba drame ‘Cijankalij §218’ daje nam mogućnost da se prisjetimo koliko su teške bile određene borbe tijekom 20. stoljeća, ali i koliko su krhka prava koja od tih borbi baštinimo u 21. stoljeću.
Dilema između Trumpa ili Clinton, između Le Pen ili Macrona zapravo nam govori da možemo birati jedino između neoliberalizma i nacionalizma. Pritom nacionalizam puno uspješnije korespondira s onim dijelom građana koji su prirodni adresat ljevice
Zašto ste temu prava na pobačaj izdvojili kao važno pitanje u Hrvatskoj danas?
U sljedeće dvije godine dobit ćemo novi zakon. Vrlo je vjerojatno da on neće sadržavati zabranu pobačaja, ali će u njega biti utkani različiti mehanizmi koji će pobačaj učiniti teško dostupnim, pa čak i nedostupnim u praksi. Moguće posljedice takvoga zakonskog rješenja mogle bi biti poražavajuće za borbu za ravnopravnost spolova i za ženska prava. Žene su ionako u našem patrijarhalnom društvu opterećene, ekonomski neravnopravne, politički potpuno podreprezentirane, a bojim se da će novi zakon o pobačaju biti još jedan udarac na njih u trenutku donošenja teške odluke o prekidu trudnoće. Multimedijalni projekt ‘Cijankalij §218’ napravili smo kako bismo skrenuli pažnju na ovaj problem, kako bismo upozorili na povijest koja nam jasno govori da zabrana pobačaja ne donosi ništa dobro.
Kome paše zbijanje redova
Postoji li u Hrvatskoj dovoljno društvenog, političkog i intelektualnog kapaciteta za raspravu o ovoj temi?
Pobačaj je sasvim sigurno polarizirajuće društveno pitanje, ali ne mislim da bismo ga trebali promatrati u crno-bijelom okviru. Zbijanje redova na ‘mi ili oni’ odgovara samo određenim elitama, ali ne korespondira sa stvarnim životom ljudi u ovoj zemlji. Pitanja poput pobačaja, kao i prepucavanja oko partizana i ustaša, izraz su zapravo potpune bezidejnosti postojećih političkih stranaka da u ovom trenutku iznjedre politiku koja će pozitivno utjecati na život građana. Kako ideju o takvoj politici nemaju, onda se stranke i njihovi sateliti s desnog krila ili financijeri iz crkvenih redova, a često i socijaldemokrati, raskrinkani kao neoliberali, služe polarizacijskim pitanjima ne bi li povećali svoj utjecaj i mobilizirali svoje glasačko tijelo. Unatoč tome, vjerujem da kapacitet za raspravu o pobačaju postoji jer politički pamfleti mogu biti crno-bijeli ili jednodimenzionalni, ali život nije takav. Naš projekt nastao je u dubokoj vjeri da je takva rasprava ne samo moguća nego i nužna.
Kada nas neoliberalizam potpuno iscrpi, lako ćemo se ponovno prikloniti fašistoidnim politikama jer će nam u beznađu one ponuditi iluziju spasa
Otvara li projekt ‘Cijankalij §218’ i druga pitanja osim prava na pobačaj?
Projekt pitanje pobačaja postavlja u kontekst ne samo ženskih nego i radničkih prava i izmiče ga iz sfere bioetike u sferu ekonomije i materijalne stvarnosti. Drama ‘Cijankalij §218’ opisuje jednu tešku socioekonomsku situaciju u kojoj su radnici praktički svedeni na životinjski nivo – preživljavaju i razmnožavaju se. Neki će reći da je ta drama anakrona, da mi danas živimo bolje nego što su ljudi živjeli 1929., no nisam u to uvjeren. Znamo da je prema istraživanjima svako peto dijete u Hrvatskoj siromašno, svjedočimo kontinuiranoj derogaciji radničkih prava i raspadanju svih onih struktura socijalne države koje su za podizanje djece iznimno važne, kao što su zdravstveni i obrazovni sustav. Zabrana pobačaja u takvim okolnostima je oblik nasilja nad životom koji je već tu, prije svega nad životima žena.
Zašto ste se u realizaciji komada Friedricha Wolfa odlučili za radiodramu, a ne za kazališnu izvedbu?
