Uspješni društveni pokreti trebaju priču o sebi, pripovijest koja će iznutra održavati posvećenost članova, a sam pokret činiti razumljivim i privlačnim širokim slojevima stanovništva. Istovremeno, premda je pogrešno podcjenjivati "male ljude" i njihovu sposobnost da prepoznaju tko se zaista za njih zalaže, neupućenim građanima nije uvijek jasan odnos političkih aktera prema ključnim problemima, a vjerojatno ponekad ni ne razlikuju manje opcije na lijevom i liberalnom spektru. Otprilike mjesec i pol dana prije lokalnih izbora 16. svibnja na kojima nova i sve jača lijevo-zelena koalicija predvođena platformom Možemo! vodi ključnu bitku – prije svega u Zagrebu, gdje bi Tomislav Tomašević, po svemu sudeći, trebao postati novi gradonačelnik – iz štampe izlazi knjiga Roberta Bajrušija, novinara Jutarnjeg lista, naslovljena "Možemo!" i s podnaslovom "Kako je nastala nova hrvatska ljevica", u izdanju Profila. Na stražnjoj korici su kao teme knjige, osim geneze pokreta, navedeni i odgovori na pitanja o tome tko čini Možemo!, tko su vođe platforme i što planiraju u budućnosti, a djelo je, doznajemo u uvodu, nastalo "temeljem razgovora s dvadesetak najvažnijih pripadnika zeleno-lijevog pokreta".
Bajruši pažljivo rekonstruira nastanak nove političke opcije, vraćajući se u 2007. godinu. Tomašević i Teodor Celakoski tada su, predvodeći udruge Zelena akcija i Pravo na grad – zajedno s drugim aktivistima, poput Urše Raukar – ustali u obranu zagrebačkog Cvjetnog trga i Varšavske ulice od udruženog nasrtaja korumpirane politike i kapitala, utjelovljenih u Milanu Bandiću i Tomislavu Horvatinčiću. Poglavlje po poglavlje, epizodu po epizodu, pratimo kako se njihova borba razvija, od prvih akcija, preko omasovljenja protesta te "logorovanja" na Cvjetnom s kontejnerima i drvenim trojanskim konjem, pa do hapšenja 150 prosvjednika u ljeto 2010. Ta bitka završila je porazom što se otimačine konkretnog javnog prostora tiče, ali porazom koji se dugoročno ispostavio kao presudna moralna i politička pobjeda. Zatim počinje "službeni" politički angažman. Na scenu stupaju Sandra Benčić, Dragan Markovina, Rada Borić i Ivana Kekin, dok Institut za političku ekologiju i Grupa 22 postaju inkubatori progresivnih ideja u Hrvatskoj. Zeleno-lijeva koalicija ulazi u zagrebačku Skupštinu, gdje se nameće kao najartikuliranija politička opcija. Slijedi neuspjeh na europskim izborima 2019., no nakon što je zagrebački potres ogolio svu bijedu politike, koalicija prošlog ljeta trijumfalno ulazi u Sabor. Posljednja poglavlja sežu sve do aktualne kampanje za lokalne izbore, na kojima će grupa aktivista s početka knjige izgledno preuzeti glavni grad. Iako je ishod neizvjestan, a priča itekako teče i dalje, knjiga je time u određenom smislu zaokružena.
Bajrušijev historijat zeleno-lijeve koalicije je aktualno i pionirsko, uglavnom informirano, dobronamjerno i sa simpatijom pisano djelo
Gotovo petnaestogodišnju kronologiju nastanke nove zelene ljevice, rođene na ulici kroz protivljenje moći i znoj, Bajruši pripovijeda podsjećajući na niz već zaboravljenih događaja - od halabučnih protesta sa Zlim bubnjarima, kufera ispred zagrebačke gradske uprave ili ubacivanja lijesa u raku u Varšavskoj – što je simboliziralo pokapanje javnog interesa – pa do, recimo, epizode u kojoj je SOA nezakonito provjeravala Benčić, ili slučaja sada već iščezlog Davorina Karačića koji je Tomaševića u Gradskoj skupštini zamalo i fizički napao. Autor, također, skicira neposredni društveni i politički milje te daje prostora akterima, koji iznose promišljanja o vlastitom idejnom i strateškom razvoju; Celakoski, primjerice, tumači kako su počevši od prostora za rad neovisne kulture shvatili da su sva javna dobra i čitava infrastruktura podvrgnuti privatnim interesima moćnika. Osim toga, događanja u Hrvatskoj ispravno se situiraju u europski kontekst, pa se već u uvodu navodi kontinentalna kriza socijaldemokracije i poguban utjecaj Blairovog "Trećeg puta". Autor navodi i uzore naše zelene ljevice, Jeremya Corbyna i platformu Barcelona en Comú tamošnje gradonačelnice Ade Colau. Paralele se povlače i s krizom u Španjolskoj, gdje je iz pokreta Indignados pod vodstvom Pabla Iglesiasa proizašla stranka Podemos, odnosno, u prijevodu na hrvatski – Možemo.
