Redatelj Borut Šeparović oduvijek je pravio drugačije kazalište. Njegov zaštitni znak, Montažstroj, trupa koju je stvorio kasnih 80-ih, djeluje uz sve nedaće nezavisne produkcije, uporno i na mišiće sve do danas. Šeparovićev teatar prepun je nevjerojatnih scenskih kombinacija u kojima se miješaju glumci s video zapisima, plesači s dokumentarnim svjedočanstvima, dok teške političke teme zajedno s ironičnim songovima izranjaju ili se utapaju u njegovoj aktivističkoj imaginaciji. Od takvog galimatijasa nastaje predstava visoke energetske radijacije koja uvijek prelazi preko ruba ustaljenih teatarskih konvencija. Tako nastaje neka vrsta – kako ga Šeparović ponekad zove – nogometnog kazališta, u kojem igrači furiozno brzo izmjenjuju mjesta, a umjesto efektnih golova redatelj iz voleja gađa publiku socijalnim porukama, bez suvišnih nježnosti. Kako je nedavno zapisala Šeparovićeva dramaturginja, Ana Prolić, "Borutovo kazalište ne samo da tematizira suvremeni društveni, politički, svjetonazorski, ekonomski kontekst, već ga demaskira, razlaže i propituje do krajnjih granica". Takva je i njegova najnovija predstava "Radnička cesta" koja se zbog korone ne igra pred publikom, nego je pretvorena u film noir snimljen u nekom pustom skladištu, a dostupan je na platformi radnickacesta.montazstroj.hr.
Kada zbog "novog svjetskog poretka" stvari na Balkanu zaista postanu loše, hvatat ćemo se za vratove ne samo zbog socijalne nepravde, nego i zbog nikad završene diskusije o Srbima i Hrvatima
Današnja globalna izolacija Šeparoviću je postala okidač za temu kojom se u ovoj predstavi želi baviti: radnici su u privatizaciji ionako postali deveta rupa na svirali, a sada će korona postati odličan izgovor da ih se baci na ulicu i da njihova bijedna radnička egzistencija bude zamijenjena robotima, algoritmima, čipovima i drugim smrtonosnim čudima tehnološkog cunamija. U tih petnaest filmskih sličica neprestano kao neki lajtmotiv struji rečenica, mogući prvi stih neke tužne radničke pjesme: Gdje ste sada, proleteri? Filmska priča prati dva radnika u zamišljenom pogonu za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobitele 5G generacije, na Radničkoj cesti u Zagrebu, u vlasništvu neke bjelosvjetske kompanije, u kojoj dvojica junaka, Edo (Bernard Tomić) i Đuro (Domagoj Janković), crnče za sitne pare dan i noć. O naknadi za prekovremeni rad i o socijalnim pravima oni mogu samo sanjati. Nakon pun kufer godina takvog ponižavajućeg rada obojica pucaju po šavovima i odlučuju oteti stranog predstavnika firme koji dolazi procijeniti koliko bi još radnika trebalo dobiti otkaz. Krajnji cilj otmice jest prisiliti tog menadžera da u telefonsku kameru kaže kako je on korumpirani gad eksploatatorske tvornice te ga na kraju ubiti. Snimku njegovog ubojstva radnici žele razaslati po društvenim mrežama, kao poruku da odsada više nema "jebenog izmotavanja" s radničkim pravima. Problemi nastaju kada shvate da čovjek kojega su oteli nije nikakav strani eksploatator nego stanoviti Franjo (Goran Grgić), naše gore list, koji živi u Beču i u toj firmi radi kao konzultant. Drugi problem je Tomo (Matej Đurđević), njihov kolega radnik, koji je završio fakultet te i dalje vjeruje u progres i osobno napredovanje i koji je, na nesreću, vidio otmicu. Počinje žestoka rasprava ogorčenih radnika s taocem i svjedokom o tome tko su dobri, a tko loši momci u svijetu borbe između radnika i kapitala. Ljuti i izbezumljeni, dvojica radnika se prisjećaju svojih očeva i djedova u socijalizmu, koji su u te iste pogone na Radničkoj cesti ulazili s osmijehom jer su imali zagarantiranu plaću i jednom godišnje osigurano sindikalno ljetovanje na Jadranu. Mašući pištoljem, unose se konzultantu u lice s tvrdnjom kako su takvi kao on doprinijeli propasti radničkih tvornica koje su novim kapitalistima prodane budzašto.
Film-predstava umnogome ironizira Netflixove serije u kojima teroristi ubijaju taoce kao na tekućoj traci, dok se ovdje radi o dvojici lumpenproletera u samoubilačkoj akciji koji više ne vjeruju ni u što. Što Borut Šeparović želi ovom predstavom? Želi na umjetnički način upozoriti na novo doba koje se trenutno ne može zaustaviti: kapitalisti postaju sve bogatiji, a svi oni koji za njih rade, ne samo klasični radnici nego i intelektualni, previše slabo plaćeni proletarijat, tzv. prekarijat, postaju sve siromašniji ili su jednostavno postali suvišni. Riječ je o ljudima "koji žive neizvjesnom egzistencijom", kako bi rekao Chomsky. Što da se radi, pita se u predstavi Šeparović, ironično citirajući Lenjina. Na to pitanje, na primjer, odgovara Guy Standing u knjizi "Prekarijat" iz 2011. kada taj novi kapitalizam naziva "politikom iz pakla" te dodaje da "ako se vlasti ne suoče s problemima, s bijesom i s pitanjima koje prekarijat postavlja – slijede neredi." Toga je svjestan i redatelj: da li da pucamo po svima koji u tvornički krug ulaze BMW-ima ili da li počnemo primjenjivati "bossnaping", strategiju otmice šefova, koja se u stvarnosti već koristi ponegdje u Evropi, dok se ne ispune radnički zahtjevi? Ili da šutimo i trpimo? Dokle? Šeparović na ta pitanja ne odgovara te u duhu ogorčenih radnika sumnja u to vrijedi li išta njegova predstava u trenutku kada nezavisni umjetnici s ovakvim projektima ne mogu platiti ni struju ni režije.
Kroz predstavu struji beznadna dilema: kako učiniti ovaj svijet pravednijim i boljim mjestom za život kada u ovom postideološkom dobu nijedan poziv na promjenu nema baš nikakvog efekta. U predstavi se naime vidi da je Šeparović zajedno s Anom Prolić temeljito proanalizirao političku ekonomiju današnjeg kapitalizma (o čemu dobro govori Dnevnik rada "Radničke ceste"), no kraj te priče apatičan je i mračan do bola. Film-predstava završava tako da jedan od radnika zapada u još težu depresiju, a drugi ubija konzultanta firme i radnika-svjedoka, jer "ako već nema revolucionarne tradicije, onda je treba stvoriti". Dok radnici liftom napuštaju podzemno skladište, zadnja rečenica u predstavi glasi: jebem ti krv srpsku. Šeparović nam tako na kraju želi poručiti da ćemo se, kada zbog "novog svjetskog poretka" stvari na Balkanu zaista postanu loše, hvatati za vratove ne samo zbog socijalne nepravde, nego i zbog nikad završene diskusije o Srbima i Hrvatima…
