Ukrajinska oslobodilačka ofenziva, koja je započela početkom lipnja, dosad nije rezultirala ozbiljnijim teritorijalnim pomacima ni na jednom dijelu dugačke fronte, koja se proteže od sjeveroistoka do juga zemlje. U dva i pol mjeseca, Ukrajinci su oslobodili okupirani teritorij u različitim sektorima bojišta, ali ti teritorijalni dobici – skupo plaćeni u ljudstvu i tehnici, uključujući i dio zapadnih borbenih sredstava – gotovo da su beznačajni u odnosu na veličinu okupiranog prostora Ukrajine, a Rusija drži pod okupacijom otprilike petinu zemlje, i gotovo da su beznačajni u pogledu stvaranja vojnih pretpostavki za realizaciju glavnog cilja – oslobađanja cjelokupnog državnog teritorija.
Puno veća i strateški važnija postignuća Ukrajinci su ostvarili u mjesecima prije pokretanja predugo najavljivane ofenzive. Sve se više govori i piše o zapadnom razočaranju dosadašnjim ukrajinskim napredovanjem, ali očekivanja Zapada bila su nerealna, pri čemu je ukrajinsko političko vodstvo, uz asistiranje dijela vojnog vrha, aktivno sudjelovalo u kreiranju nerazumnih očekivanja.
Ruska vojska imala je dovoljno vremena te dovoljno ljudskih i materijalnih resursa da utvrdi svoje položaje, da uspostavi više slojeva obrane iza prvih linija i da organizira zaštitu gradova koji su desecima kilometara udaljeni od sadašnjih točaka dodira dviju armija, gradova poput Melitopolja koji su ključni za kontrolu puno šireg područja i za opskrbu trupa na znatnom dijelu ratišta. Kao da se smetnulo s uma da niski borbeni moral regularnih ruskih snaga u Ukrajini nema osobitog utjecaja na sijanje milijuna protuoklopnih i protupješadijskih mina duž linija razdvajanja, na kopanje i uređivanje rovova, na izgradnju bunkera i kompleksnog sustava zapreka u tri pojasa...
Široko djelovanje
Riječ je više-manje o građevinsko-inženjerijskim radovima, odnosno o poslu koji ne znači izravno izlaganje pogibelji i za koji su od morala važniji znanje, discipliniranost, brojnost ljudi i mehanizacije. Kao da se previdjelo da je praktično nepostojanje ukrajinske borbene avijacije velika otežavajuća okolnost kad je riječ o nečemu što se naziva oslobodilačkom ofenzivom ili protuofenzivom. U situaciji dobro postavljene ruske obrane, za brze, duboke i široke prodore nije dovoljno djelovanje artiljerije, oklopnih snaga i pješadije, čak kad bi usklađenost tog djelovanja bila dovedena do savršenstva, a ukrajinska vojska u ovom času još nije uspjela razviti takvu sposobnost.
Mislim da bi za Ukrajinu moglo biti rješenje da se odrekne teritorija i zauzvrat dobije članstvo u NATO-u. Istovremeno, Ukrajina mora sama odlučiti kada i pod kojim uvjetima želi pregovarati", izjavio je šef ureda glavnog tajnika NATO-a. Zbog toga se brzo ispričao, a sigurno je da mu se propust nije omakao
Posljednji istupi i potezi ukrajinskog vodstva prilično jasno signaliziraju da se odustalo od shvaćanja ofenzive kao skupa ratnih operacija čiji je smisao da se u relativno kratkom roku napravi strateška promjena na ratištu, da se protivničkoj strani nanese dugoročna šteta u svakom pogledu, da se učini krupan korak prema konačnoj ratnoj pobjedi. Dmitro Kuleba, ministar vanjskih poslova Ukrajine, prošli je tjedan priznao da ofenziva sporo napreduje, ali da Kijev neće prestati s borbom sve dok ne oslobodi sve svoje teritorije. "Nije nas briga koliko će trajati", kazao je Kuleba.