Bajrušijevo pripovijedanje fokusirano je "izbliza" na glavne aktere i njihove napore, međutim, takav se pristup kombinira s iznošenjem teoretskih teza i analiza, uglavnom citatima Danijele Dolenec. Tako se, primjerice, objašnjava da se u Hrvatskoj politički sporovi uglavnom vode oko svjetonazorskih pitanja, dok u pogledu privrede više-manje vlada konsenzus HDZ-a i SDP-a (ekonomske politike potonje stranke Benčić će više svrstati u desni centar nego u "istinsku socijaldemokraciju"). Teško je precijeniti ključnu važnost ovih uvida, pa je vrijednost Bajrušijeve knjige upravo u tome što kompleksnija pitanja pojašnjava i približava širokom čitateljstvu, istovremeno ih uokvirujući napetim, easy-read političkim trilerom o borbi protiv antagonista, prije svega nedavno preminulog gradonačelnika Zagreba – ali i protiv društvene nepravde općenito.
Međutim, klasični novinarski pristup fokusiran na pojedince i njihove biografije – opsežno se navode obiteljska pozadina aktera i značajne pojedinosti iz odrastanja, karijere i privatnih odnosa – i teleološki usmjerenu radnju istovremeno pati od uobičajenih slabosti takvog žanra. Knjiga se doima "instant" sastavljena, uglavnom od poznatih informacija i intervjua s akterima, a vjerojatno se i žurilo da bude objavljena prije izbora. Nedostaje dublja analiza društva, a istovremeno, premda se u nekoliko rečenica opisuje Tuđmanova vladavina (uopće ne spominjući rat i njegove destruktivne posljedice), ne spominje se koliko su tijekom 90-ih sustavno sotonizirane sve tekovine prošlog sustava zasnovanog na zasadama autoritarne, ali ipak ljevice. A to sotoniziranje je išlo toliko daleko da se i javno zdravstvo ili školstvo napadalo kao socijalističke relikte, maltene antihrvatske pojave, pri čemu je rigidni nacionalizam poslužio i kao disciplinski mehanizam kako bi se savladali radnički i drugi otpori.
Premda priča o socijaldemokratskoj izdaji u čitavoj Europi jest od izuzetne važnosti, ona je nepotpuna bez konteksta apokalipse socijalizma i hegemonije desnice. Štoviše, samo u tom kontekstu se može u potpunosti ocijeniti značaj pojave nove ljevice. Međutim, u čitavom Bajrušijevom tekstu riječ "nacionalizam" jedva da se spominje, pa se čini kao da su ultradesničarski šatoraši ili ekipa Željke Markić pali s neba. Knjiga nastanak nove ljevice sagledava izolirano od naslijeđenih društvenih sklopova i procesa, širih od Bandićevog korupcijskog carstva i aktualnih prljavih dealova (koliko god to bio milje u kojem je neposredno nastala), pa i izolirano od šireg konteksta hrvatskog društva. Istovremeno, više se puta naglašava da akteri nove ljevice nemaju nikakve veze s komunizmom. To je moguće dobronamjerno mišljeno, ali ipak upada u oči prešućivanje fakta da se Markovinin javni rad uvelike bavi upravo rehabilitacijom socijalističke Jugoslavije, a tek se stidljivo citira Dolenec koja govori o povijesnim razdobljima "kada smo imali ideju vlastitog razvoja i puta", bez da je navedeno kada je to bilo. Šteta je, također, što mimo vidljivih imena nema previše informacija o građanima koji čine Možemo! i savezničke organizacije (Novu ljevicu, OraH, Zagreb je naš!), niti podataka o organizacijskoj snazi i članstvu, a tek na samom kraju knjige Dolenec iznosi nagađanja o eventualnoj bazi i profilu birača lijevo-zelene opcije. U Bajrušijevoj knjizi nema ni brojki iz kojih bismo doznali ponešto o klasnoj ili svjetonazorskoj strukturi, pa makar i samo Zagreba, premda uspješna politika proizlazi iz društvenih procesa i potreba. Vrijedno bi bilo vidjeti sustavan pregled ideoloških pozicija - recimo, doznajemo da je Tomašević navijač i da ima prijatelje među Srbima, ali o odnosu Možemo! prema prošlosti ne doznajemo skoro ništa, iako je, primjerice, bacanjem vijenca u Dunav za pobijene vukovarske Srbe zeleno-lijeva koalicija napravila apsolutni presedan među hrvatskim političkim strankama.
