Nedostatak tople vode i sanitarnog čvora, mizerna primanja i kronične bolesti uznapredovale zbog konstantne izloženosti stresu, dio su svakodnevice s kojom se punih 12 mjeseci nose Gordana Ostojić Špionjak i Ivo Špionjak. Otkako su u lanjskom potresu ostali bez svega što su imali, život tog bračnog para doslovno se sveo na 15-ak kvadrata limenog kontejnera, koji je za hladnijih dana nemoguće zagrijati. Zbog toga odnedavno noće u garaži u koju su, uz dva omanja kreveta, između kojih visi raspelo, ugurali peć na drva.

- Slabo gori jer joj je napukao šamot, a novu nemamo od čega kupiti. A da samo znaš kako nam je nekad bilo toplo. Imali smo tri sobe, kuhinju, špajzu. Ma milina - govori Gordana, pokazujući nam ostatke svog doma, do nepopravljivosti uništenog u potresu.

Svi nosivi zidovi visoke prizemnice, smještene na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, popucali su napola, a u još su gorem stanju oni pregradni, obojeni u plavo. Podrum se sa svakim novim podrhtavanjem tla sve više urušava, a ispod temelja se aktiviralo i klizište, koje ruševinu vuče u jednu stranu. Šteta je još veća dodamo li da su nezaposlena Gordana i umirovljeni Ivo, čiji je račun pod ovrhom, mjesec dana prije potresa svu svoju ušteđevinu uložili u novu PVC stolariju.

- Taman smo je sredili tako da smo mogli prst u uvo staviti. Ali život ne da... - dodaje 59-godišnjakinja, koja je prije tri godine stradala na poslu, krčeći šumu u sklopu javnih radova.

- Jaka sam žena, svašta sam prošla, ali ovako više ne mogu. Jednostavno ne mogu... Osjećam se kao da mi je netko iščupao srce kada gledam u ovu tugu - nastavlja nakon što je obrisala suze.

Sve bi bilo lakše, kaže Gordana, da za početak netko dođe i sruši devastirani objekt kojem je u prvim danima nakon potresa dodijeljena crvena naljepnica. Zahtjev za obnovu predala je početkom ožujka, a nekoliko mjeseci kasnije zaputila se u nadležni petrinjski ured, gdje su joj poručili da bude na adresi jer bi svakog trena netko trebao doći da ukloni oštećenu kuću.

- I otad ništa. Stalno zovem brojeve koje su mi dali, ali nitko se ne javlja. Unučad mi tu dolazi, bojim se da ne bi što palo na njih. Ako ovako dugo čekamo na rušenje, koliko ćemo tek na obnovu - veli ona dok iz kontejnera pogledavamo prema dvorištu.

Tamo su, kraj mobilnog WC-a, položeni solarni paneli, koje je Gordana dobila kada i kontejner. Iz lokalnog Stožera civilne zaštite obećali su joj da će ih netko doći instalirati, ali ni to do danas nije učinjeno. Zbog toga nemaju tople vode, izuzev one koje ugriju na peći.

- To je sve što smo dobili od države. Ustvari, nedavno mi je stigla i novogodišnja "čestitka" – račun za struju prikopčanu na kontejner u iznosu od 900 kuna. Inače nas nitko ne obilazi. Ne dolaze ni da pitaju kako smo. Pomažemo jedni drugima i to je to - kaže.

Gordana Ostojić Špionjak (Foto: Tamara Opačić)

Iako iz Vlade ponavljaju da su oni s crvenom naljepnicom oslobođeni od plaćanja takvih obaveza, Gordana Ostojić Špionjak je zbog svega što je proživjela u posljednjih godinu dana izrazito skeptična. Takvo stanje prevladava i među ostalim stradalima u selima oko Kostajnice i Petrinje, koja smo posjetili uoči godišnjice banijskog potresa. Zbog iznevjerenih obećanja, ovdje su početni adrenalin, sreća zbog toga što su ostali živi i nada ustupili mjesto bijesu, suzama i očaju. Svi odreda tvrde da su državne institucije na Baniji apsolutno zakazale, a na spomen obnove ili najave premijera Plenkovića da će novčano stimulirati mlade koji se odluče iz inozemstva vratiti na ovo područje u blažoj varijanti odgovaraju s podsmjehom, a u žešćoj sa salvom psovki.

