U popodnevnim satima 28. rujna 1995., gotovo dva mjeseca nakon završetka operacije ‘Oluja’, grupa naoružanih osoba upala je u selo Varivode kraj Kistanja i ubila devet starijih srpskih civila. Jovo Berić (75), Jovan Berić (56), Radivoj Berić (69), Marija Berić (69), Milka Berić (71), Marko Berić (82), Špiro Berić (55), Dušan Dukić (58) i Mirko Pokrajac (84) brutalno su smaknuti, većinom hicima u glavu, dok su se nalazili u svojim kućama i dvorištima. Direktnih svjedoka nije bilo, no preživjeli i rodbina žrtava tvrde da su osobe u vojnim uniformama danima uoči napada dolazile u selo i pljačkale te zlostavljale preostale srpske stanovnike.
- U tom periodu nazvala me majka i ispričala mi kako su naoružani muškarci maltretirali oca. On je tad bio u poodmaklom stadiju dijabetesa, pa im se nije mogao ustajati na pozdrav. Zbog toga su bili jako agresivni prema njemu - kaže Jovan Berić, sin Radivoja i Marije koji je u prvim danima ‘Oluje’ izbjegao u Banju Luku.
Hrvatski istražni organi ubijene su sahranili na kninskom groblju. Osim vanjskog pregleda, nikada nije obavljena obdukcija njihovih tijela.
- Policija me kontaktirala dva dana nakon ubojstva. Mojim sestrama, koje su tada živjele u Zagrebu i Čakovcu, nitko nije javio što se dogodilo. Bez našeg saznanja su uradili to što su uradili. Nakon osam godina agonije smo ih uspjeli premjestiti u obiteljsku grobnicu - kaže Berić.
Hrvatska vojna i civilna policija su tjedan dana nakon ubojstva pokrenule operativnu akciju s ciljem pronalaska počinitelja. Kao rezultat su privedena šestorica pripadnika Hrvatske vojske. Četvoricu njih sumnjičilo se i za ubojstvo još sedam starijih srpskih civila u obližnjem selu Gošić. Milka Borak (80), Dušan Borak (56), Kosovka Borak (77), Grozdana Borak (70), Vasilj Borak (75), Marija Borak (81) i Sava Borak (70) ubijeni su mjesec dana ranije, 27. kolovoza 1995.
Od 1996. do 2002. pred hrvatskim sudovima održana su dva suđenja. U međuvremenu su zločini počinjeni u Varivodama i Gošiću uvršteni i u optužnicu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka koja je 2001. podignuta pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Hrvatski sudovi su utvrdili da su tokom istrage ubojstava u oba sela napravljeni brojni propusti, a Sudsko vijeće MKSJ-a zaključilo je da su pojedini hrvatski dužnosnici namjerno spriječili istragu osumnjičenih.
Novo istraživanje BIRN-a dokazuje da do danas, kada se u Hrvatskoj slavi 25. godišnjica ‘Oluje’, stvarni počinitelji nisu procesuirani, kao i da nitko nije odgovarao za opstrukcije istrage koje su dokumentirane u posebnom izvještaju Odjela kriminalističke vojne policije iz 2002. BIRN je pronašao taj dokument, koji je klasificiran kao vojna tajna, u MKSJ-ovom spisu predmeta Gotovina, Markač i Čermak.
Tadašnji šibenski županijski državni odvjetnik Željko Žganjer je 27. lipnja 2002. od Odjela kriminalističke vojne policije dobio posebni izvještaj. Bilo mu je priloženo nekoliko dokumenata
U danima nakon ubojstava u Varivodama međunarodni mediji izvještavali su o krvavim tragovima koje su predstavnici Ujedinjenih naroda pronašli u brojnim selima koja su se ranije bila pod vlašću pobunjenih srpskih snaga. ‘Posljednji pokolj (u Varivodama, op. a.) je najgori pojedinačni čin ubojstva otkad su hrvatske vojne vlasti preuzele kontrolu nad ovim područjem’, rekao je Alun R. Roberts, tadašnji glasnogovornik UN-a u Kninu, u razgovoru za New York Times. Hrvatske vlasti su u početku tvrdile da za te zločine nije odgovorna država, već da su ih počinili naoružani civili obučeni u vojne uniforme. No nakon kritika iz zemalja Europske unije i SAD-a, ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak i njegov zamjenik Marijan Benko su 18. listopada 1995. objavili da su počinitelji privedeni u istražni centar Županijskog suda u Zadru.
