Politika bezočnog vojnog intervencionizma donedavno je bila rezervirana za zapadne sile, koje po Bliskom istoku nonšalantno siju kaos i smrt svuda gdje im se ne sviđa režim na vlasti. Na takav su način u novije vrijeme razoreni Afganistan, Irak, Libija i Sirija, a sada je na red došao i Jemen, malo poznata, nevelika zemlja s najmanjim BDP-om u arapskom svijetu. Zemlja koja je imala nesreću da bude smještena na Arapskom poluotoku, južno od Saudijske Arabije, regionalnog hegemona koji disidente bičuje na gradskim trgovima i preljubnicama odrubljuje glave, ali zbog toga što sjedi na najvećim svjetskim zalihama nafte uživa bezrezervnu podršku svjetskog hegemona, SAD-a.
Saudijska Arabija, zajedno s još desetak arapskih zemalja i uz logističku i obavještajnu podršku SAD-a, prošlog je tjedna u Jemen poslala desetke borbenih aviona da razore ‘pobunjenička uporišta’. Na granicu je rasporedila čak 150 tisuća vojnika spremnih za kopnenu ofanzivu, a u okolna mora Egipat i SAD uputili su svoje ratne brodove. U intervenciji, inovativno nazvanoj ‘Operacija odlučna oluja’, uz Saudijsku Arabiju, SAD i Egipat aktivno sudjeluju Maroko, Jordan, Sudan, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein i Pakistan. Iako u dijelovima Jemena obitavaju ćelije Al Kaide na Arapskom poluotoku (AKAP), šteta koju ta organizacija proizvodi neusporediva je s onom koju po Bliskom istoku radi Islamska država, no unatoč tome vojni resursi koje su ove države stavile na raspolaganje borbi protiv Islamske države patuljasti su u usporedbi s onima kojima su se okomile na Jemen.
Iako je šteta koju proizvodi Al Kaida na Arapskom poluotoku neusporediva s onom Islamske države, vojni resursi koje su arapske zemlje stavile na raspolaganje borbi protiv ISIL-a patuljasti su u usporedbi s onima kojima su se okomile na Jemen
A što se to dogodilo u Jemenu da je zaslužilo ovakvu intervenciju, o kojoj Ujedinjene narode nitko ništa nije pitao, niti se ta organizacija osjetila pozvanom da o njoj išta suvisloga kaže, osim što je saudijska mornarica trećeg dana bombardiranja iz Jemena evakuirala UN-ovo osoblje da se, ne daj bože, nekome nešto ne dogodi?
Prije četiri godine, kada je počelo Arapsko proljeće, pod pritiskom mirnih prosvjeda ostavku je podnio tadašnji predsjednik Ali Abdulah Saleh, poslušnik Saudijske Arabije i SAD-a koji je godinama podržavao američku kampanju bombardiranja bespilotnim letjelicama u kojoj su poginule tisuće civila. Na izborima 2012. kao jedini kandidat pobijedio je Abed Rabo Mansur Hadi, koji je nastavio Salehovim stopama, ali nije uspio ugušiti separatistički pokret na jugu zemlje i pobunu koju je na sjeveru predvodio, kasnije ubijeni, Husein al Huti. Ovi drugi protestirali su protiv američkih zračnih napada i tražili veća prava za pripadnike šijitske manjine Zajdi, koja u Jemenu čini 35 posto stanovništva i smatra se diskriminiranom.
Hadi nije uspijevao uspostaviti kontrolu nad svim frakcijama koje su se nakon svrgavanja Saleha borile za moć, niti je poštovao zahtjeve Hutijeve skupine koja je sudjelovala u prijelaznoj vladi. Zato su hutisti prošle jeseni, u suradnji sa snagama lojalnima Salehu, iskoristili kaos u zemlji i krenuli u ofanzivu u kojoj su zauzeli velike dijelove zemlje, uključujući i prijestolnicu Sanu. Predsjednik Hadi u veljači je odbio prijedlog hutista o podjeli vlasti, odstupio s dužnosti i sklonio se u crvenomorsku luku Aden. Sredinom ožujka pred naletom hutista koji su ušli u predgrađa Adena pobjegao je u Rijad, gdje ga je dočekao novi saudijski ministar obrane, mlađahni princ Muhamed bin Salman.
Nominalni cilj intervencije je uspostaviti kontrolu nad jugom zemlje kako bi se Hadi tamo mogao vratiti i ponovno zasjesti na vlast, no otpor koji hutisti pružaju sugerira da više nema povratka na točku u kojoj su pregovori mogući. Cilj je i spriječiti hutiste da blokiraju morski tjesnac Bab al Mandeb, ključnu točku jedne od glavnih svjetskih naftnih ruta. Tim prolazom, koji Crveno more povezuje s Adenskim zaljevom, odnosno Mediteran s Indijskim oceanom, prosječno se tankerima preveze oko deset posto godišnje trgovine nafte i Sueskim kanalom opskrbljuje Europu i Ameriku. Motiv egipatske vlade za sudjelovanje u intervenciji u poprilično udaljenom Jemenu činjenica je da Egipat od trgovine Sueskim kanalom godišnje zaradi pet milijardi dolara, kao i ona da egipatska vlada planira proširiti kanal kako bi se njegovi prihodi povećali na trećinu godišnjeg državnog proračuna.
Iako je Huti bio iz klerikalne obitelji, njegov pokret nisu podržavali samo Zajdi šijiti, već i šira populacija nezadovoljna korumpiranom vlašću i američkom kampanjom bespilotnim letjelicama. Sasvim sigurno njegov pokret ne surađuje niti je naklonjen AKAP-u, niti su jemenske mase s odobravanjem dočekale vojnu intervenciju. No zato ga navodno podržava Iran i upravo se tu krije glavni motiv Saudijske Arabije, totalitarnog sunitskog kraljevstva čiji se vođe generacijama opsesivno bave pokušajem sprječavanja širenja utjecaja šijitskog Irana. Saudijska Arabija nedavno je dobila novog kralja Salmana, koji se okružio novom garniturom mladih jastrebova i sve karte stavio na intervenciju kojoj je cilj u Jemenu poraziti Iran. Štoviše, zračni udari započeli su samo nekoliko dana prije pregovora o iranskom nuklearnom programu koji, ukoliko budu uspješni, Iran mogu učiniti još jačim.
Upravo ta konstelacija intervenciju u Jemenu čini jednim od vulgarnijih primjera posredničkog rata u kojemu sudjeluje rekordan broj arapskih zemalja i u kojemu se isprepliću interesi regionalnih i svjetskih sila, a najmanje oni jemenskog naroda, čiju unutrašnju borbu za vlast, koja nije bila primarno sektaška, zloupotrebljavaju jači igrači. Ona se tumači kao poruka vodstva Saudijske Arabije da, nakon Hezbolaha u Libanonu, režima Bašara al Asada u Siriji i šijitskih milicija u Iraku, ono više nema namjeru tolerirati iranski utjecaj u regiji, pa makar i po cijenu fragmentacije Jemena i zaoštravanja vjerske dimenzije sukoba, a time i jačanja radikalnih skupina kao što su Al Kaida i Islamska država.