Čitav projekt je multimedijalna platforma od koje je zvučna rekonstrukcija komada Friedricha Wolfa samo jedan sastavni dio. Jedna trećina. Projekt je dostupan na stranici na kojoj se osim audio-drame nalaze i video-materijali, u kojima rastvaramo proces nastanka radiofonskog dijela. U tim smo video-dokumentima zabilježili i izjave glumaca o pitanju pobačaja, a na samoj stranici su i povijesne bilješke o kontekstu nastanka komada, od angažmana pisca i liječnika Friedricha Wolfa u pokretu za legalizaciju pobačaja u Njemačkoj, pa sve do dolaska nacizma na vlast, nakon čega Wolf kao komunist i Židov emigrira u Moskvu. Odabrali smo umjetničke forme koje smo mogli proizvesti u kratkom vremenu kako bismo se na vrijeme priključili javnoj raspravi. Uz to, željeli smo da projekt bude trajan i svima dostupan.
Gdje na skali konzervativno-liberalno ili tolerantno-autoritarno stoji hrvatsko društvo danas?
Teško mi je odgovoriti na pitanje gdje stoji hrvatsko društvo općenito, ako svakodnevno pratimo reality show u hrvatskom parlamentu, kakvoga ne može stvoriti niti jedna umjetnička fikcija. S druge strane, ne volim upirati prstom u građane Hrvatske, jedne male kolonije na periferiji Europe, kada su procesi vidljivi u Hrvatskoj prisutni u cijelom svijetu. Dilema između Trumpa ili Clinton, između Le Pen ili Macrona zapravo nam govori da danas možemo birati jedino između neoliberalizma i nacionalizma. Pritom nacionalizam puno uspješnije korespondira s onim dijelom građana koji su prirodni adresat ljevice. A ljevica je istrošila ljudskopravaška pitanja kojima se godinama bavila, bez da je zahvatila procese transformacije proletarijata ili izgradila mreže solidarnosti. Volio bih da sam u krivu, ali lijeva politička agenda 21. stoljeća još uvijek nije jasno artikulirana, tako da fašizam može prilično nesmetano bujati, prije svega kao odgovor na krizu kapitala.
Pomišljate li na organizaciju otvorenog dijaloga između zagovaratelja i protivnika pobačaja?
Čitav projekt ćemo zaokružiti javnim događajem ‘Ljubav & Ekonomija’, kojim ćemo povezati komad iz 1929. godine s ‘ovdje i sada’, odnosno s Hrvatskom 2017. U tom dokumentarnom performansu organizirat ćemo i raspravu protivnika pobačaja i zagovornika zakonske legalnosti i praktične dostupnosti pobačaja kroz okvir same drame. Komad ‘Cijankalij §218’ se na kazališnim daskama Weimarske Njemačke pretvarao u spontane demonstracije i rasprave o pobačaju, pa ćemo pokušati iskoristiti potencijal tog komada u svrhu otvaranja dijaloga. Pitanje materijalne stvarnosti koja nije naklonjena podizanju obitelji za mene je ključno, oko njega bismo se trebali svi angažirati, bez obzira na to što mislimo o pobačaju. Smatram da se moramo jednostavno usuditi na dijalog, na susret, jer ipak dijelimo isto vrijeme i prostor. Unatoč nepremostivim razlikama, mi smo i dalje dio istog društva.
Je li bilo reakcija iz konzervativnih krugova na serijal radiodrame?
Pitanju pobačaja nismo pristupili dnevno-politički nego povijesno-politički. U projektu ne adresiram niti posebno prokazujem konzervativnije krugove. Puno me više zanimaju načini na koje običan građanin u ovom društvu reagira na određene situacije. Primjerice, može li protivnik pobačaja imati empatije za nekoga tko je prekinuo trudnoću, ima li razumijevanje za nečije teške socioekonomske ili obiteljske prilike, postoji li među vjernicima volja da ‘istjeraju trgovce iz svoga hrama’, koji danas nisu trgovci robama i uslugama nego političkom moći i utjecajem… Mogu li vjernici poštovati tuđi izbor, savjest i činjenicu da, prema vjeri, svatko sam odgovara pred Bogom za svoje grijehe ili propuste… Evo, to su moguće smjernice za dijalog, toleranciju i solidarnost, dok zabrana pobačaja to nikada nije bila niti će biti.
Ljepota neće spasiti svijet
Režirali ste brojne društveno važne predstave: ‘Srce moje kuca za nju’, ‘Generacija 91-95’, ‘55+’, ‘A gdje je revolucija, stoko?’ i druge. Kolika je stvarna mogućnost za angažirano kazalište u Hrvatskoj?
