Bili ste prilično aktivni u prikupljanju donacija za ljude s potresom pogođenih područja, pa nas zanima kako komentirate odziv na SNV-ovu akciju "Banija je naša kuća" u Zagrebu?
Odziv građana i građanki bio je dobar i mnogi su se odazvali našem pozivu: donacije su dobrim dijelom bile u zimskoj odjeći i obući, što je stradalima doista bilo potrebno i od koristi. No, toga je već dosta prikupljeno i podijeljeno, pa smo zaključili da nam je sada prioritet osigurati svima krov nad glavom. Tako da smo u Zagrebu, bar privremeno, prekinuli sa zaprimanjem takve pomoći. Ali osim dobrog odziva koji govori o velikoj humanosti ljudi tokom akcije se u punom svjetlu pokazala odlična suradnja između organizacija naše zajednice: svi bi se bez ikakvih prigovora odazivali i nudili svoju pomoć u čemu i za što god treba, od dežurstava do pakiranja doniranog i prijevoza paketa. Tako nam je Privrednik bez zadrške ustupio svoje prostorije, a pripadnici zajednice su se međusobno motivirali, pa i nagovarali ljude izvan nje da se pridruže akciji. Sadašnji i bivši stipendisti SPD-a, članovi VSNM-a i članice Aktiva žena SDSS-a odmah su popunili sve termine dežurstava. Trebalo je samo sve koordinirati i dobro procijeniti kakva je pomoć u kojem trenutku najpotrebnija. Izniman obol cijeloj akciji dao je, jasno, inicijator, SNV, pogotovu Aneta Vladimirov, Marija Crnogorac, Milijana Nožinić, Jelena Nestorović, Emina Đurašević i Mila Tatović Ramljak. Svi su pod velikim pritiskom danonoćno radili ili bili na terenu, pa svoje porodice danima nisu vidjeli. Bilo je uistinu lijepo vidjeti da ljudi rade jedni za druge, pa čak i države – iz Srbije je naime stiglo puno donacija u novcu i kontejnerima. Posebno me se dojmilo što se pri podjeli doniranog uopće nije gledalo na nacionalnost, samo na stvarnu potrebu i zahtjevnost situacije. Doduše, čula sam za par drugačijih slučajeva. No mislim da se ne smijemo fokusirati na takve nego na sve one divne ljude, od onih na političkim pozicijama i funkcijama do onih javnosti nepoznatih, tzv. malih i običnih, kojih su proteklih tjedana obilato pokazivali svoju dobrotu. Moram posebno istaknuti i one koji su pakirali donacije za Bosansku Kostajnicu: u samo dva dana su složili 500 paketa, ponajviše zahvaljujući Mariji Crnogorac koja je akciju vodila, a potom i Milani Žigić, Neviji Maravić, Igoru Drvendžiji, Nini Čolović, Milanu Radanoviću i drugima iz Arhiva Srba u Hrvatskoj i Radničke fronte. Ni oni nisu pitali kad će završiti s poslom, pa se na te mlade ljude i ubuduće treba oslanjati, računati na njih i pohvaliti ih što, premda 'nevidljivi', toliko pridonose zajednici.
Mnogi su kao volonteri odlazili na stradala područja: jeste li i vi o tome razmišljali?
I ja sam osobno željela pomoći ljudima izravno, na terenu. To je normalna ljudska reakcija na nesreću drugih, no pritom je teško sa sigurnošću znati kako i kad pomoći te odakle krenuti; razgovarala sam s Ljubom Vrgom, i inače najupućenijom u probleme ljudi u glinskome kraju, koja je kazala da je najbolje doći ujutro radnoga dana. Ako ništa drugo, topla riječ podrške i prisutnost drugog čovjeka puno znače mahom starijim ljudima u zabačenim selima bez interneta i pristojne prometne infrastrukture.
U Prosvjeti, ali i izvan SKD-a, vodite nekoliko zborova i pjevačkih skupina. Koliko u ovim uvjetima epidemioloških ograničenja uopće možete djelovati?
Za sada nastupe ne planiramo, jer još nitko ne zna kad će i u kojem obliku doći do popuštanja mjera. No naš Zbor/Xop održava online probe, premda smo svi u početku tome pružali otpor. Pokazalo se da takav način rada ima svojih prednosti, može se npr. više i detaljnije raditi na pojedinačnim izvedbama. Nažalost, muška pjevačka grupa Prosvjete nema mogućnosti za takve vrste proba, pa sada svi željno čekaju ukidanje zabrana okupljanja, a ja osobno i na prve zrake proljetnog sunca, kada ću inzistirati da pjevamo i probe održavamo na otvorenom prostoru. Dakle, da budemo spremni za nastupe čim nam se opet ukaže prilika.
