Ivo Josipović – bivši predsjednik Republike, aktualni šef praktično nepostojeće stranke Naprijed Hrvatska! i redovni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu – medijska je zvijezda politički anemičnog ljeta 2017., što samo po sebi dovoljno govori i o hrvatskim medijima, i o političkoj sceni, i o mrtvilu javnog života u zemlji u kojoj Josipovićevi istupi izazivaju takvu pažnju i reakcije. Govori to, naravno, nešto i o Josipoviću: on uporno ne želi vidjeti razmjere vlastite političke antitalentiranosti i neuvjerljivosti, kao što ne želi razumjeti ni to da je 2010. postao predsjednikom zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, povijesno slabom HDZ-u i rascjepkanosti desnice, pa ne odustaje od visokih ambicija i nuđenja vlastite persone za kakvu god poziciju, po mogućnosti opet predsjedničku.
Josipović se nikako ne može osloboditi fiksacije po kojoj su mu za poraz od Kolinde Grabar-Kitarović najviše krivi Zoran Milanović, Milorad Pupovac i list koji upravo čitate, što dovoljno govori o njegovoj političkoj nedoraslosti
U proteklih mjesec dana bivši predsjednik polemizirao je s Miloradom Pupovcem, predsjednikom SDSS-a, kojeg je ničim izazvan označio glavnim krivcem što će biti promijenjeno ime Trgu maršala Tita u Zagrebu, obrušio se na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog nesnalaženja i teatralnosti u prvom naletu velikih požara u Dalmaciji, napao je HRT zbog prekomjernog granatiranja gledateljstva katoličkim sadržajima u povodu Velike Gospe, ismijao je propovijed nadbiskupa Marina Barišića na temu pogubnosti učestalih bračnih krahova, pa se podrugljivo osvrnuo na posjet aktualne predsjednice Australiji i Novom Zelandu, pa skoro dvije i pol godine prije predsjedničkih izbora apelirao na ljevicu predvođenu SDP-om da se okupi oko jednog kandidata, a taj kandidat nikako ne bi trebao biti bivši premijer Zoran Milanović jer je ‘antagonizirao političku scenu, a s takve pozicije nije lako dobiti pedeset posto plus jedan glas na izborima‘. Pritom Josipović u posljednjih mjesec dana ne čini ništa osim onog što zamjera Milanoviću – proizvodi antagonizam gdje god stigne, pa čak i ondje gdje mu je to uglavnom kontraproduktivno ili barem nepametno.
A upravo je Milanovićevo javno koketiranje s idejom o predsjedničkoj kandidaturi potkraj 2019. godine potaknulo Josipovićevu medijsku ofenzivu: premda je do predsjedničkih izbora još puno vremena i premda je bivši premijer i predsjednik SDP-a podaleko od ikakve odluke o eventualnom nastavku političke karijere, Josipović je požurio spriječiti stvaranje situacije u kojoj će Milanovićeva predsjednička kandidatura uz podršku SDP-a i dijela ljevice i centra postati logična i očekivana, to jest požurio je minirati u startu formiranje takvog političkog ambijenta skretanjem pažnje na vlastitu nerealnu pretenziju. Ja sam bolji kandidat od Milanovića, poručuje Josipović, pogledajte, uostalom, kako se hrabro prepirem s Crkvom, neokonzervativizmom i filoustaštvom, ja sam jedini na barikadama prema nadirućem crkveno-hasanbegovićevskom mraku: gdje je taj Milanović, koji je – ne propušta ponoviti bivši predsjednik u svakom svom intervjuu – glavni krivac za sadašnju SDP-ovu nerelevantnost i rejting-katastrofu, iako je Davor Bernardić šef stranke više od devet mjeseci; gdje je taj Pupovac, osim što održava na životu Vladu Andreja Plenkovića? Inače, Josipović je Plenkoviću 2010. godine bio ponudio mjesto savjetnika u Uredu predsjednika i ovaj je to umalo bio prihvatio.
Iz svega ovog može se zaključiti da je Josipović vlastitim intelektualnim naporima, jer nema ni suradnika ni ozbiljnih savjetnika, smislio novu formulu za politički povratak, a ona se sastoji u ispraznom i jeftinom podilaženju antiklerikalnoj i antinacionalističkoj ljevici, kojoj se poprilično zamjerio tokom petogodišnjeg nepamtljivog boravka na Pantovčaku, te u besprizornom dodvoravanju Davoru Bernardiću, jer je Josipoviću jasno da bez podrške SDP-a, koliko god ta stranka trenutačno bila nejaka, ne može ni maštati o novom pokušaju uspona na predsjedničku funkciju, s tim da on uopće nije član SDP-a nego umjetno održava na životu svoju nepotrebnu stranku. Također se može zaključiti da se Josipović nikako ne može osloboditi fiksacije po kojoj su mu za poraz od Kolinde Grabar-Kitarović na prošlim predsjedničkim izborima najviše krivi Zoran Milanović, Milorad Pupovac i list koji upravo čitate, što dovoljno govori o dubini i širini njegove političke i ljudske nedoraslosti za nošenje s neočekivanim gubljenjem moći i privilegija: razlozi tog poraza nisu ni u kome mimo Ive Josipovića i njegove kalkulantske kenjkavosti za vrijeme predsjedničkog mandata te nemogućnosti da se izdigne iznad privatnog osvetničkog bijesa u suočenju sa svime što mu ne ide u prilog i sa svakim tko mu se ne divi, a kad ga zahvati srdžba, onda su refleksna reakcija prizemni udarci i spletke, hvatanje za tračeve i banalna podlost.
