Nadbiskup Alojzije Stepinac u Drugom svjetskom ratu odigrao je nečasnu ulogu, ali s druge strane treba isticati brojne primjere solidarnosti i pomoći Srbima koju su pokazali pripadnici hrvatskog naroda u to vrijeme - složili su se učesnici tribine 'Istina o ustaškim logorima u NDH ispričana kroz sjećanja djece logoraša', u organizaciji SPD-a 'Privrednik' i VSNM-a Grada Zagreba održane u Zagrebu.

- Mnoga su djeca-logoraši preživjele članove svojih porodica upoznali tek godinama ili decenijama nakon rata. Zasluge za to ima Dragoje Lukić koji se 40 godina bavio istraživanjem sudbine kozaračke djece i njegov rad se ne može pobiti. Preko veza u Crvenom križu došao je do kartoteke koju je u akciji spašavanja vodila Diana Budisavljević i koja nije nestala, kako se danas priča. Došao je do brojke od 19.554 djece u dobi od nekoliko mjeseci do 14 godina, kao i do dnevnika koji je bio kod Dianine unuke. Ona je dala dozvolu za štampu, ali je objavljivanje spriječio rat 1991. godine – navela je Ana Požar, bivša logorašica i direktorica JUSP-a Jasenovac od 1980. do 1990. godine, koja je dala intervju za ovotjedni broj Novosti.

Dodala je da Stepinac, koji je podržavao NDH i zalagao se za pokatoličavanje Srba, nije bio uključen u akciju spašavanja djece, osim što je neko vrijeme čuvao Dianinu kartoteku. Ana Požar je pričala i o stradanju svojih sumještana: ujesen 1942. su ustaše upali u srpska sela Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok. Od predratnih 3.000 stanovnika u ta tri sela preživjelo je njih oko 1.000. Ustaše su pobile njih 768, od čega 68 djece, a ostali su poginuli u partizanima. Danas u ova tri sela živi tek stotinjak starijih ljudi.

Neke su stanovnike pobili na najmonstruoznije načine, a druge odveli u Jasenovac gdje su odvojili muškarce, žene i djecu. Na intervenciju Nijemaca koji su se zgrozili nad pokoljem, ustaše su bili prisiljeni pustiti preživjele stanovnike iz logora, s tim da su djecu zadržali još neko vrijeme. U jesen 1944. ustaše su krenuli u konačno uništavanje tih sela. Kuće su spaljene, a oni koji nisu pobjegli, odvedeni su u ponovo Jasenovac gdje su pobijeni.

- Da nije bilo stanovnika hrvatskih sela preko kojih smo bježali, ni mačka ne bi ostala živa – ispričala je Ana Požar koje je neko vrijeme provela kod jedne hrvatske porodice.

- Jasenovac je najmasovniji zločin u cjelokupnoj historiji ovih prostora, rekao je Milan Radanović, historičar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj, dodajući da ni jedno romsko dijete nije preživjelo logore, a da je nakon rata tek dvadesetak preživjelih Roma svjedočilo o stradanjima u Jasenovcu.

- Protiv revizionistikih manipulacija, negiranja Jasenovca i drugih stratišta treba se boriti činjenicama i realnim prikazivanjem stradanja. Moramo se boriti kao historičari, istraživači i novinari. Pojedinci, koje podržavaju država, crkva i određene političke strukture, namjerno iskrivljavaju priču o mnogobrojnim stradanjima. Brojne su zloupotrebe priča o nestaloj kartoteci, a također su skandalozne teorije zavjere koje govore da je uklanjanjem podataka nastavljen genocid nad Srbima. Osim toga, ni jedan ozbiljniji naučnik u Srbiji ne barata tezom o 700.000 žrtava Jasenovca - rekao je Radanović.

Naglasio je da su prekrštavanja bila sastavni dio ustaške politike, pretežno na sjeveru u Slavoniji, dijelu Banije i Korduna, ali ne u Lici i Bosanskoj krajini gdje su zločini počeli odmah po formiranju NDH. Osim nasilne kroatizacije i zatiranja srpskog identiteta, prekrštavanje je obavljano i zbog plašenja Srba da se ne dignu na ustanak. No analizom broja pokrštenih i stradalih po kotarevima ustanovljeno je da to nije bila garancija da će se preživjeti. Naglasio je da uvijek treba isticati primjere bratstva i solidarnosti hrvatskog naroda prema svojim srpskim komšijama te da bi volio pročitati knjigu u kojoj bi bili skupljeni takvi primjeri.

Prije diskusije prikazan je film ‘Zaveštanje‘, plod višegodišnjeg rada režisera Ivana Jovića i njegove supruge Monje, porijeklom Siščanke, kao i njihovih suradnika. Nakon nekoliko godina razgovora s 95 svjedoka oni su skupili 450-ak sati materijala koji su saželi u 90-minutni film, nažalost, nedovoljno poznat u Hrvatskoj.