U ljeto 2015., otprilike dvije godine nakon što je postao papa Franjo, Jorge Mario Bergoglio posjetio je u svojstvu poglavara Katoličke crkve tri države Latinske Amerike, među kojima i Boliviju, najsiromašniju državu na kontinentu u kojoj je na vlasti socijalistička vlada predsjednika Eva Moralesa.
Tom je prilikom prisustvovao samitu ‘narodnih pokreta’ koji okuplja pripadnike sjedilačkih naroda, beskućnike i ostalu sirotinju, te kritizirao globalnu ekonomiju ‘u kojoj mjesta ima samo za izabranu manjinu, dok se siromašne, starije i neproduktivne odbacuje’.
Ova indirektna kritika kapitalizma bila je u skladu s papinim od početka proklamiranim stavom da će on biti poglavar ‘crkve za siromašne’, počevši od odabira imena sveca Franje Asiškog koji je ‘u kršćanstvo donio ideju siromaštva protiv luksuza, ponosa i taštine svjetovnih i crkvenih vladara toga vremena’.
Evo Morales tom je prilikom papi poklonio križ izrezbaren na srpu i čekiću, takozvani komunistički križ koji je osmislio katalonski jezuitski svećenik, pisac i filmaš Luis Espinal, ubijen u atentatu 1980. godine od strane desničarske paravojske u Boliviji. Iznenađeni papa, također jezuit, poklon je pomalo nezgrapno prihvatio, a iz Vatikana su odmah poručili da nema ništa sporno jer je u pitanju ‘simbol dijaloga, a ne neke konkretne ideologije’. Espinalov prijatelj i kolega jezuitski svećenik, također Katalonac Xavier Albo, kasnije je, međutim, novinarima rekao da je Espinal simbolikom ovog predmeta ipak ciljao na ‘permanentni dijalog kršćanstva s marksizmom, kao i seljacima, rudarima i drugima’, u skladu s južnoameričkom teologijom oslobođenja, koju Vatikan odbacuje. Papin zamišljeni izraz lica možda svjedoči o tome da ga je neobični dar podsjetio na vlastite mlađe dane, one iz doba vojne diktature u Argentini, za vrijeme koje se, prema onome što je dosad poznato, uglavnom držao po strani.
Bolivijska epizoda može se smatrati prilično reprezentativnom za pomalo šizofrenu atmosferu u kojoj operira i stavove koje, otkad je 2013. stupio na dužnost, iznosi papa Franjo; istovremeno on je Južnoamerikanac koji baštini usmjerenost na socijalnu pravdu teologije oslobođenja, ali je poglavar institucije koja je zatire; istovremeno htio bi izmijeniti zastarjeli vrijednosni sustav Crkve, naročito na području privatnog života, ali mu svako malo izbije dogmatski tradicionalizam; liberalima je nedovoljno liberalan, a konzervativcima nedovoljno konzervativan, zbog čega ovi drugi traže da podnese ostavku, a prvi navijaju za njega, uvjereni ipak da okoštala crkvena struktura nikad neće pristati ni na njegove blago reformističke ideje. Ove kontradikcije najbolje dolaze do izražaja u papinom djelovanju koje se tiče privatnog života vjernika, posebice braka i razvoda, LGBT zajednice, pobačaja i kontracepcije.
Papa je u ožujku 2016. objavio apostolsku pobudnicu ‘Amoris Laetitia’ (‘Radost ljubavi’), u kojoj je napisao da svaka zemlja ili regija oko ovih pitanja treba tražiti rješenje koje najbolje odgovara njezinoj kulturi, tradicijama i potrebama. ‘Više se ne može tek tako reći da oni koji žive u ‘nestandardnim situacijama’ žive u stanju smrtnog grijeha’, napisao je referirajući se na rastavljene pojedince i parove koji žive zajedno a nisu u braku.
Iako temeljni stavovi izneseni u dokumentu ne odstupaju od crkvene doktrine, neki analitičari u njemu su ipak vidjeli subverzivni potencijal utoliko što papa tamo iskazuje povjerenje u sposobnost samih vjernika da donose za sebe najbolje odluke, pa time implicitno oduzima Vatikanu ulogu ultimativnog arbitra u ovim pitanjima.
