Turizam se u Hrvatskoj već dugo doživljava kao sveta krava, nedodirljiva ekonomska aktivnost, a to smanjuje mogućnost objektiviranja sektora i kritičnost nužnu za strateško ekonomsko-političko planiranje. Kako to izgleda iz pozicije same znanosti koja se bavi tom djelatnošću?

Iako Hrvatska ima cijeli niz razvojnih strategija, mišljenja sam da se nama turizam i dalje – dešava. Riječ je o fenomenu koji je nezaustavljiv, a tako dugo dok to bude trajalo, vjerovat ćemo da je sve to normalno. Jer tko bi nas zaobišao, mi smo tako lijepi i nadnaravni, i svima se tako sviđamo, pogotovo sad kad smo u EU-u i kad su nas otkrile neke druge, emitivne zemlje. Pa je tim procesom dosta teško upravljati, a njime se pola stoljeća nije upravljalo. Ili, ustvari, posljednji put se upravljalo 1970-ih godina, upravljalo se prostornim razvojem, i hotelski kompleksi su se gradili tako da nalikuju na nešto te su bili ogledni primjeri uspješne arhitekture. Ovo danas, koliko god se trudimo oko toga, u razvojnom pogledu nije dovoljno dobro, jer se ne upravlja ni po vertikali ni po horizontali, i nema usklađenosti između nadležnog ministarstva te gradova i općina, ni pojedinih ministarstava međusobno.

Za razliku od ugostitelja ili malih trgovaca, iznajmljivači apartmana su paušalisti koji imaju smiješno mala porezna davanja. Njih bi se moralo oporezovati makar preferencijalno, jer na toj masovnosti treba zaraditi i čitava zajednica

Čitam prije nekoliko dana u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ kako se gradi megamarina za manje kruzere bez većeg razvojnog promišljanja i stava struke o tome. Isto tako, ‘Jutarnji list’ navodi da je od deset novih investicija većina greenfield, nijedna brownfield, što znači da se država nije pobrinula ni za jednu prenamjenu devastiranog industrijskog zemljišta, i tako već preko dva desetljeća, od rata naovamo. Ima promišljanja, ali nema provedbe; možemo mi ovdje u Institutu za turizam sugerirati bilo što, no uporno izostaje vidljiv učinak. Jedan ministar turizma uvede kategoriju stalnih sezonaca, kao posebnu, a koja bi bila stalno plaćena. Dolazi potom novi ministar rada i mirovinskog sustava i jednostavno to ukida. Jedan smanji PDV, drugi ga poveća. Sličnih primjera ima dosta, no turizam se i dalje odvija, koliko god mi eksperimentirali. Ukratko, ovako po meni izgleda odnos prema turizmu u Hrvatskoj: imali mater i otac dvadeset petero djece i jednom išlo sjajno u školi, dok ih je dvadeset četvero zapinjalo. Pogodite kome će se roditelji posvetiti, čijem razvoju.

Realnih šest mjeseci sezone

Turizam je dakle odlikaš kojem ovdje sve ide takoreći samo od sebe? A mi mu svejedno pomažemo umjesto da unaprijedimo i neke druge djelatnosti? To je očito blisko rentijerstvu, gotovo kao da na primjer imamo golemu naftu i dovoljno je da prosvrdlamo bušotinu, nikakve nam dodatne pameti ne treba.

Upravo tako, sve ide samo od sebe, kao da nemamo izbora. Bez obzira na strateška promišljanja, primjerice broj apartmana kontinuirano i nezadrživo raste. Riječ je o pojavi koja je posljedica činjenice da nekretnine na tržištu imaju visoku vrijednost. S druge strane to uglavnom ne sliči ni na što, degradira nam obalu, vizualni identitet, ali s jakom svrhom preživljavanja lokalnih malih poduzetnika i jedinica samouprave koje također od toga žive. Kad se gradi osmerokatnica na plaži, ako smijem malo karikirati, općina od toga živi čitavu godinu i s drugim izvorima ni ne računa. I može ministarstvo reći da se to ne smije, ali prostorni plan se izrađuje na horizontali, lokalno.

Prodajemo prvenstveno svoj prostor, od toga treba razmatrati problem. Budući da Hrvatska nikad neće biti prepoznavana ponajviše kao golf-destinacija, ne trebamo zbog golfa žrtvovati neke druge vrijednosti, naročito prostorne

Već godinama su ljudi na Jadranu u velikoj mjeri osuđeni na turizam; teško je oduprijeti se tome pojedinačno, bez politike koja bi strateški preusmjeravala ekonomiju. Dobar primjer je Split, nekoć industrijski grad, koji posljednjih godina izrasta u turističko središte, gdje se odjednom svi snalaze s nekim preuređenim sobičcima za iznajmljivanje i malim obrtima.