Kazalište koje me zanima je angažirano, političko, brehtijansko, dakle ono koje je svjesno svoje političnosti i stvarnosti u kojoj nastaje. Ako pogledamo oko sebe, većina kazališta funkcionira po principu reprodukcije statusa quo. Recimo, kada pogledamo 1929. godinu i činjenicu da je komad ‘Cijankalij §218’ izveden preko stotinu puta u samo tri mjeseca od praizvedbe, onda nam je jasno da je kazalište tada imalo puno veću moć. Komad je sam po sebi bio kontroverzan, protivnici su često prekidali izvedbu povicima, zabilježen je i slučaj u kojem su bacili suzavac u publiku kako bi prekinuli predstavu. No umjetnici poput Wolfa, kao i njegovih suvremenika i drugova Brechta i Piscatora, za svoje su teatarske podvige imali podršku komunističke partije i tada jakih radničkih sindikata. Danas ostaje otvoreno pitanje kome se angažirana umjetnost obraća kada je njezina idealna publika uglavnom pred televizijom, a ne u kazališnim dvoranama. Bez obzira na to mislim da danas kazalište općenito ima šansu samo ako je politično i angažirano, inače će polako izumrijeti.
Što za vas znači riječ patriotizam?
Patriotizam sigurno nije domoljublje koje se temelji na mržnji prema drugima. Patriotizam za mene nema veze s krvnim zrncima. Patriotizam je čuvanje svih onih tekovina koje može izgraditi samo društvena zajednica s ciljem vlastitog razvoja i razvoja solidarnosti, kao što su zdravstveni i obrazovni sustav i borba za socijalnu državu. Ali pitanje patriotizma moglo bi se u 21. stoljeću razvijati i u kontekstu ljubavi prema domu svih ljudi – ovoj planeti. Prema prirodnim resursima, prema budućim generacijama, prema tome kakav će zrak udisati i kakvu će vodu piti…
Kakva je šansa za obnovu ideje elementarne ljudske solidarnosti u vremenu globalnog zagrljaja nacionalizma i neoliberalizma?
Za mene to nije pitanje šanse nego apsolutne nužnosti. Solidarnost je razbijena vrlo konkretnim neoliberalnim politikama, kojima smo svedeni sami na sebe. Tko nije uspio, sam si je kriv. Osim kada kolektivno spašavamo banke od bankrota ili u Hrvatskoj Agrokor. Šansa postoji u razbijanju iluzije da je ovaj sustav najbolje do čega možemo doći. To ne može biti najbolje ako je prepuno nepravde. Ni neoliberalizam nema odgovor na probleme koje je proizveo, a ni nacionalizam koji se nudi kao odgovor neće dovesti do dobrog rješenja.
Koliko se mijenjala poetika vaše trupe Montažstroj u ovih gotovo 30 godina?
Poetika Montažstroja se mijenjala onoliko koliko se mijenjala stvarnost oko nas, iako je pitanje koliko se toga zapravo promijenilo. Osjećaj krize, propadanja i osiromašenja permanentan je od 1989. do danas. U trenutku kada smo započeli s radom, kroz raspad Jugoslavije i krvavi rat zapravo se stvaralo zakonodavstvo za slobodno tržište, a paralelno se odvijala privatizacija, tako da se čini da svih ovih godina živimo posljedice tog perioda. Ono što se u Montažstrojevoj etici, estetici i poetici mijenjalo je naglasak na dokumentarnim ili pseudodokumentarnim postupcima, koji su posljednjih desetak godina obilježili naše projekte, kao izraz čvrstog odnosa s društvenom stvarnošću. I uvjerenja da stvaranje iluzije u kazalištu ne pomaže razbijanju iluzija u stvarnosti.
Dostojevski je rekao da će ‘ljepota spasiti svijet’. Što vi mislite o tome?
Jedan od likova iz Wolfove drame ‘Cijankalij §218’, mladi metalski radnik Max, kaže da svijet u kojem čovjek mora pucati i krasti da bi došao do svoga zalogaja naprosto treba razoriti do temelja. Bojim se da ljepota neće spasiti svijet. Živimo u društvu spektakla, okruženi smo ljepotom na svakom koraku, pa taj isti spektakl i svijetle i šarene billboard reklame trebaju valjda zamagliti pogled na ljude koji ispod tih reklama kopaju po smeću. Da se vratimo na 1933. godinu, umjetnost kakvu ja radim bila bi tih dana najvjerojatnije osuđena kao degenerirana umjetnost jer se ne bavi lijepim nego patološkim. Tako su i Wolfova djela završila na lomači, a on sam na popisu nepoželjnih umjetnika. Ne znam što će spasiti svijet; lako je moguće da idemo prema katastrofi koju se ne da spriječiti. Kada nas neoliberalizam potpuno iscrpi, lako ćemo se ponovno prikloniti fašistoidnim politikama jer će nam u beznađu one ponuditi iluziju spasa…
