Bliži se polovina osmog mjeseca, a paradajz u vrtu Aleksandra i Jelene Mandić i dalje se zeleni. Plodovi nisu dozreli jer su proljeće i početak ljeta u ovom kraju Like bili nikakvi, hladni i kišni, tumači nam Jelena dok nalakćene na metalnu ogradu promatramo kako napreduje ostatak usjeva: krumpir, krastavci, kupus, mrkva, cikla i nešto kukuruza.

- To što je bilo kiša znači da ove godine barem neće biti problema s vodom - nastavlja 76-godišnja stanovnica Doljana, sela nedaleko od Otočca u kojem je, kako nam je ranije tog dana objasnila jedna sumještanka Mandićevih, posljednjih trideset godina jedina konstanta čisti zrak.

U Doljanima se, naime, vodom snabdijevaju iz dotrajalog seoskog vodovoda koji ljeti zna presušiti. Nemaju javnog prijevoza, mobilnog ni internetskog signala, pa u 2023. godini ovdje jedini dodir s civilizacijom predstavljaju struja i fiksna telefonska linija. Put kroz selo, sa svih strana opasano brdima guste, bukove šume, nikakav je. Napravljen je prije rata i otad nije temeljitije obnavljan, izuzev jedne kraće dionice, nedavno presvučene novim slojem asfalta, koja seže od ulaska u selo pa do njegovog centra. Tamo se nalaze ostaci nikad završene pravoslavne crkve i onoga što je nekada bila osnovna škola. Jedan dio tog u "Oluji" devastiranog objekta je prije nekoliko godina, na inicijativu lokalnog stanovništva, obnovljen i prenamijenjen u društveni dom.

Ođeka nam dolaze od svaklen, nismo da nema nikoga. Ali da vam kažem, rijetko da se više tko vraća za stalno. Nema mladog naroda. Nije dobro, ali tako je svađe po svijetu, šta ćeš. Bit će nagodinu i gore jer ćemo i mi biti stariji za jednu godinu, govori Aco

Doljani su ovih dana dospjeli u središte pažnje medija zbog komemoracije, koja je u organizaciji Srpskog narodnog vijeća ondje održana u sjećanje na stradale u prvim danima kolovoza 1995. godine. Svi koji tada nisu napustili selo, a radi se o deset starijih civila, većinom žena, ubijeni su i zapaljeni zajedno s njihovim ognjištima. Tragovi koje su za sobom ostavili psi rata vidljivi su do današnjih dana. Gotovo na svakom koraku moguće je pronaći uništena imanja, a na jednom od njih, neožbukanoj trokatnici bez krova na prilazu Doljanima, ističe se veliki natpis "prodajem kuću".

Neusporedivo gore, kaže nam Aleksandar Mandić, bilo je početkom dvijehiljaditih kada su se u selo počeli vraćati izbjegli u "Oluji". On i njegova Jela za stalno su se vratili 2002., nakon što je Aco godinu ranije došao u obilazak, odnosno izvidnicu.

- Sve je bilo obraslo, nova kuća na sprat spaljena, a ova ođe šupa u kojoj sad sjedimo ostala je skoro cijela. Svejedno sam nakon povratka u Srbiju otišao u izbjeglički centar u Subotici i prijavio nas da idemo nazad za Doljane - govori on.

- A i tamo nam je bilo teško, išli smo po njivama za nikakve nadnice - domeće njegova supruga Jelena.

- Šta ćeš, tamo je tuđa zemlja, nemaš ti svoje ka' ođeka. Srp i motiku u ruke i ajde raditi. Bilo kiša, bilo suša, morali smo. Nije bilo ni drva, a ovdje poviše kuće imamo svoju šumu. Ove godine sam već spremio trinaest metara, većinom od šljive - nastavlja Aco dok se u ljetnoj kuhinji gostimo domaćim sokom od drena.

- Je li vas bilo strah kad ste se vratili - pitamo ga.

