Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske ima novog premijera. Već uoči ulaska u Downing Street 10, a pogotovo prigodom prvoga nastupa u parlamentu, ‘pozdravljen’ je od dobrog dijela medija, ali i od oporbenih poslanika, kao šarlatan i klaun. Mnogi ozbiljni analitičari pribojavaju ga se zbog tvrdoglave, gotovo slijepe upornosti kojom gura zemlju u izlazak iz Evropske unije bez sporazuma s Bruxellesom. No postoji još nešto o čemu na prikladan način vode računa, čini se, samo britanski analitičari. Nisu to zapazili ni ovdašnji stručnjaci za govor tijela, bez kojih kao da nema procjene nastupanja nekog političara. Riječ je o fasciniranosti, da ne kažemo opsjednutosti Borisa Johnsona Winstonom Churchillom, političarom i državnikom koji je obilježio ne samo britansku nego i svjetsku scenu 20. stoljeća.
Nije riječ samo o Johnsonovoj knjizi, objavljenoj prije četiri godine pod naslovom ‘Faktor Churchill, kako je jedan čovjek stvarao povijest’, pa ni o tome da je već u nekoliko prvih premijerskih istupanja novi šef konzervativaca izravno spominjao Churchilla, čovjeka izuzetno bogate biografije koji će, međutim, ostati prije svega zapamćen kao britanski premijer u godinama Drugoga svjetskog rata. Ne, riječ je i o tome da Johnson, svjesno ili nesvjesno (a bit će da je ipak itekako svjesno), i u svojim nastupima nastoji prizvati sjećanja na koliko kontroverznog toliko i izuzetno cijenjenog političara prošlog stoljeća. Ide to od hoda – malo pognut, ruke na leđima, brz korak, pa do stava što ga često zauzima dok govori – obje ruke na prsima, prsti se drže za revere kaputa. Svatko tko pamti Churchilla, odnosno tko ga je vidio na filmskim snimcima, ne može a da ga se ne sjeti kada pogleda Johnsona.
Tu usporedbe počinju, ali one tu i završavaju. Churchill je imao bogatu i raznoliku karijeru, mijenjao je stranke, doživljavao uspone i padove, bilježio uspjehe, ali i poraze, da bi stao na čelo Britanije u trenutku kada su i njega i Britaniju mnogi već otpisali. Churchill je bio taj koji je naciji obećao ‘krv, znoj i suze’, on je bio taj koji je pred prijetećom invazijom nacističke Njemačke poručio: ‘Borit ćemo se na kopnu, moru i u zraku. Borit ćemo se u gradovima, u selima i na plažama. Nikada se nećemo predati!’ Churchill je bio taj koji je američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta znao nagovoriti da podrži ratne napore Britanije (zakon o zajmu i najmu), mada su Sjedinjene Države tada još bile neutralne. Churchill je bio taj koji je u godinama rata, zajedno s Rooseveltom i Staljinom, krojio sudbinu poslijeratne Evrope, ali i svijeta. I Churchill je bio pobornik evropskog ujedinjavanja!
Johnson ima, doduše, također zanimljivu biografiju. Školovao se u Etonu i Oxfordu. Bio je novinar, ali je izgubio posao kada se ispostavilo da je u nekom tekstu koristio citat što ga je naprosto izmislio. Bio je u dva mandata gradonačelnik Londona, osebujan, ali, kako kažu, i uspješan. Bio je ministar vanjskih poslova. Iz tog vremena ostat će zapamćen po bezrezervnom i nimalo diplomatskom konfrontiranju s Rusijom i po vrlo bliskim odnosima s Trumpovom Amerikom (i Trumpom koji je, nimalo se, naravno, ne miješajući u britansku politiku, najavljivao kako je Johnson njegov favorit i kako će biti ‘veliki premijer’). Bio je (i ostao) kruti pobornik britanskog izlaska iz Evropske unije, slijedeći političku filozofiju Željezne Lady Margaret Thatcher, koja je evropsko ujedinjavanje smatrala zlom jednakim onome komunizma i fašizma. Upravo na tragu te filozofije sukobio se s Theresom May koja je preuzela vladu s ambicijom da postane ‘nova Margaret Thatcher’, ali nije – tako je Johnson smatrao – bila dovoljno energična u raspetljavanju odnosa s EU-om. Od člana njezinoga kabineta pretvorio se u jednoga od njezinih najžešćih unutarstranačkih protivnika, vodeći kampanju za izlazak iz EU-a uz jedan, i opet izmišljen, podatak o tome koliko članstvo dnevno stoji Britaniju. Napokon ju je, nakon njezine iznuđene ostavke, naslijedio i u vrhu stranke i vlade.