Osjećam se kao da mi je netko iščupao srce kada gledam u ovu tugu. Stalno zovem brojeve koje su mi dali, ali nitko se ne javlja. Ako ovako dugo čekamo na rušenje, koliko ćemo tek na obnovu – kaže Gordana Ostojić Špionjak iz Kostajnice

- Kakva obnova? Pa ovdje država nije pomjerila ni ciglu osim one koja im je smetala kada su asfaltirali cestu - svjedoči stariji muškarac, kojeg smo zatekli usred Luščana, sela koje smo u nekoliko navrata obišli u prvim mjesecima nakon katastrofe.

Tu je potres bio toliko jak da je urušio i tradicionalne, drvene kuće, inače otpornije na prirodne nepogode. Uspoređujući zatečeno stanje s fotografijama koje smo snimili krajem travnja, za vrijeme zadnjeg posjeta Luščanima, uvjerili smo se da čovjek govori istinu. Da onda nije bilo sunčano, a sada oblačno, bilo bi gotovo nemoguće pronaći razliku na fotografijama razrušenih domova. Za ono malo što je u međuvremenu srušeno ili pak iznova sagrađeno zaslužne su udruge civilnog društva i pojedine vjerske zajednice, čiji predstavnici još uvijek obilaze Baniju, te privatni donatori. Istodobno mladi, koji su se ranije bavili stočarstvom, nastavljaju napuštati ove krajeve. Drugog izbora nemaju jer im je većina životinja stradala u potresu. One koje su preživjele prodali su jer ih zbog oštećenih štala više nemaju gdje držati.

Budući da u selu doznajemo da je na privremeni rad u Švicarsku otišao 40-godišnji Stevo Vranjanin, čija je obitelj ranije dominantno živjela od prodaje mlijeka Vindiji, odlazimo do njegove kuće. U dvorištu Vranjaninovih, kojima su prije godinu dana stradali svi objekti nekadašnjeg velebnog poljoprivrednog gospodarstva, zatičemo gotovo identičnu scenu kao i prije osam mjeseci – na jednoj strani je napukla stambena trokatnica, a na drugoj dva kontejnera između kojih je parkirana kamp-kućica. Na prvi pogled zapažamo da je krov kuće, kojoj se nije sigurno približavati, dodatno oštećen.

- Propada sa svakim novim jačim potresom - potvrđuje Stevin otac Milan Vranjanin.

- Što ima novog? - pitamo ga.

- Novo je jedino to da smo se prije dva tjedna zamalo zapalili. Usred noći, negdje oko pola 12, izgorjele su instalacije na kontejneru u kojem spavaju Bosa i baba. Ostali smo bez struje, pa sam je morao nanovo provlačiti iz obližnje šupe da se ne smrznemo - odgovara Milan.

- A baš je tu noć bilo minus sedam, prvi mraz je pao. Bili smo se žestoko prehladili - dodaje njegova supruga Bosiljka, koja nas poziva u svoj "džuboks", odnosno jedan od kontejnera.

- Kakav je da je, moj je - govori ona dok stišava narodnu muziku koja u limenci odzvanja s Radio Banovine.

Bosiljka i Milan potvrđuju nam da je Stevo, koji je za vrijeme našeg posjeta bio na imanju susjeda, gdje sada drže svinje, tri mjeseca živio u Švicarskoj i čuvao ovce. Vratio se jer nije imao dozvolu za boravak, a sad, kažu, prijeti odlaskom u Njemačku, gdje planira raditi u tvornici čokolade.

- Želi ići dalje jer od ovoga nema ništa - tužno domeće Bosiljka.