- Nije, šta bi me bilo strah? Nisam nikome ništa loše napravio. Nit' sam koga krao, živio sam normalno među ljudima. I sad imam prijatelja u Otočcu, Prozoru, Sincu, sa svakim sam dobar - odgovara vitalni 84-godišnjak, opisujući nam kako je te 2002. tekla obnova.

Ne baš perspektivna nekretnina nadomak Doljana (Foto: Sandro Lendler)

Od ADRA-e, međunarodne humanitarne organizacije koja je posljednjih godina aktivna i na potresom pogođenoj Baniji, Mandići su dobili cigle, cement i nešto crijepa. Taman koliko im je bilo potrebno da sami skrpaju pomoćni objekt u kojem su živjeli prvih godina nakon povratka iz izbjeglištva.

- To se računalo kao nužni smještaj do obnove. Onda nam je napravilo kuću. Nije tolika kolika je bila, ali šta se more. Bolje išta nego ništa - veli Aco, koji se prije rata bavio poljoprivredom, a na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e nekoliko godina radio je i u DIV-u, Drvnoj industriji Vrhovine.

Budući da je dio dokumentacije tog poduzeća netragom nestao, našem sugovorniku ne priznaju staž pa od preklani Jela i on dobivaju po 120 eura tzv. nacionalne mirovine, naknade za osobe starije od 65 godina koje nemaju drugih izvora prihoda. Ranije nisu imali ni toliko pa su se snalazili na različite načine.

- Najgore je bilo kad smo se tek vratili jer nismo imali ništa. Kasnije smo nabavili kravu pa sam muzla i nosila sir na pijacu u Otočac, jaja isto. Ono što imaš, imaš, a što nemaš ni ne tražiš - prisjeća se Jela.

- Popraviš malo s ovim iz bašte, zeru žita i krumpira i tako. I danas imamo svega za naše potrebe: tu kravu, nešto kokoši, kozu, njenih troje malih i jedno lanjsko. Uzeli smo i neko prase za držati pa ćemo imati za klanje. Koliko bilo da bilo, za nas je dosta - dodaje Aco.

Kućni budžet tu i tamo podebljaju prodajom ličkih coklji, vunenih papuča. Jelena plete, a Aleksandar joj pomogne da izradi kalup i obloži ih gumom. Sve rade zajedno, konstatiramo naglas u momentu dok razgledavamo posljednju kolekciju te tradicionalne obuće, ručnog rada Mandićevih.

- Ma sve zajedno, šta ćemo - potvrđuje Aco.

- Veli meni jedan iz Subotice, pa zašto ih tako dobro napraviš, ne mogu ih ni razderati pa da kupim nove. Da znaš kako narod to uzima; tko god dođe iz vana, ide k meni. Sad će i Gospoja (praznik Male Gospojine koji je u Doljanima seoska slava, op. a.) pa ćemo nešto prodati. Pitaj boga gdje ih sve već nema, u Engleskoj, Njemačkoj - govori Jela, a jedan par coklji kupujemo i mi, da nas grije u nadolazećem zimskom periodu.

Pastorala Doljana (Foto: Sandro Lendler)

Pošto smo im ranije najavili naš dolazak, Aco si je u međuvremenu dao truda i na komad kartona popisao sve stanovnike Donjih i Gornjih Doljana koji ovdje žive tokom cijele godine, njih ukupno 38. Kaže nam da je u najbolja vremena u selu bilo oko 250 domaćinstava. Sada je većina stanovnika starije dobi. Prosjek im povremeno, ponajviše ljeti, poprave njihova djeca koja su, kao što je to slučaj s dvojicom sinova Mandićevih, život izgradila u Srbiji ili drugim zemljama. Navraćaju i oni koji ovdje nisu rođeni, ali im roditelji vuku korijene iz ovog dijela Like. Neki od njih i sa željom da se u Doljane trajno dosele i okrenu bavljenju poljoprivredom ili stočarstvom.