Naravno, nemam ništa protiv toga da se ljudi snalaze, to je, uostalom, dio mediteranskog mentaliteta, taj način zaobilaženja zapreka, biranje određene životne lepršavosti i neobaveznosti. Privatni smještaj se ni ne može ubiti, uvijek će biti ljudi kojima će to biti lakši način preživljavanja. Ali maloprije ste spomenuli svetu kravu: u smislu poreza, oni su upravo to, oni uopće nisu porezno opterećeni. Oporezovani su ugostitelji koji nam fale u smislu destinacijske ponude i produžavanja sezone, kao i drugi slični subjekti, mali trgovci i sl. A iznajmljivači apartmana su paušalisti koji imaju smiješno mala porezna davanja. Iako pojedinačno i ukupno privređuju jako lijep novac uz vrlo malo rada, gotovo sve im se ostavlja. To nije pametno s gledišta nacionalne privrede, njih bi se moralo oporezovati makar preferencijalno, jer na toj masovnosti treba zaraditi i čitava zajednica.

Što bi bila prava mjera stvari kad je riječ o famoznoj dodanoj vrijednosti turizma, a kako ne bismo prodavali samo ‘sunce i more’ i kako bi se zarada od turizma povećala? Dokle treba ići s tim, vodeći računa da se ne ugroze neke druge vrijednosti, političke i kulturne i ekološke?

Mi prodajemo prvenstveno svoj prostor, od toga treba razmatrati problem. Obično se kaže je prostor obnovljiv, ali to na kraće staze baš i nije uvijek tako, a s nekim zagađenjima pogotovo. Nadalje, čak i lijepa arhitektura može vizualno uništiti prostor ako je ima nesrazmjerno mnogo. Zasad imamo još dosta prostora, no ponašamo se kao da je neizmjeran. I neminovno je da upravo taj prostor, kao svoju glavnu prednost, kao to ‘sunce i more’, koristimo u prvom redu, jer smo po tome prepoznatljivi. Ali zatim se postavlja pitanje treba li Hrvatskoj primjerice i golf. Pa treba, no Hrvatska nikad neće biti prepoznavana ponajviše kao golf-destinacija, pa ne trebamo zbog njega žrtvovati neke druge vrijednosti, naročito prostorne. Pritom je dobro glavni destinacijski proizvod obogaćivati komplementarnim proizvodima, u omjeru koji zadržava određeni sklad i održivost. U kontekstu gradova, a spomenuli ste Split, sve je važniji kulturni turizam. Kulturni turizam je spasio dobar dio sezone 2015. godine, kad je nastupilo loše vrijeme, pa su turisti prešli s plaža na otkrivanje kulture. Muzička događanja za mlade, Zrće ili Ultra, također su očito jako uspješan proizvod, samo je pitanje koliko toga želimo. Sasvim sigurno, bazični proizvod sunca i mora komplementira i turizam aktivnosti kao što su cikloturizam, ronilački itd.

Nije najjasnije što bi točno značila ‘sezona tokom čitave godine’, a koja se priziva kao ideal. Koliko je to i kako moguće, i koja daljnja iskušenja proizlaze iz takvog zahtjeva?

To je zaista samo ideal, i trebamo biti objektivni. Velika turistička industrija bi sigurno željela imati sezonu od 365 dana, ali Hrvatska to ne može postići iz barem tri razloga, a dva su objektivne prirode. Prvo, znamo da naša klima nije ona s Mallorce ili Kanara, gdje se temperatura cijelu godinu kreće između 18 i 25 stupnjeva, dok u nas ipak postoje osjetna hladna razdoblja. Stoga možemo govoriti o idealnih osam mjeseci i realnih svega šest mjeseci sezone kroz godinu, pa mislim da bi se do toga i moglo doći. Drugi činitelj je to što velikim dijelom ovisimo o obiteljskim gostima, a njihovi dolasci o školskim praznicima, godišnjim odmorima i sl. Treći, subjektivni razlog tiče se stava onih 50 posto vlasnika kapaciteta koji nude privatni smještaj u obiteljskom posjedu. Meni se čini da oni žive dobro i od tri mjeseca turizma, a žele se baviti i svojim maslinicima i vinogradima, žele ići na ribe, a sve više žele i putovati svijetom. Iako to ne kažu javno, usuđujem se pretpostaviti da su oni veliki oponenti maksimalnog produljenja sezone. Intenzitet njihove djelatnosti je izuzetno visok, i nema u krajnjoj liniji razloga da se pate šest mjeseci ako su im dovoljna tri. S druge strane dobra strana takve sezone je u odmaranju prirode, koja se lako može uništiti ako se previše rauba. More se tako pročisti, flora i fauna se obnove, i to ima nekog smisla.

