Andrej Plenković nije pokazao znakove dozivanja političkom poštenju i boljim demokratskim običajima: ustrajao je na tome da novi Zakon o izbornim jedinicama – koji bi, prema nalogu Ustavnog suda iz veljače ove godine, trebao biti usvojen do 1. listopada – izglasa HDZ-ova parlamentarna većina mimo ikakvih konzultacija s parlamentarnom opozicijom i bez razmatranja stavova ustavnih pravnika i politologa specijaliziranih za izborne modele, dakle, kao da je riječ o bilo kakvom zakonu, a ne o aktu koji značajno utječe na ishod izbora. To znači da će jedna stranka, trenutačno vladajuća, uz pomoć svojih koalicijskih partnera, propisati pravila igre, ili ozbiljan dio pravila igre, za sve ostale stranke koje će sudjelovati na izborima, neovisno o tome što te ostale stranke misle o pravilima.
HDZ je, naravno, odabrao onu strukturu i granice izbornih okruga koji najviše idu u prilog HDZ-u, a za odabir takvog rješenja bila je zadužena partijska komisija koju su činili Vladimir Šeks, Karlo Ressler, Ivan Anušić i Ivan Malenica. Mada će pojedinosti biti otkrivene u četvrtak, poznato je da će i dalje postojati deset izbornih jedinica – uz jedinicu u kojoj glasaju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj i jedinicu u kojoj se biraju politički predstavnici nacionalnih manjina – a u tih deset okruga i dalje će se birati po 14 saborskih zastupnika, no granice nekih jedinica bit će izmijenjene da bi se zadovoljio zahtjev Ustavnog suda prema kojem broj glasača u deset izbornih područja ne smije odstupati više od pet posto.
Odstupanja su na posljednjim četirima parlamentarnim izborima znala biti i debelo iznad 15 posto, što hoće reći da je glas u nekim krajevima Hrvatske, ponajprije u Slavoniji, znatno vrjedniji od glasa u nekim drugim dijelovima zemlje, primjerice u Dalmaciji. Izračuni su, međutim, opet bazirani na sasvim nepouzdanom Popisu birača umjesto na pouzdanijem Popisu stanovništva 2021. godine.
Plenković je ponudio nevjerojatno objašnjenje za odluku da formira strogo stranačku umjesto međustranačke komisije za izradu zakona. Rekao je da su opozicijske stranke odbile njegov zahtjev za razgovor nakon parlamentarnih izbora 2020. godine, a ta profesore ustavnog prava i stručnjake za izborni sustav je rekao da su povezani s ljevicom ili glasaju za lijeve stranke
Plenković je ponudio nevjerojatno objašnjenje za odluku da formira strogo stranačku umjesto međustranačke komisije koja bi pokušala doći do modela oko kojeg bi se suglasila velika većina relevantnih političkih organizacija, kao što je to više-manje bilo 1999. godine, kad je uspostavljen sustav koji je još uvijek na snazi. Premijer i predsjednik HDZ-a rekao je da su opozicijske parlamentarne stranke odbile njegov poziv na razgovor poslije parlamentarnih izbora u srpnju 2020., što je bio diskvalifikacijski faktor za sve buduće sastanke i konzultacije s opozicijom. Istina je, uzgred, da su opozicijski prvaci tada odbili pojedinačne sastanke sa šefom HDZ-a i da su tražili zajednički razgovor svih čelnih ljudi opozicije s izbornim pobjednikom, na što ovaj nije pristao.
Plenković ima identično objašnjenje i za ignoriranje višekratnih poziva predsjednika Republike Zorana Milanovića da se sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost: Milanović je, naime, otklonio premijerov poziv da se VNS sastane 24. veljače prošle godine, na dan kad je počela ruska invazija na Ukrajinu, i to je otad Plenkovićev argument za odbijanje sjednice VNS-a, tijela koje se mora sastati najmanje jednom godišnje da utvrdi smjernice djelovanja civilnog i vojnog sigurnosno-obavještajnog aparata.
Ta njegova kvaziargumentacija, koja je eventualno primjerena nižim razredima osnovne škole, služi samo kao paravan za vladarsku samovolju čiji je smisao u osvajanju još jednog mandata na vlasti. Da bi ostvario taj cilj, Plenković neće prezati ni od čega, jer su idući parlamentarni izbori, koji će se održati 2024., presudni izbori iz perspektive njegovih osobnih političkih ambicija: izborni gubitnici na domaćem terenu teško mogu računati na najviše položaje u Bruxellesu.
Što se tiče širokog zaobilaženja svih profesora ustavnog prava i svih stručnjaka za izborni sustav, premijerovo opravdanje jednako je bizarno. Ustvrdio je da se listom radi o ljudima koji su povezani s ljevicom ili glasaju za lijeve stranke, što je netočno i u osnovi nebitno, pa su utoliko njihovi prijedlozi motivirani političkim sklonostima, a ne stručnom i zdravorazumskom argumentacijom. Predsjednik Vlade, dakle, bez ikakvog zazora javno priznaje da ga ne zanima mišljenje bilo koga izvan HDZ-a, a pritom ovdje nije riječ o tome tko će biti ministar u HDZ-ovoj vladi nego o tome po kojim će se pravilima birati buduća vlast.