"Javlja li vam se itko iz državnih institucija?" pitamo Damjana Gvojića. "Ma javljaju se. Kako se ne bi javljali. Evo vidiš kako sam zaprljan pozadi od pustog tapšanja", cinično će naš domaćin

- Baš ništa. Zahtjev za rušenje i obnovu predali smo odavno, dolazili su nam ljudi iz Zagreba i obećali da će s rušenjem početi do Nove godine. Rekli su da su ostaci kuće jako opasni, da ih moraju očistiti pod hitno, ali i dalje sve stoji k'o prvog dana - govori Milan.

- Je l' čujete što kažu na vijestima...

- A čujemo, jadni ne bili - prekida nas on. - Spominju da je rok za obnovu deset godina.

- U najoptimističnijem scenariju četiri - dodajemo.

- Četiri? Pa i to je puno... Ne znam šta će graditi, neki kažu drvene kuće. Ionako nemam izbora. Bit ću prinuđen da pristanem na ono što ponude. Da ja dočekam još jednu zimu u ovoj kanti? Ma nema šanse! Ja samo znadem da su Banjaluku, koja je stradala u potresu 1969., nanovo sagradili za godinu dana. Ej, godinu dana! To se rmbalo noću i danju. Vojska je krčila, a narod je odmah išao iza nje i gradio - u zanosu će Milan.

- Ništa bez naroda! Neki dan na Radio Banovini jedan mladić naručuje pjesmu i kaže: "Želim da se Banija što prije obnovi." Velim ja mom Milanu i Stevi: "Ovaj je sigurno bio i kod nas nakon potresa." Svaka čast narodu! Cijela Hrvatska je tuda prošla, od Slavonije do Dalmacije. I niko nije gledao ko je ko. Nije im bilo važno jesmo li Srbi ili Hrvati - kaže Bosiljka.

Slavica i Milana Gvojić, 15. travnja i 23. prosinca 2021. (Foto: Tamara Opačić)

Zahvaljujući dobročinstvu, koje ne poznaje granice skučenih, nacionalističkih umova, na noge je djelomično stao OPG obitelji Gvojić. U njihovom dvorištu, gdje ljudskim životima i dalje prijeti stambena grdosija kojoj se gornji kat nasadio na urušeno prizemlje, ljetos je niknuo veliki šator. Uskoro, kada završe sve radove, u njega će preseliti ovce, sijeno i mehanizaciju. Riječ je o donaciji Saveza baptističkih crkava u RH, koji je Gvojićima pomagao i ranije.

- Jedino su oni nešto radili po Luščanima, sve ostalo je čista nula - tvrdi Damjan Gvojić dok nas on i njegova supruga Slavica provode budućom štalom.

Primjećujemo i da su u međuvremenu, koristeći različite materijale, spojili dva kontejnera i tako napravili verandu koja im sada služi kao kuhinja i dnevni boravak.

- To smo sklepali uz pomoć ljudi. Netko nam je dao građu, drugi struju. Sve iz privatnih donacija koje su stizale od Osijeka do Splita. Od države ništa - objašnjava Damjan.

Na par lokacija su počeli s rušenjem, a prioritet su građevine koje su opasne po život. I to je zasad to. Ni po Petrinji se ništa ne događa, a kamoli po selima – svjedoči Milan Ivanić

- Javlja li vam se itko iz državnih institucija? - pitamo.

- Ma javljaju se. Kako se ne bi javljali - cinično će naš domaćin u momentu dok nam okreće leđa. - Evo vidiš kako sam zaprljan pozadi od pustog tapšanja.

S ostakljene verande maše nam Milana, Damjanova i Slavičina kći koja je nepokretna od rođenja. Budući da je sa svojih 36 godina među mlađima u selu, nedostaje joj društvo vršnjaka. Kaže da joj je drago kada netko svrati jer je u suprotnom "osuđena na pričanje s babama i đedovima". Polako odmiče 12 sati, a naš razgovor prekida glas voditelja podnevnog Dnevnika. Uz upaljen televizor, privid normalnosti u privremenom domu Gvojićevih stvaraju plastični bor sa šarenim lampicama i kalendar lokalne veterinarske stanice za 2022. godinu, zakucan u jednom kutu prostorije. Uz kavu i božićne kolače Damjan ponovno prelazi na ozbiljnije teme. Boji se da neće uspjeti ostvariti pravo na obnovu, jer im je prebivalište prijavljeno na montažnu kućicu u Glini, gdje su živjeli dok je Milana išla u školu.