Kad dođe holivudska zvijezda…

Često se primjećuje da Hrvatska ne uspijeva na valu turizma unaprijediti barem još svoj agrar, radi prodaje domaće hrane gostima. Hrana se većim dijelom uvozi – uvoznu jedemo i mi domaći – no tako je i s drugim sektorima, pa turizam nosi i rizik zbog ukupno vrlo nefleksibilne, monokulturne ekonomije?

Hrana se uvozi ponajviše zbog prevladavajuće liberalne ekonomske doktrine, odnosno troška ulaska i izlaska. Budući da je profit alfa i omega svega, zaista je puno jeftinije uvoziti svinjetinu iz Južne Amerike i ribu s Dalekog istoka, znači robu koja je već godinu dana smrznuta i kojoj uskoro istječe rok trajanja pa se prodaje u bescjenje, nego da kupujete puno skuplji domaći proizvod. Hotelijer ide i za stabilnošću nabave koja ovisi o veličini godišnjih potreba, na što mali domaći ponuđač teško može odgovoriti. Neovisno o tome, sintagma ‘povezivanje plave i zelene Hrvatske’, priobalja i kontinenta, samo djelomice može funkcionirati. Znate, kad prodajete hotelski proizvod, udio hrane u cijeni iznosi 10-15 posto, a gotovo 90 posto je rentna pozicija – vi prodajete doživljaj. Drugim riječima, nema mogućnosti da se u turizmu proda sva hrana koju bi Hrvatska mogla proizvesti. Plasman je zbog svega toga teži preko hotela, više se postiže direktnom prodajom samog proizvođača na njegovu kućnom pragu, kao što to uspijeva u Istri ili na Pelješcu. Turizam ne može biti jedini činitelj povećanja agrarne proizvodnje. To, međutim, ne znači da mi kao građani ne bismo trebali podržavati domaće, prvenstveno ako želimo jesti kvalitetnije. Ali slažem se da u generalnom ekonomskom smislu nije dobro što smo olako bacili sve karte na turizam, što držimo sva jaja u istoj košari.

Spomenuli ste golf: radili ste analize te moguće pojave u Dubrovniku i Puli. Jasno je da krupni profiteri love u mutnom preko golfa i drugog, šlepajući se uz turističku industriju kao mjesto najvećeg obrta kapitala u Hrvatskoj, ali jasno je i da oni uzurpiraju javne resurse najčešće zbog, u biti, prikrivenog nekretninskog biznisa?

Istina, prijetnja od lova u mutnom još nije otklonjena, a znamo i da je kapital, novac, taj koji stoji iza svega i koji uporno traži prostor za svoj interes. S globaliziranom industrijom, ako ste mala zemlja, teško možete izaći na kraj kao pobjednik. Kao u onoj afričkoj poslovici: kad se slonovi hrvaju, trava polegne. To je očito tako u povijesti i možemo se boriti protiv toga da nas baš sasvim ne pregazi, ali samo ukoliko smo većinski riješeni na to i organizirani, a to znači i nekorumpirani. Znate, dođe tako holivudska zvijezda u Hrvatsku i uoči neku lokaciju u Dalmaciji, pa se odmah s ponosom piše da holivudska zvijezda želi ulagati ovdje. I mogu se ja složiti da je ta zvijezda simpatičnija nego neki drugi lovac u mutnom, ali nije to poanta. Poanta je u tome da razvijemo planski, da sami odredimo lokacije za investiranje i ostale razvojne prioritete, sve predvidimo onako kako nama odgovara i tek zatim to ponudimo eventualnim ulagačima u zemlji i svijetu. A ne da budemo sretni kad se oni sami jave, kao, prepoznali su nas. Ma ne, to nije to, nego nam uzimaju najljepše, a mi ne znamo kako da se postavimo. I dok trepnemo, već nam je pred nosom niknuo veliki nekretninski biznis, poduzetnik je zaradio, a destinacija od toga dugoročno nema sreće. No teško se od svega toga obraniti ako nemate dugoročnu strategiju, teško je kad vam dođe Rus s trilijunima novca – Crna Gora je najbolji primjer što se pritom dogodi malim sredinama.