Njemačka katolička teologinja Regina Ammicht Quinn u papinom odnosu prema rodu detektira pak nešto drugo, naime ‘grubu kontradikciju’ između njegovog stava prema tim pitanjima s jedne, a prema izbjeglicama i migrantima s druge strane. U razgovoru za Novosti izvršna direktorica Međunarodnog centra za etiku u humanističkim znanostima Sveučilišta Tübingen kaže da je papa ‘empatičan saveznik izbjeglica i migranata, što je iznimno važna pozicija koja nas uvijek podsjeća na naše privilegije kao i na središnju kršćansku misiju; da prepoznamo kao braću i sestre čak i one koji su nam najveći stranci’.
- U većini suvremenih evropskih društava ove se dvije kontroverze isprepliću, migracije i rod. Obje dovode u pitanje ustanovljeni poredak i ugrožavaju tradicionalne stilove života i biografije. Ali dok je politika desnice konzistentna u odbacivanju i migracija i roda, stavovi pape to nisu. Priča o milosrdnom Samaritancu evocira se kada izbjeglice dolaze na obale Lampeduse, ali čim se dođe do roda, empatija, milost i potraga za univerzalnim dostojanstvom zamjenjuju se moralnim normama. Nestaju suosjećanje i podrška netradicionalnim obiteljima, istospolnim parovima i njihovoj djeci, trans osobama, seksualnim radnicama, trudnicama koje žive u teškim okolnostima - kaže Ammicht Quinn.
Oscilirajuće ponašanje pape Franjo evidentno je i u njegovom odnosu prema pedofilskim skandalima koji već tri desetljeća potresaju Katoličku crkvu. Kulminacija tih skandala događala se posljednjih godina, primjerice lani kada je dotad iznimno ugledni i moćni vašingtonski nadbiskup Theodore E. McCarrick bio prisiljen skinuti kardinalsku mantiju zbog optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika, a bivši papin savjetnik, kardinal George Pell, u ožujku ove godine dobio šest godina zatvora zbog istog prijestupa. Slični navodi o zlodjelima visokih crkvenih dužnosnika izbijali su jedan za drugim u Australiji, Čileu, Njemačkoj i drugim zemljama, a o razmjerima pošasti svjedoči slučaj iz Pennsylvanije u kojemu je tristotinjak svećenika zlostavljalo tisuću djece.
Kako bi napokon reagirao na ‘najveći crkveni skandal u posljednjih 500 godina’, papa Franjo je 9. svibnja donio prvi zakon kojim se crkveni dužnosnici obavezuju da prijave navode o seksualnom zlostavljanju koje provode svećenici. Iako se zakonom propisuje da se žrtve i zviždači moraju zaštititi od osvete počinitelja, da kvalificirani laici smiju sudjelovati u istragama, a navodi provjeriti u roku od 90 dana, žrtve su nezadovoljne jer se crkveni dužnosnici ne obavezuju na prijavljivanje policiji i državnom odvjetništvu već se, dapače, od njih traži isto ono što dosad nisu radili, naime da sami sebe kontroliraju.
Regina Ammicht Quinn također smatra da ‘obaveza prijavljivanja seksualnog zlostavljanja ovako formulirana ni izbliza nije dovoljna jer se još uvijek radi o ‘internom’ načinu suočavanja sa strašnim zločinima protiv djece’.
- Očigledno je da je unutarnja struktura kvarna i da ona ne može riješiti problem. Katolička crkva stoji na rubu provalije koju je sama stvorila i ukoliko ne želi u nju upasti, mora djelovati na barem dvije razine, od kojih je prva da zločine klera prijavljuje svjetovnim vlastima. Ali samo to neće biti dovoljno. Crkva se mora preispitati i temeljito izmijeniti vlastite strukture moći. Borba za moć na rubu provalije očigledna je kada se ‘druge’ proglašava odgovornima za seksualno nasilje protiv djece, a ti drugi su homoseksualci koje moramo isključiti. U toj borbi za moć – borbi zaređenih protiv nezaređenih, kršćana protiv nekršćana, svetih protiv grešnika i muškaraca protiv žena i djece – Crkva uništava svoju vlastitu jezgru - kaže Ammicht Quinn.
