Sve je idilično i bajkovito na Papuku, čudesnoj planinskoj gromadi posred ravne Slavonije: gorski potoci, šumski puteljci, geološki fenomeni, bogatstvo flore i faune zbog kojih je cijeli kraj proglašen parkom prirode. Ali tako je samo dok ne pokucate na vrata malobrojnih stanovnika devastiranih i uglavnom napuštenih naselja, kad se otvori neki drugačiji svijet tuge, nevolje i zle sudbine, u kojem ljudi ipak ne gube ponos, volju da se bore i duh kojim prkose čemeru.
Putujemo u Gornje Meljane, tristotinjak metara nad morem: to je najviše naseljeno mjesto Virovitičko-podravske županije. S desne strane puta široka je ravnica obrasla travom i žbunjem. U svojevrsnom vodiču kroz papučka sela, ‘Putovanju kroz prazan drenovački i voćinski kraj sa sjećanjem na prošlost’ pjesnika i publicista Milenka Vasiljevića Čike, piše da je tu nekoć bila tzv. majda: ‘Veliki seoski pašnjak s kojeg se u ljetnim danima od ranog jutra do kasnih popodnevnih sati širio miris konjskih griva i harmonično gakanje gusaka uz mazno groktanje krmača dok im potomstvo mili toplim majčinim grudima. Majde se sjećaju sve generacije rođene u Meljanima. Svi su na njoj prvi put u životu šutnuli nogometnu loptu i predali se tajni tog čarobnog sporta.’
Majdu ćete pronaći u donjem kraju sela koji ovdašnji ljudi zovu Beč, a koji od gornjega kraja, zvanoga Mala, dijeli planinski potok. Smješteno na ravnijem području, bliže rječici Vojlovici, selo je odvajkada naseljavano. Dok se asfaltnom cestom penjemo u Malu, dožupan virovitičko-podravski i poznavatelj ovdašnjih prilika i neprilika Igor Pavković iz rukava pred nas sipa statističke podatke: selo je polovicom prošlog stoljeća imalo 527 stanovnika, a onda je, uslijed naglog razvoja industrije u obližnjim gradovima, počelo pustjeti - da bi danas u njemu živjelo tek šestero stalnih i šestero povremenih stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 1991., tu je bilo 172 mještana sa stalnim boravkom, od čega 167 Srba, jedan Hrvat i četvero Jugoslavena. Svi su oni tih turobnih godina otišli sa svog ognjišta, a oni koji nisu željeli napustiti selo - Uroš Bolić, Božica Ivković, Božo Bolić, Gavro Smoljanić i Stevo Bolić - ubijeni su na kućnom pragu. Kuće su pak minirane i spaljene, devastiran je dom kulture, kao i spomen-obilježje žrtvama fašističkog terora. Cijela je ostala tek školska zgrada da bi, kažu nam, bila privatizirana. Hrvatska država je između 1997. i 2005. obnovila 15 kuća, pa se u selo do 2001. vratilo dvanaest mještana, a do 2011. godine još petnaest.
Naši domaćini, Dragić i Jela Smoljanić, vratili su se 2000., ali pravo na obnovu u ratu temeljito opljačkane i devastirane kuće nisu ostvarili. Presudila im je birokratska ‘caka’: živjeli su u to doba u Puli, pa nisu dobili status izbjeglica. Stoga su svoj papučki dom morali obnavljati iz svojih skromnih mirovina. Ne žale se ipak, kažu da zakon valja poštovati, ali navode činjenicu da su im penzije taman tolike da ne mogu ostvariti baš nikakva socijalna prava ili bilo kakvu drugu pomoć, unatoč tome što su dijelili sudbinu povratničkih porodica. Dragić je preživio šest moždanih udara, a i kuk je slomio.
- Hoda uz pomoć štake. Bistar je u glavi, jede samostalno ako mu narežem hranu, sam ode i do toaleta, ali mi baš ništa ne može pomoći oko kuće. Pritom nemam nikoga da nas odveze liječniku ili do trgovine. Ja nisam vozačica i tek sad vidim koliko bi mi bilo lakše da sam položila vozački; kad sam bila mlada, nisam o tome razmišljala. Pokušala sam u Crvenom križu pronaći nekoga tko bi nam pokosio okućnicu, platila bih to, ali prvo su me pitali koliku mi muž ima mirovinu. Čim pitaju, jasno je bilo da od toga neće ničega biti, bez obzira na to što je Dragić bolestan i teško pokretan. Neurolog mi je kazao da se borim, da mu mora dolaziti fizioterapeut. Odem ja poslije njega kod našeg doktora, a on kaže da nema šanse, da je u Slatini samo jedan fizioterapeut koji ne stigne sve obići. Dakle, imamo pravo, ali ga ne možemo koristiti. Kažu mi da zovem HZZO u Zagrebu, ali šta mi to vrijedi? Dok sve isposlujem i dok mi ne odgovore, proći će stoljeće… a odavde je ionako teško bilo koga nazvati: signala za mobitel nema, a fiksnog telefona nikada i nije bilo – žali nam se Jela.
Dragić je u Puli bio keramičar u građevinskoj tvrtki, Jela je radila u tamošnjoj tvornici stakla. Do tog su grada došli preko jednog Meljanca koji je ondje služio vojsku: svidjelo mu se okružje, pa je u Istri pronašao posao, zasnovao obitelj, naposljetku onamo privukao svoje rođake i neke druge seljane.
- Mene je pozvao stric, našao mi posao i poslao odijelo da imam u čemu doći u Pulu. Bilo nas je tamo zasigurno pedeset, mogli smo i zavičajni klub osnovati. Tko jednom dođe u Istru, taj će se teško vratiti kući: kod Arene je bila gostionica Lipa, u njoj smo se okupljali. Ako si htio vidjeti nekog svog Slavonca, trebao si samo tamo poći. Kći nam sa svojom obitelji i danas ondje živi, zove i nas da se vratimo, ali mi volimo ovaj kraj i ne želimo iz njega bez obzira na to koliko nam je teško. I prije rata sam na Papuk dolazio bar jednom mjesečno, najmanje dvanaest puta u godini - prisjeća se Dragić. Dvije su godine naši sugovornici u obnovljenoj kući živjeli bez struje; da im nije bilo Igora Pavkovića, kažu, ni danas je ne bi imali. Kako im je bilo u mraku, pitamo.
- Lijepo, kad se jednom navikneš. Svijeće, petrolejka, mir, tišina… Naši prijatelji Marko i Radojka, koji žive u kući na kraju sela, dolazili bi nam vikendom, pa bismo do četiri ujutro kartali belu – kažu nam već vremešni domaćini gotovo uglas. Svojedobno, dok bolest nije uzela svoj danak, oboje su društvenim aktivizmom nastojali vratiti život svom zavičaju: plesanjem folklora čuvali su tradiciju i običaje, a Dragić je kao prvi predsjednik voćinskog pododbora Prosvjete dao nemali obol organizaciji drugih manjinskih tijela i institucija zajednice.