Pomanjkanje doticaja s realnošću i s realnim doživljajem vlastite ličnosti nije dobar saveznik u političkom povratku, nego prije u tužnom otklizavanju u područje ekshibicionizma i samoredikulizacije
Ni dvije i pol godine nakon odlaska s Pantovčaka, dakle, Josipović nije shvatio što mu se i zašto dogodilo, pa je onda logično da mu je to vrijeme prošlo u političkom glavinjanju izazvanom gubljenjem tla pod nogama: tipično za ljude koji su zašli u zrele godine a nisu navikli na prepreke i neuspjehe, kojima se sve otvaralo u skladu s očekivanjima i planovima. Nije mu došlo do mozga da je ključnu pogrešku napravio kad je prvi petogodišnji predsjednički mandat shvatio kao predizbornu kampanju za dobivanje drugih pet godina na Pantovčaku, a takvo shvaćanje podrazumijevalo je strateško približavanje desnici i klerikalnim krugovima – od pokaznog uklanjanja Dejana Jovića iz savjetničkog tima zbog iskonstruirane desničarske hajke do angažiranja zadrtog Stjepe Bartulice za savjetnika za vjerska pitanja, od predizbornog ukazivanja na blagdanskim misama do politike uvažavanja i odobrovoljavanja kojekakvih braniteljskih organizacija, uključujući i one što su aktivno radile protiv Milanovićeve vlade. Takvo shvaćanje podrazumijevalo je medijske paktove i koncesije koji su Josipoviću osigurali uljuljkujuće novinarsko tetošenje u zamjenu za političko pokroviteljstvo nad glavnim medijskim kućama i njihovim vlasnicima, a podrazumijevalo je i moralne kompromise u kojima je skončala njegova ‘nova pravednost‘. Praktičnu propast doživjelo je čak i nezastarijevanje kaznenih djela ratnog profiterstva, što je predstavljalo jedini donekle konkretan sadržaj ‘nove pravednosti‘.
Čim je ostao bez predsjedničke funkcije Josipović je demonstrativno i u nastupu neartikulirane ogorčenosti okrenuo leđa SDP-u i osnovao svoju partiju, koja se bazirala na konfrontaciji sa SDP-om: bilo je to desetak mjeseci prije parlamentarnih izbora u studenom 2015. godine. Danas, kao i onda, govori da je to učinio zbog neslaganja s tadašnjom politikom SDP-a i Vlade u kojoj je SDP bio dominantan. Naravno da to nije točno i naravno da je Josipović tim frazeološkim objašnjenjem pokušao sakriti pravi razlog, a pravi razlog bila je iracionalna ljutnja na Zorana Milanovića u kojem je ražalovani šef države, rekosmo, pronašao glavnog krivca za svoj izborni neuspjeh: pronašao ga je isključivo zbog privatnog animoziteta i devijantne sklonosti da privatne netrpeljivosti i svađe automatski pretvara u svoj politički program. Da je tome tako, svjedoči i to što je Josipović njegovao snažan kritički naboj prema SDP-u sve dok je Milanović bio predsjednik, dakle do kraja studenog prošle godine, što je stranci Naprijed Hrvatska! donijelo komične izborne rezultate, a oštru kritiku zamijenilo je svekoliko razumijevanje i simpatiziranje istog časa kad je Bernardić izabran za predsjednika stranke, premda se u politici SDP-a ništa nije bilo promijenilo, niti se moglo promijeniti. U SDP-ovoj politici, kakva god ona bila, ništa se, u suštini, nije promijenilo ni do danas u odnosu na Milanovićevo vrijeme – zanemarimo li neke kadrovske rošade i strmoglavi pad uvjerljivosti u zastupanju te politike – ali Josipović više nije kritičan nego dobronamjeran i konstruktivan jer mu Bernardić i SDP trebaju za predsjedničke maštarije. No sve je to politika, mijene i taktička prilagođavanja uobičajen su dio tog zanata, međutim, junak naše priče nema ni minimalnog dara da svoje političke stavove, makar i u formi marketinške obmane, podigne iznad osobnih interesa, da ih učini nešto čvršćima i trajnijima od trenutačnih privatnih proračuna.
Ivo Josipović, naravno, neće ništa shvatiti ni iz reakcija na svoju iznenadnu i teško objašnjivu ljetnu hiperaktivnost u javnom prostoru. On će sam sebe uvjeriti u ispravnost logike da je sigurno na dobrom putu kad ga kritiziraju i desni i lijevi, i Večernjak i Novosti, i Jutarnji list i Direktno.hr, ali takva računica je, naravno, duboko pogrešna i njoj pribjegavaju uglavnom oni kojima je opijenost sobom prekinula dodir sa stvarnošću. On će, kao i Hasanbegović, pronalaziti skrivene motive i optuživati za plaćeničko odrađivanje upereno protiv velevažnog sebe, i to će mu biti inspiracija da ne posustane i ne odustane od Facebook/Twitter-jurišanja na sile tame. Nevolja je samo u tome što pomanjkanje doticaja s realnošću i s realnim doživljajem vlastite ličnosti nije dobar saveznik u političkom povratku, nego prije u tužnom otklizavanju u područje ekshibicionizma i samoredikulizacije.