U veljači 1996. zadarsko Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) podiglo je optužnice protiv hrvatskih vojnika. Nikolu Rašića, Ivana Jakovljevića, Zlatka Ladovića i Nedjeljka Mijića teretilo se za teško ubojstvo iz koristoljublja u Varivodama. Uz Peru Perkovića i Ivicu Petrića, Rašić i Ladović optuženi su i za isto kazneno djelo počinjeno u Gošiću. Prema nalazu balističara, ta dva slučaja povezivale su čahure koje su ispaljene iz istog oružja i od tada se vode kao jedinstven predmet. Zadarski županijski državni odvjetnik Ivan Galović je uoči podizanja optužnice lokalnom Narodnom listu rekao da je šestorka vršila ubojstva za svoj račun, uglavnom nakon pljački. Riječ je o osobama ‘koje su i ranije pokazivale oblike poremećaja u ponašanju, a neki su bili i osuđivani’, tvrdio je Galović. ‘Zato već sada mogu reći da se na temelju poznatoga ne radi o ‘ubijanju Srba’, nego o ubijanju o kontekstu organizirane pljačke.’
Većina optuženih je od starta poricala svoje učešće u zločinima. Istovremeno su Ladović i Mijić na prvom ispitivanju pred istražnim sucem priznali da su na dane kada su se dogodila ubojstva bili u tim selima. No na suđenju pred Županijskim sudom u Zadru tvrdili su da su ta priznanja rezultat policijske brutalnosti. Oni i ostali optuženici posvjedočili su da su ih policijski službenici po privođenju ucjenjivali, čitali im tobožnja priznanja ostalih te ih tjerali da pred istražnim sucem iznesu lažnu verziju onoga što se dogodilo na mjestima ubojstva. Neki od njih požalili su se da su ih policajci udarali rukama i pendrekom, prijetili da će ih ubiti te falsificirati datume njihove demobilizacije kako bi ispalo da u vrijeme počinjenja zločina nisu bili pripadnici HV-a. BIRN je u dva navrata e-mailom tražio od MUP-a i Ravnateljstva policije da se očituju o ovim tvrdnjama, no nismo dobili odgovor.
Tokom suđenja nijedan od svjedoka, koji su bili u Varivodama i Gošiću uoči i na dane ubojstava, nije prepoznao optužene. Utvrđeno je i da zločini nisu počinjeni oružjem koje je im je oduzeto. ‘Bez obzira na utvrđenja suda da su optuženici u istom sastavu znali odlaziti na oslobođena područja, da su znali krasti na tim područjima… nije utvrđeno niti da li su ovi optuženici inkriminirane prigode bili na mjestima ubojstva, a kamoli tko je od njih, zašto i kako usmrtio kojeg od oštećenika’, zaključio je sudac Milan Petričić i oslobodio svu šestoricu za zločine u Varivodama i Gošiću. Istom presudom Petrić je osuđen na šest godina zatvora zbog ubojstva civila Đurađa Čanka sredinom kolovoza 1995. u selu Zrmanja, gdje je njegova jedinica sudjelovala u čišćenju terena od mogućih preostalih neprijateljskih grupa. Za pokušaj razbojništva i pljačke Jeke Tanjge 20. kolovoza 1995. u kninskom selu Očestovo, Rašić je osuđen na jednu godinu zatvora.
Tri godine kasnije, u svibnju 1999., Vrhovni sud je prihvatio žalbu zadarskog ŽDO-a, ukinuo oslobađajući dio presude i predmet Varivode-Gošić vratio na ponovno suđenje. Zbog teritorijalnog preustroja Hrvatske, za predmet je tada postao nadležan Županijski sud u Šibeniku. No 7. veljače 2002., prije završetka suđenja, šibenski županijski državni odvjetnik Željko Žganjer odustao je od optužnice.
- Pristupio sam proučavanju materijala koji sam zatekao u spisu i na temelju, po mome sudu, temeljite, svestrane i kritične obrade predmeta zaključio da nema dovoljno ozbiljnih i relevantnih dokaza na temelju kojih bi se optužene moglo osuditi - kaže Žganjer, koji je danas odvjetnik u Zagrebu.
Žganjer je potom u suradnji s Odjelom kriminalističke vojne policije pokrenuo novu istragu i saznao da je zadarski ŽDO u listopadu 1995. sumnjao da je Goran Vunić, jedan od zapovjednika voda Izvidničke satnije 113. brigade HV-a, bio umješan u ubojstva. Vunića se sumnjičilo da je u vrijeme kada su počinjeni zločini bio u tim selima i da je zajedno s još dvojicom nepoznatih osoba nekoliko dana nakon ‘Oluje’ u Gošiću ubio civila Gojka Ležaića – ali tada nije bio priveden niti je obavljena pretraga njegovog stana.