Također, stavovi o radničkim pravima se spominju, ali usput. Zanimljiva bi bila i analiza ciljeva koje iznose političari iz Možemo!, poput onog da će za osam godina pobijediti na nacionalnim izborima. Umjesto toga autor donosi trivijalnosti, poput postova Gordana Marasa na Facebooku nakon što mu se na telefon prestao javljati Mihael Zmajlović ili cijene vile koju je kupio tajnik Podemosa. Inače, čitajući prethodnu Bajrušijevu knjigu (biografiju Zorana Milanovića) dijelom se stječe dojam da se politika svodi na nadmetanja moćnih pojedinaca te njihove međusobne igre i intrige: kod nas takvo reduktivno shvaćanje politike često iznose čak i stručnjaci, dok su ideologije, društvene klase i skupine u pozadini, ako se uopće i spominju. Bilo bi nepošteno reći da tako funkcionira i djelo o Možemo!, koje jest bitan korak naprijed, no u formi su vidljivi elementi takvog pristupa i to premda je princip rada te organizacije upravo suprotan, usmjeren aktivaciji građana, a ne pojedinaca iz elite. Ipak, naročito imajući u vidu Milanovićev snobovski elitizam te cjelokupni politički habitus, važna je i vjerojatno vanredno pogođena Bajrušijeva opaska kada, pišući o odnosu predsjednika države i čelnika Možemo! tvrdi da su njih dvojica proveli godine "prezirući ono što radi onaj drugi".
Nedostaci postoje i na faktografskoj razini. Autor kao važnog interpretatora raskola s Radničkom frontom (RF) citira poduzetnika i člana Možemo! Ivu Špigela, koji krivi ideologiju RF-a (iako sukob nije bio oko ideologije, nego unutarkoalicijskih odnosa) i iznosi ne pretjerano politički pismene definicije o zastarjelosti shvaćanja ljevice kao potpore radnicima nasuprot kapitalista. Teško je previdjeti i da autor blago karikira RF. Ipak, Bajruši pošteno prostor daje i sugovornicima koji iznose drugačija viđenja. Istovremeno, vrlo je neobično da uopće ne spominje studentsku blokadu iz 2009., jer ta borba za javno obrazovanje presudno je politizirala niz pripadnika Možemo! i širu studentsku populaciju, do mjere da se upravo blokada i Varšavska često spominju kao ključne sinergijske točke u rađanju nove hrvatske ljevice. A potpuni pregled utjecaja morao bi otići i bitno dalje u prošlost - konačno, među osnivačima Nove ljevice bio je i niz antiratnih aktivista – i obuhvatiti i neke druge fenomene, poput Subversive festivala ili alternativne i pank-scene. Borba protiv Bandića jest, naravno, poslužila kao središnji moment i katalizator, ali bez šireg obzora takav je prikaz ponešto manjkav.
Što se spomenute "nelagode s ljevicom" tiče, ona se ipak donekle prevladava posebnim dodatkom na kraju knjige, u kojem se po prvi put spominje bogata prošlost ljevice u Hrvatskoj. Zeleno-lijeva koalicija tu se smješta u kontinuitet nadi započetih u ovoj zemlji još prije Prvog svjetskog rata, nadi da se "može izgraditi poštenije i pravednije društvo", a Bajruši tu, naravno, ubraja i Komunističku partiju Jugoslavije, bez čega bi knjiga bila sakata. No evidentno je još uvijek nužno izjaviti da mlade ljude "marksizam-lenjinizam više nije zanimao" i da je riječ o nečemu, za modernu ljevicu, zastarjelom. Što se lenjinizma tiče, to je možda i točno, ali Marx i sukob rada i kapitala ostaju presudna mjesta svake lijeve politike vrijedne tog imena. Paušalno otpisivanje marksizma odaje svojevrsni nesporazum, jer značaj nove ljevice nije (prije svega) u tome što je šarena, zelena i cool, nego i u tome što osuvremenjuje problem grabežljivosti kapitala i ponovno u suštinu politike vraća pitanje dobrobiti većine. Ali takvo ograđivanje je, izgleda, još uvijek nužni kredo koji u našem mainstreamu garantira "ozbiljnost" pisanja o politici.
Bajrušijev historijat zeleno-lijeve koalicije je aktualno i pionirsko, uglavnom informirano, dobronamjerno i sa simpatijom pisano djelo. Istovremeno, štivo pati od navedenih ograničenja i simplifikacija te spoznajno ne donosi mnogo više od već objavljenih novinskih tekstova, naročito upućenima u temu. Ipak, iako za dublje i dugotrajnije analize treba pričekati nova djela, ova knjiga bogata detaljima može biti polazna točka problemskim sociološkim ili politološkim istraživanjima (već i samo podsjećanje na šaroliku koreografiju prosvjednih akcija kojima su aktivisti izazivali moć vrijedan je materijal). A možda je njena najveća kvaliteta upravo to što je populistički i pitko pisana te što neke ključne probleme ljevice objašnjava širokoj publici, među kojom može potaknuti i važan vjetar u leđa najrelevantnijoj naprednoj političkoj snazi.