Došao je na čelo Ujedinjenog Kraljevstva u okolnostima koje bi se mogle razvijati tako da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti imati posla s ‘razjedinjenim kraljevstvom’, jer i Škotska i Wales prijete da neće slijediti njegovu politiku izlaska iz Unije po svaku cijenu, a u Sjevernoj Irskoj koja također ne želi okrenuti leđa EU-u ponovno jačaju pristaše ujedinjenja s Republikom Irskom (članicom Evropske unije). Počeo je jašući na valu otklona od Therese May, ali ponavljajući njezinu ključnu pogrešku, najavljujući naime kako će s Bruxellesom obnoviti pregovore o modalitetima izlaska iz Unije, da bi odmah dobio odgovor kako nikakvih novih pregovora neće biti. Pokušao je izbjeći moguću blokadu od strane parlamenta, ali su ga zastupnici (ipak parlamentarna demokracija u Britaniji ima dugu tradiciju!) uspjeli preduhitriti i osigurati da odluka o izlasku i načinu izlaska iz EU-a ne može biti donesena bez njih. Prijatelj je (poput Trumpa) velikih riječi i fraza (fantastično, najbolje, najveće, iznimno, posebno), a također mu nije strano pribjegavanje ‘alternativnim činjenicama’. Ima ambiciju da ujedini zemlju u konfrontaciji s Evropskom unijom, ali zaboravlja da Evropa danas nije isto što i Evropa pod Hitlerovim jarmom. Zaboravlja također da je Churchill svojedobno bio dočekan s olakšanjem i nadom, usprkos neizmjerno teškoj situaciji, da je pobornika nacifašizma u Britaniji bilo malo, dok on svojim tvrdim kursom razjedinjava britansko društvo u kojemu je barem polovica građana za ostanak u Uniji (zato i tvrdoglavo odbijanje novog referenduma na tu temu). I zaboravlja (?) da je njegov idol, Churchill, podržavao evropsko ujedinjavanje.
Zanemaruje također da će mnogi u sadašnjim prilikama upozoravati kako je na čelo vlade došao ne izborima, nego voljom nekih 45.000 članova Konzervativne stranke, što je tek 0,14 posto ukupnog stanovništva Britanije. Stoga ne trebaju (ni njega) čuditi ocjene kako njegov ulazak u Downing Street otvara eru ‘mračne neizvjesnosti’ i kako nije ništa drugo nego državni udar desnog krila konzervativaca. Formirao je vladu na način da su britanski analitičari govorili o ‘ljetnom masakru u Londonu’, upozoravajući da je proveo promjene kakve nikada (a Britanci ne koriste takve izraze nasumce ili slučajno!) nisu zabilježene nakon smjene na premijerskoj fotelji do koje nije došlo izborima. Okružio se, što samo po sebi i nije neobično, istomišljenicima, ali ljudima iz drugog ešalona britanske politike kojima, baš kao i njemu, nedostaje iskustva da se nose sa situacijom koju su zatekli i koju moraju razriješiti.
Boris Johnson uživa zdušnu podršku s onu stranu Atlantika jer Americi odgovara oslabljena ujedinjena Evropa bez Britanije, koja neće moći ni pretendirati na to da bude punopravni saveznik, već će zahvaljujući i onima što ih Washington zove ‘novom Evropom’ moći biti samo poslušnik. On Britancima obećava sve i svašta, mada dobro zna da njegova vlada ima pred sobom samo jedan posao: da u manje od tri mjeseca izvede zemlju iz EU-a. Kako i s kakvim posljedicama? Pitanje bez odgovora. Neki je britanski analitičar ovih dana primijetio kako su potkraj Rimskoga Carstva carevi znali trajati samo nekoliko tjedana, dodajući da bi takvu sudbinu mogao doživjeti i Boris Johnson. Jer Johnson definitivno nije Winston Churchill. Samo što on to (još) ne zna.