- Ođeka nam dolaze od svaklen, nismo da nema nikoga. Ali da vam kažem, rijetko da se više tko vraća za stalno. Nema mladog naroda. Nije dobro, ali tako je svađe po svijetu, šta ćeš. Bit će nagodinu i gore jer ćemo i mi biti stariji za jednu godinu - govori Aco dok mu se usne razvlače u sjetni osmijeh.

Onaj tko hoće raditi, taj može i zaraditi. Možda čak bolje na selu nego u gradu. Mi faktički ništa ne kupujemo, imamo krumpira i drugog povrća, zaklali smo janje i uzgojili piliće. Jedino što smo mlađi pa bismo još uvijek htjeli da malo izađemo, priča Zorica

- Dok je zdravlja, dobro je. Šta ćemo se potužiti, radiš koliko se može. Tako smo navikli. Ipak nam je najljepše tu. Da nije tako, ne bi se ni vratili - nastavlja nakon kraće pauze.

- A i šta će djeca ovdje, nemamo se kako ni prevesti do Otočca. Kad je bilo djece u selu, iša' je autobus, sad ni to. Da nam ga srijedom makar dadu, to bi bilo dobro. Ovako platimo nekog privatno da nas odveze do grada kad ustreba - dodaje Jela.

Autobus je ranije vozio i u Gornje Doljane do, kako je Mandići zovu, okretaljke, gdje je, objašnjavaju nam, put danas potpuno uništen. Tim tragom sjedamo u auto kojim se širi miris svježe metvice, Jeleninog poklona. Uskoro moramo usporiti jer asfalt postaje sve gori. Redaju se rupe i lokve. Tu i tamo nam pažnju zaokupe i stada krava na ispaši.

Većina kuća, pa i onih obnovljenih i novoizgrađenih, djeluje napušteno. Zbog toga se zaustavljamo ispred prvog dvorišta u Gornjim Doljanima u kojem zatičemo znakove života. Iz daljine vidimo dvije žene i dijete, ali da bi im prišli, prvo moramo proći životinjsku kontrolu. Nije nam svejedno jer nas crni pas ne prestaje slijediti. Neprestano laje. Iz auta izlazimo tek kada nam mlađa žena signalizira da je bezazlen. Odvodi nas do svoje majke, 61-godišnje Zorice Hrkalović, koja u kasno popodne odmara sjedeći iza kuće. Oslonjena je o štap.

- Vi ste ovdje među mlađima - konstatiramo nakon upoznavanja.

- Na osnovu ovih drugih, ispada da jesam - govori Zorica kroz smijeh.

Objašnjava nam da je podrijetlom iz Bosne i da se u Doljane udala prije rata. Iz izbjeglištva u Srbiji se sa suprugom Mladenom vratila 2004., ali su se u kuću uselili tek 2013. godine. Ranije nisu mogli pošto je Zorica čekala na hrvatsko državljanstvo, a bez njega nisu mogli ostvariti pravo na obnovu zadovoljavajućeg broja kvadrata. Tih devet godina ljeti su živjeli u stambenom kontejneru parkiranom u dvorištu, a zimi bi odlazili kod djece u Srbiju. Danas se bave ovčarstvom.

- Ujutro se rano ustanemo da naranimo blago, poslije malo čeprkam po vrtu, pa opet odem do ovaca, malo oko ručka, pa se po potrebi kosi sijeno, nekad dođu djeca i tako prođe dan - objašnjava Zorica.

- Dobar si ako si zdrav. Onaj tko hoće raditi, taj može i zaraditi. Možda čak bolje na selu nego u gradu. Mi faktički ništa ne kupujemo, imamo krumpira i drugog povrća, zaklali smo janje i uzgojili piliće. Jedino što smo mlađi pa bi još uvijek htjeli da malo izađemo, da imamo prijatelje i društvo, a to ovdje ne možemo baš kad god bi htjeli. Al' eto, imamo kad imamo - nastavlja ona.

Zorica Hrkalović (Foto: Sandro Lendler)

U zagrljaj joj dolijeće osmogodišnji unuk Uroš koji je iz Novog Sada s mamom u Doljane došao na ljetni raspust. Bio bi on u Lici i duže, ali mu je tu dosadno jer nema internetskog signala, a Hrkalovićima se ne isplati da uvedu onaj fiksni.