- To nam najteže pada u cijeloj ovoj priči. U Luščanima zapravo živimo cijelo vrijeme, imamo registriran OPG na ovoj adresi. Uostalom, tu su rođeni Damjan i Milana - objašnjava Slavica.

- Nekako smo preživjeli taj prvi šok, sada živimo s tom nesrećom. Ali svaki dan je jako težak. Koliko god želim da ne gledam u sve ovo, koliko god želim da iz ruševina izvučem Milanin šareni jastuk samo da ga više ne vidim, jednostavno ne mogu. Bojim se - iskreno će ona.

Zbog stresa, koji je ne napušta već godinu dana, Slavica Gvojić je od prvog, najžešćeg potresa smršavila 20 kilograma. Ipak, kaže da se već navikla na svakodnevno podrhtavanje tla. Međutim, Milana nikako ne može prevladati strah.

- Stalno se bojim da će mi nešto pasti na glavu. Zbog toga želim da nam naprave novu kuću u kojoj ću imati dvije sobe. Po mogućnosti prizemnicu da se što lakše krećem - kaže ona.

Do krajnjih granica neustrašiva je samo žuta maca, koja se uporno vere po ostacima potkrovlja razrušenog doma Gvojićevih.

- Nije ona luda. Odlazi gore zato što tamo još uvijek vise špek i kobase od prošle godine - objašnjava nam Milana na rastanku.

Milan Ivanić iz Moštanice, 29. travnja i 23. prosinca 2021. (Foto: Tamara Opačić)

Gotovo svakodnevno Luščane obilazi Milan Ivanić iz obližnjeg sela Moštanica. Do lani je živio u Grockoj kraj Beograda, a u rodni, petrinjski kraj vratio se nekoliko mjeseci prije potresa. Planirao je da će se tu zadržati kratko, a onda krenuti dalje, prema zapadu. Međutim, najednom su se zaredale nesreće: prvo mu je otac završio bolnici, onda je udario potres iz kojeg je Milan jedva izvukao živu glavu, a sada mu se razboljela i majka. Unatoč vlastitim nedaćama, naš sugovornik svakodnevno pomaže starijim stanovnicima Donje Bačuge, Velikog Šušnjara, Kraljevčana, Joševice, Blinje i drugih okolnih sela. U sklopu projekta Srpskog narodnog vijeća "Od vrata do vrata" prevozi ih kamo god je potrebno i iz prve ruke svjedoči stanju na terenu.

- Ljudi pucaju jer se ništa ne dešava. Dosta ih diže ruke. I mojih par korisnika je otišlo djeci, a o mladima da i ne pričamo. Po okolnim banijskim selima je gotovo nemoguće naći pet mladih parova s djecom. Onda znaš kakvo je stanje. Jednom riječju, katastrofa - govori taj 40-godišnjak.

- Ovdje je država zatajila sto posto. Na par lokacija su počeli s rušenjem, ali prioritet su one građevine koje su opasne po život. I to je zasad to. Od gradnje ništa. Ni po Petrinji se ništa ne događa, a kamoli po selima - dodaje Milan, koji također hvali doprinos organizacija civilnog društva.

Zahvaljujući jednoj takvoj, Zakladi Solidarna, tročlana obitelj Ivanić trebala bi se do kraja siječnja iz kontejnera preseliti u drvenu kućicu od 30-ak kvadrata. Lokalni građevinari već su podigli konstrukciju na mjestu gdje je nekada bila njihova stara kuća, jedan od nekoliko objekata koji su im u dvorištu stradali lanjskog prosinca. Milan objašnjava da je također riječ o privremenom rješenju koje će im poslužiti dok država ne obnovi njihovu oštećenu dvokatnicu.

- Meni nije problem, ja ću i dalje noćiti u kontejneru, ali mi je drago zbog roditelja. Napokon se više neće morati smrzavati na ovoj bljuzgi - kaže Milan Ivanić uz osmijeh.

Jedan od rijetkih koji smo toga dana vidjeli na Baniji.