Zbog papinog oklijevanja, bez sumnje motiviranog željom da se crkveni establišment ne uznemiri više nego što je to apsolutno nužno, priča oko seksualnog zlostavljanja doživjela je ironijski obrat jer su crkveni konzervativci njegovo taktiziranje iskoristili kako bi ga optužili za ‘propagiranje gej ideologije’ i zatražili njegovu ostavku.
U borbi za moć – borbi zaređenih protiv nezaređenih, kršćana protiv nekršćana, svetih protiv grešnika i muškaraca protiv žena i djece – Crkva uništava svoju vlastitu jezgru - kaže njemačka teologinja Regina Ammicht Quinn
Baš krajem travnja započeo je treći po redu pokušaj izmještanja pape Franje sa Svete stolice, ovog puta otvorenim pismom koje je napisao niz uglednih klerika i teologa. U pismu se papu optužuje za herezu te od biskupa traži da mu uskrate papinstvo, uz obrazloženje da se nije očitovao u vezi prethodna dva službena prigovora o ‘heretičkim stavovima’ iznesenima u pobudnici ‘Amoris Laetitia’. ‘Sada je postalo jasno da je papa svjestan da su ti stavovi protivni vjeri, pa je došlo vrijeme za korak dalje’, piše u dokumentu koji potpisuju 62 katolička eksperta, navodeći također da nije nužno da se s odlukom o smjeni složi većina biskupa jer je sam Franjo imenovao mnoge koji s njime dijele heretičke stavove.
Ovu peticiju do srijede ujutro potpisalo je tek nešto više od 5000 ljudi, uglednim autorima usprkos, dok je jednu drugu, sasvim suprotne poruke, potpisalo 20 tisuća žena u Njemačkoj, ispričala nam je Ammicht Quinn. U njoj su potpisnice obznanile da tjedan dana u mjesecu svibnju neće ući ni u jednu crkvu ukoliko se ‘svi crkveni seksualni prijestupnici ne predaju svjetovnim sudovima’, a ‘ženama ne omogući pristup svim crkvenim funkcijama’. Naša sugovornica kaže i da su neke velike ženske katoličke organizacije podržale ovu inicijativu, dok je ‘papin stav o njoj zasad nepoznat’. No ona je, kaže, ‘uvjerena da je sada kasno da se traži kompromis’ te da je ‘jedino rješenje da kršćanska vjera ponovno usvoji svoju vlastitu radikalnu bit, odnosno radikalno novu definiciju odnosa vrijednosti i moći’.
- U drevnim društvima najnemoćnija su bila djeca, pa je Isus od svojih sljedbenika tražio da budu kao djeca. Čini se, međutim, da je tražio previše - zaključuje Ammicht Quinn, i sama, kako kaže, svjesna da zvuči prilično pesimistično.
Franjina diplomacija
U rujnu prošle godine papa Franjo potpisao je sporazum kojim se Komunističkoj partiji Kine sada i službeno daje pravo da odlučuje o imenovanjima katoličkih biskupa. Od početka pregovora kontroverzni sporazum izaziva protivljenje dijela klera jer se njime Crkva navodno odriče svoje prije tisuću godina stečene autonomije u ovom i drugim pitanjima odvojenosti crkve i države, pa još k tome komunističke diktature. Ovaj sporazum u skladu je s vatikanskom hladnoratovskom politikom kojom je Crkva nastojala opstati u zemljama istočnog bloka (Osteopolitik) pa u tom cilju činila kompromise s tamošnjim režimima. Iako neki smatraju da je u tim zemljama bila katastrofa za Crkvu, ova se politika u Vatikanu i danas podučava kao model uspješne diplomacije, a papa Franjo njezin je znatno veći poštovalac od svojih prethodnika Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Papa je osim toga zagovornik uspostave palestinske države, dok mu američki predsjednik Donald Trump nije nimalo simpatičan, prije svega zbog povlačenja iz Pariškog klimatskog sporazuma, a klimatske promjene jedno su od pitanja oko kojih je papa najviše angažiran.