- Signal nam najviše nedostaje. A i vidjeli ste kakav je put kojim ste se dovezli. Razbiješ auto dok dođeš do grada. Pošto nema klasičnog vodovoda, za suša moramo naručiti po dvije-tri cisterne, a svaka košta po sto eura - nabraja Zorica.

S obzirom na navedeno, zanima nas kako vidi budućnost sela. Odnosno, ima li je uopće u ovome kraju.

- Nema je jer nema ni škole. Prva škola je u Otočcu, a to nam je daleko, petnaest kilometara. Sad da se meni ćerka tu vrati sa djetetom, malo je teže - odgovara naša sugovornica.

Bile su tu četiri krave, dvoje teladi, 45 ovaca, četvero prasaca, dvije kobile, dvoje ždrebadi. Ima' sam Tamića, Moskviča, motor, traktore, priključke i sve je to prvo ostalo pa nestalo u "Oluji", nabraja Nikola Mandić

- Ali meni je tu lijepo jer da nije, ne bih se ni vratila. Iskreno, u izbjeglištvu kod Zrenjanina nisam mogla da budem. Falila mi je ova šuma. Danas-sutra, to je i ognjište moje djece. Dok budem živa, tu sam, a oni ako će se vratiti, prodati, neka naprave što hoće. Ionako sve što radim zapravo više radim zbog njih nego sebe. Jer suprug i ja bi se već nekako snašli i s mirovinom. Uostalom, ako živiš u Zagrebu i nemaš prihoda, onda moraš u pučku kuhinju. A ja to lično ne bih mogla. Ovdje ipak ima kakvih-takvih mogućnosti - iskreno će Zorica Hrkalović.

Na povratku u Donje Doljane zaustavljamo se kod Nikole Mandića, kojeg smo ranije tog dana upoznali na SNV-ovoj komemoraciji. Zapazili smo ga jer je jedini bez oklijevanja stao pred televizijske kamere. I prilikom prilaska njegovom velikom imanju dočekuje nas lavež pasa, njih pet. Najuporniji je jedan šepavi. Nikolu zatičemo kako u dvorištu sjedi s dvojicom mlađih muškaraca, sinom Milanom zvanim Miki, koji inače živi u Beogradu, i susjedom koji se tu doselio iz Bosne. Pošto su njih dvojica nezainteresirani za razgovor, naš domaćin uvodi nas u kuću, čiji krov i stolariju mu je obnovila država. Sve ostalo, objašnjava, doveo je u red vlastitim rukama. Ravno dvadeset godina nakon povratka iz izbjeglištva ponovno je uspio stati na noge. Ali, dodaje, i dalje je to daleko od onoga što je nekad imao.

- Bile su tu četiri krave, dvoje teladi, 45 ovaca, četvero prasaca, dvije kobile, dvoje ždrebadi. Ima' sam Tamića, Moskviča, motor, traktore, priključke i sve je to prvo ostalo pa nestalo u "Oluji". Plaća' sam i životno osiguranje pošto sam prvo radio u DIV-u, a kasnije i otočačkoj pošti, ali propalo i to - nabraja Nikola Mandić.

- A te građevine što vidiš, to je sve bilo spaljeno. Svuda zgarište, govori pokazujući pomoćne gospodarske objekte kroz prozor od kuhinje.

Nikola Mandić citira Gorana i Miloša Bojanića (Foto: Sandro Lendler)

Potom nastavlja u neočekivanom nam smjeru, kazivanjem dijela legendarne poeme Ivana Gorana Kovačića "Jama":

- Znaš kako ono ide: "Vjetar donese s garišta mog sela / Miris iz kog se sve sjećanje vine / Sve svadbe, berbe, kola i sijela / Svi pogrebi, naricaljke, opijela / Sve što je život sijo i smrt žela."