Sastanak oporbe o izbornim jedinicama održan proljetos u Saboru (Foto: Patrik Macek/Pixsell)
Zašto to čini? Zato što može i zato što vjeruje da takvim ponašanjem šalje poruku HDZ-u i HDZ-ovim glasačima da ga ništa neće pokolebati u borbi za interese najdraže partije te da je dovoljno politički snažan da može što god hoće. Istu funkciju, funkciju dokazivanja da nije slabić, ima i Plenkovićevo sad već ovisničko inzistiranje na produžavanju sukoba s Milanovićem.
Bilo je puno logičnije i vrijedilo bi znatno duže da se Zakon o izbornim jedinicama izmijenio na način da su fiksirane granice izbornih jedinica – i to tako da, kao što je naložio Ustavni sud, prate granice velikih administrativnih cjelina (županija i gradova) i prirodnih regija – a da varira broj zastupnika po jedinici, ovisno o broju stanovnika i demografskim kretanjima. HDZ se, međutim, nije opredijelio za tu opciju, jer se odmah bio pobunio Ivan Anušić, potpredsjednik HDZ-a i osječko-baranjski župan, s obzirom na to da bi u toj varijanti u dvjema slavonskim izbornim jedinicama, najviše demografski okljaštrenima u proteklih petnaestak godina, bilo birano manje od 28 zastupnika. To je bio i jedini razlog koji je Anušića doveo u HDZ-ovu komisiju predvođenu Šeksom. Plenković se, uza sve ostale razloge za modificiranje granica izbornih jedinica, nije htio zamjeriti slavonskom HDZ-u i dodatno ojačati poziciju Ivana Anušića kao svog najozbiljnijeg unutarstranačkog konkurenta. Rezultat toga jest da će u istoj jedinici biti, na primjer, Novska, Bakar, Obrovac i Vir.
Premijer je svjestan da se radi o pitanju na kojem se ne mogu mobilizirati široke narodne mase, pa može sebi dozvoliti da ponižava opoziciju i javnost tako što ne želi ni čuti nikoga i ništa izvan svoje stranke: računa, rekosmo, da će mu to podići autoritet među članovima i simpatizerima HDZ-a i pritom vjerojatno ima pravo
Kako se opozicija može efikasno suprotstaviti HDZ-ovoj nakani da skroji izborna pravila po svojoj mjeri? Parlamentarna rasprava i davanje amandmana na prijedlog Šeksove grupe ne mogu polučiti nikakav opipljiviji efekt: saborska većina dovoljno je čvrsta da u rujnu ili najkasnije početkom listopada izglasa inženjering smišljen u HDZ-u. Sandra Benčić, zastupnica platforme Možemo!, i Dalija Orešković, zastupnica Centra, nedavno su dale naslutiti da nije isključena ni opcija referendumske inicijative koja bi spriječila HDZ-ov naum. Usput, potpuno su zamrli razgovori vlasti i opozicije o promjenama Ustava u dijelu koji regulira pitanje referenduma: Plenković bi i to riješio sam, ali za ustavne intervencije potrebna mu je dvotrećinska većina u Saboru.
Referendumska solucija, međutim, ne čini se naročito realnom ponajprije zbog nemogućnosti glavnih opozicijskih stranaka da se ujedine u takvoj akciji. "Ne vjerujem da je ljevica uopće hrabra i sposobna iznijeti to prikupljanje potpisa. Mi iz Mosta smo to bili i skupili smo potreban broj potpise, ali bilo je to u razdoblju bijesa građana zbog ukidanja sloboda tijekom pandemije. Nisam siguran da su izborne jedinice baš toliko zanimljive ljudima. Moj je stav da bi ih se moglo privući pitanjem o zakonskom uvođenju obaveznog ili elektroničkog glasovanja. Osim toga, u oporbi imamo različite prijedloge o izbornim jedinicama. Mostu bi najviše odgovaralo da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica i ne vjerujem da se svi možemo dogovoriti o modelu za koji bi se prikupljalo potpise", izjavio je Nikola Grmoja iz Mosta za Novi list.
Nikola Grmoja (Foto: Patrik Macek/Pixsell)
Grmojine procjene vjerojatno su točne: bilo bi jako teško u dva tjedna prikupiti oko 400 hiljada potpisa na temi koja je velikoj većini građana, ipak, suviše apstraktna, čak kad bi se lijeva i desna opozicija uspjele dogovoriti o zajedničkoj akciji i o zajedničkom konceptu izbornih jedinica. Ako bi se samo ljevica upustila u referendumsku avanturu, izložila bi se velikom riziku od neuspjeha, a to im je najmanje potrebno uoči izbora.
U javnosti se spominjala i mogućnost opozicijskog bojkota izbora, što je samo teoretski scenarij, jer bi se opozicija oko toga još teže usuglasila nego oko prikupljanja potpisa za referendum. Plenković je svjestan da se radi o pitanju na kojem se ne mogu mobilizirati široke narodne mase, pa može sebi dozvoliti da ponižava opoziciju i javnost tako što ne želi ni čuti nikoga i ništa izvan svoje stranke: računa, rekosmo, da će mu to podići autoritet među članovima i simpatizerima HDZ-a i pritom vjerojatno ima pravo, jer u toj populaciji nisu na osobitoj cijeni političko poštenje i minimalna korektnost prema suparnicima.