Predsjednik Volodimir Zelenski proteklih je dana boravio u Nizozemskoj i Danskoj, koje su – uz odobrenje Sjedinjenih Država – obećale isporučiti Ukrajini avione F-16: govori se zasad o četrdeset do šezdeset letjelica. "Ovo je prijelomni trenutak i glavno pitanje za Ukrajinu", izjavio je Zelenski. No proći će najmanje godinu dana prije nego što zrakoplovi F-16 počnu borbeno djelovati u sastavu Združenih snaga Ukrajine, jer iole ozbiljna obuka pilota i drugog vojnog osoblja teško može trajati kraće od toga, a pritom je nepoznanica s kolikim brojem pilota i mehaničara sposobnih za prelazak na F-16 uopće raspolaže ukrajinsko ratno zrakoplovstvo. S obzirom na to da uvođenje F-16 neće značiti automatski poraz Rusije, ukrajinska vlast, dakle, računa da će rat trajati još minimalno dvije godine.
Mihajlo Podoljak, javno najeksponiraniji savjetnik u bliskom okruženju predsjednika Zelenskog, objavio je prije desetak dana da nema alternative ukrajinskom planu za okončanje rata, a plan se sastoji u ovome: "Jačanje vojske, ubrzanje opskrbe oružjem, deokupacija teritorija, promjena režima u Rusiji, kompenzacija od nove vlade i obavezno kažnjavanje ratnih zločinaca." Ambicioznost ovih ciljeva, također, sugerira da je glavna ukrajinska politička strategija trenutno u tome da uvjeri Sjedinjene Države i NATO da ne postavljaju nikakve rokove kad je riječ o obustavi rata, odnosno o pristajanju Kijeva na pregovore. Iz ukrajinske perspektive, to je logična politika.
Neskloni Zapad
No čini se da Zapad, barem u ovom času, nije naročito sklon takvom razvoju događaja. Nije u pitanju volja Zapada; pitanje je realnog odnosa političkih snaga u Americi i državama NATO-a i pitanje je realnih financijskih i vojnih mogućnosti Zapada. Može li Ukrajina sebi priuštiti razmišljanje "nije nas briga koliko će trajati"? Naravno da ne može, ali legitimno je i potpuno razumljivo da Ukrajina nastoji afirmirati opciju koja joj najviše odgovara, a Zapad je sam sebe doveo u tešku situaciju i pred tešku odluku, jer su brojni čelnici NATO-članica često izjavljivali da će pomagati Ukrajini "koliko god i dokle god bude potrebno".
SAD je dosad Kijevu poslao oko 70 milijardi dolara pomoći. No u Americi će sljedeća godina biti obilježena predsjedničkim izborima, a anketa CNN-a pokazala je da većina Amerikanaca ne odobrava daljnju potporu Ukrajini i smatra da je već učinjeno dovoljno
"Mislim da bi za Ukrajinu moglo biti rješenje da se odrekne teritorija i zauzvrat dobije članstvo u NATO-u. Istovremeno, Ukrajina mora sama odlučiti kada i pod kojim uvjetima želi pregovarati", izjavio je prije nekoliko dana Stian Jenssen, šef ureda glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, u intervjuu za jedan norveški list. Jenssen se vrlo brzo ispričao zbog onoga što je rekao, ali sigurno je da mu se nije omakao tako krupan propust: činovniku tog ranga nikad ne bi palo na pamet ni da daje intervju ni da govori o rješenju za Ukrajinu a da mu takav istup nije naložio ili "predložio" netko od nadređenih. Pušten je probni balon da se čuju reakcije koje, izuzev Ukrajine, nisu bile naročito burne. Pritom je, naravno, vrlo cinično isticanje da će Ukrajina sama odlučiti kad će pregovarati i pod kojim uvjetima, jer nema dileme da će Zelenski morati popustiti i pristati na ustupke istog časa kad Washington počne drastično smanjivati podršku u novcu i ratnom materijalu.
Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba (Foto: Brendan McDermid/Reuters/PIXSELL)
Sjedinjene Države dosad su Kijevu poslale oko 70 milijardi dolara pomoći, što predstavlja više od dvije trećine novca i opreme koju je Zapad uputio Ukrajini. No u Americi će cijela sljedeća godina biti obilježena predsjedničkim predizborima i izborima, a nedavna anketa CNN-a pokazala je da većina Amerikanaca ne odobrava daljnju potporu Ukrajini i smatra da je već dosad učinjeno dovoljno: tako misli više od 60 posto republikanskih i 40 posto demokratskih glasača.
Utoliko, aktualnom predsjedniku Bidenu i Demokratskoj stranci neće biti u interesu da se rat u Ukrajini nametne kao jedna od centralnih predizbornih tema. Europska unija i Velika Britanija uglavnom će slijediti Ameriku, a sve kad bi i odlučile da će ubuduće značajno povećati izdvajanja za Ukrajinu, to ne bi bilo dovoljno za nastavak rata s očekivanjem pobjede. Zemlje Europske unije i Britanija naprosto ne mogu osigurati ni približno dovoljne količine oružja, tehnike i municije za još najmanje dvije godine ovako intenzivnog vojevanja kad je riječ o potrošnji granata i raketa.
Vlastiti problemi
I nije samo da Zapad ima sve veći problem s ratom u Ukrajini. I Ukrajina ima sve više teškoća u onoj sferi ratovanja koja nije izravno povezana s podrškom saveznika, a to je sfera odnosa vlastitog vojno sposobnog stanovništva prema ratu. Predsjednik Zelenski nedavno je demonstrativno smijenio sve šefove regionalnih centara za mobilizaciju i regrutiranje s optužbom da su uzimali novac od muškaraca koji su odlučili izbjeći oblačenje uniforme i slanje na frontu.
Najnovija procjena New York Timesa kaže da je dosad poginulo oko 70 tisuća Ukrajinaca i da ih je ranjeno oko 120 tisuća; Rusa je, po istoj procjeni, poginulo blizu 120 tisuća i imaju oko 180 tisuća izbačenih iz stroja. To su ogromni gubici i za jednu i za drugu stranu, no treba imati na umu da Rusija, za razliku od Ukrajine, još uvijek nije posegnula za općom mobilizacijom i da Rusija ima barem pet puta veću mobilizacijsku bazu od Ukrajine. Nema dileme da je moral ruskih vojnika na niskim razinama, ali svaki sljedeći dan rata – sasvim logično – dodatno će smanjivati moral i među Ukrajincima, pogotovo ako uskoro ne bude većeg pomaka prema visoko postavljenim ciljevima. S druge strane, Rusija je u sve težoj ekonomskoj i financijskoj situaciji, jer zapadne sankcije ipak luče kakve-takve efekte i jer rat puno košta. Nije, međutim, pametno očekivati da će ta vrsta nevolja dovesti do potpunog vojnog poraza ruske vojske u Ukrajini.
Unatoč tezi da se u Ukrajini brani cijeli slobodni svijet, ako ukrajinska ofenziva u idućih nekoliko tjedana ne dovede do istjerivanja agresorskih trupa s većeg teritorija, a to bi bilo ravno čudu, izvjesno je da će se predsjednik Zelenski suočiti s nikad jačim pritiskom Zapada da do kraja godine pristane na pregovore i na bolne kompromise. Zelenski i njegovi suradnici strahuju da će ih takav scenarij učiniti gubitnicima i da će im otežati političku utakmicu unutar Ukrajine, jednog dana kad rat prestane. No kao što smo na ovim stranicama pisali prije više od godinu dana, Ukrajina je – pod vodstvom Zelenskog – izvojevala pobjedu kad je obranila svoju nezavisnost i suverenitet, a svi eventualni budući kompromisi – pritom vjerojatno privremeni – gotovo da nisu vrijedni spomena u odnosu na važnost i veličinu dosadašnjih uspjeha.