U zbjeg su Mandići poveli i Nikolinu staru majku. U Srbiji su joj bili prisiljeni plaćati dom, jer ih, objašnjava naš sugovornik, socijalno nije htjelo priznati.

- Ta lopovština, ista kao i svađe drugdje, ništa nam nije davala. A oklen smo mi mogli plaćati taj dom? Sve sam to izdrža' dok sam moga' durati i na kraju se vratio s majkom nazad. Moga' sam ići vani. Ali mene je vuklo u Liku, tugova' sam tih pet godina. Imam kćer u Švicarskoj, sin je u Srbiji, tamo su se skućili, ali moga doma niđe - veli danas 73-godišnji Mandić.

Prve dvije godine od povratka u Doljane majka, koja je u međuvremenu preminula, i on su živjeli u podrumu spaljene kuće. Jedva je, kaže, uspio ostvariti pravo na kakvu-takvu obnovu.

- Ganjali su me da mi je ne daju, govorili da sam na partizanskoj strani, ali bio sam uporan. Puno sam se borio da dokažem da sam taj koji jesam – čovjek.

Nikola je sada u penziji. S dvadeset i jednom godinom radnog staža mjesečno dobiva 200 eura. Ne bi imao ni toliko da nakon povratka još nije radio na građevini. Prvo u Novalji i Otočcu, a kasnije na obnovi ratom razrušenih kuća na području Doljana.

Selo opasano šumom (Foto: Sandro Lendler)

- Nakon svega kupim i jednog konjića pa on i ja u šumu. Imam tuda okolo i svoje šume, ali sam jedva doša' do papira o vlasništvu. Imao sam i drugu, ali su nju uzurpirali. Zauzele Hrvatske šume. Metnulo na to šapu i ćao. Ali eto, borim se, kosim, orem, iša' sam na natječaj i dobio nešto za uzgoj janjaca. Pošto sam imao zdravstvenih problema sa rukom i nogom, proda' sam ovce pa sada imam kravice, pet lijepih junica i bičića. Vidjet ćeš ih - nastavlja Nikola dižući se od stola, u želji da nam pokaže ostatak kuće.

- Sad kad sam bio u bolnici na operaciji kuka pitaju me: "O stric, pa šta ste vi radili da ste u takvom stanju?" A jadna majko, šta nisam - govori pokazujući nam kupaonu, ostavu i spavaće sobe.

Zastajemo u prostranom dnevnom boravku gdje posebno mjesto na zidu kraj prozora zauzimaju brojne fotografije djece i unučadi.

- Zamisli, kćerka rodila trojke - hvali se.

I s Nikolom Mandićem komentiramo aktualne probleme, nedostatak osnovne infrastrukture u selu. Najteže mu pada nedostatak signala.

- Mobilni telefon mogu da bacim u smeće. Nude mi sada onaj s velikim ekranom, ali ništa od toga. Mo'š me zvati stoput, ali me nećeš dobiti - govori.

- Sve u svemu, kakao vam je danas živjeti ovdje? Fali li vam naroda - pitamo ga.

- Meni je dobro. Puno se družim jer odem od kuće, a dolaze i meni odsvuda, više Hrvati nego Srbi. Ali je isto malo tužno, nema sela, nema običaja.

Kako je ranije obećao, odvodi nas u ograđeni dio iza kuće, šumu gdje u daljini pasu krave. S nama su Miki i mješanac pekinezera koji Nikoli pomažu da malo stado brže dotjera do nas. Prvi prilazi rogati bik pa nam nije svejedno.

- Hoće li nas napasti - pitamo.

- Ma kakvi, neće. Kod mene sve pitomo pa i bik - uvjerljivo uzvraća Nikola.

- Tako ti ja gonjam njega i krave i onda zapjevam: "Kućo moja, kućo u dolini, jednom ću ti doći u godini / Sve je kriva moja ljubav stara, dotjer'o sam cara do duvara" - kazuje na rastanku, ovaj put počastivši nas stihovima narodnjačke legende, Miloša Bojanića.