- Koliko se sjećam, u spisu predmeta koji sam ranije dobio iz Zadra nisam zatekao trag koji bi upućivao da je Vunić mogući počinitelj - kaže Žganjer.
Žganjer je 27. lipnja 2002. od Odjela kriminalističke vojne policije dobio posebni izvještaj. Bilo mu je priloženo nekoliko dokumenata: dopis kojim je zadarski ŽDO 23. listopada 1995. od policije zatražio da se s Vunićem obavi informativni razgovor i izvrši provjera naoružanja koje posjeduje, nalog Vojnog suda u Splitu od 25. listopada 1995. za pretragu njegovog stana te službena zabilješka Damira Šimića, istražitelja 72. bojne vojne policije iz Šibenika. U Šimićevoj zabilješci stoji da mu je satnik Nenad Mrkota, zapovjednik šibenske 4. satnije vojne policije, naredio da obustavi istragu protiv Vunića.
Šimić je 2008. posvjedočio na MKSJ-u da mu Mrkota nikad nije naredio da nastavi tu istragu. Tvrdio je da ga sve do njegovog odlaska iz šibenske vojne policije 1998. nitko nije pitao zašto nije proveo nalog za informativni razgovor s Vunićem i pretragu njegovog stana. Šimić je također svjedočio da je o svemu obavijestio svog nadređenog Borisa Milasa, tadašnjeg načelnika služne za suzbijanje kriminaliteta 72. bojne vojne policije. No Milas je u svom svjedočenju MKSJ-u rekao da ne zna ništa o tome, a isto su učinili ratni zapovjednik Vojne policije Mate Laušić te tadašnji zadarski županijski odvjetnik Ivan Galović. Marija Rukavina, Galovićeva zamjenica iz tog perioda, koja je 23. listopada 1995. potpisala dopis kojim je od policije zatražila da se s Vunićem obavi informativni razgovor i izvrši provjera naoružanja koje posjeduje, odbila je razgovarati s BIRN-om pod objašnjenjem da je sada u mirovini.
Ne vjerujem da policija i pravosuđe nemaju sposobnosti da otkriju počinitelje. A koliko su voljni i koliko politika radi na tome, to je druga stvar, kaže danas Jovan Berić, čiji su roditelji ubijeni u Varivodama
U posebnom izvještaju Odjela kriminalističke vojne policije iz 2002. navodi se i da postoji sumnja da je Nenad Mrkota, koji je danas civilna osoba, davanjem uputa ili osobno sudjelovao u uništavanju ili prikrivanju dokaza o kaznenim djelima počinjenima u Gošiću i Varivodama. ‘Nadalje su prikupljene obavijesti da Mrkota zajedno s Božom Bačelićem (također zapovjednikom voda Izvidničke satnije 113. brigade, op. a.) vrši pritisak na svjedoke u kaznenom postupku za počinjeno kazneno djelo u Prokljanu, te za kaznena djela u Gošićima i Varivodama za koje postoji sumnja da su ih počinili Bačelić i Vunić’, piše u izvještaju. Istim dokumentom, koji je potpisao bojnik Ante Glavan, potvrđeno je da je u skladištima kojima se koristila 113. brigada HV-a pronađeno devet automatskih pušaka istog kalibra kojim su počinjena ubojstva. Žganjer kaže da je vještačenje tog oružja napravljeno naknadno, odnosno nakon njegovog odlaska u Zagreb.
- Koliko se mogu sjetiti, Vunić i Bačelić nisu ispitani za trajanja mog mandata. Ne mogu se sjetiti je li bilo ikakvih postupanja ni prema Nenadu Mrkoti, ali dozvoljavam da se u tom smislu nešto događalo nakon mog odlaska iz Županijskog odvjetništva – kaže Žganjer.
BIRN je pitao šibenski ŽDO je li u međuvremenu provedena istraga i jesu li podignute optužnice protiv Vunića, Mrkote, Bačelića ili drugih osoba. ‘Državno odvjetništvo u suradnji s djelatnicima civilne i vojne policije provodi izvide u cilju otkrivanja počinitelja. Budući da su izvidi tajni, ne možemo Vam odgovoriti na pitanja koja se odnose na predmet Varivode-Gošić’, odgovorili su e-mailom. U telefonskom razgovoru Goran Vunić nam je rekao da ne zna ništa o ubojstvima. Nije želio govoriti o detaljima slučaja.
- U međuvremenu sam bio na razgovoru u Državnom odvjetništvu. Protiv mene nikada nije podignuta optužnica. Ne znam je li itko spriječio bilo kakvu istragu. Nemam više ništa za reći u vezi toga. To je za moj život prošlo svršeno vrijeme – rekao je Vunić.
Nije želio odgovoriti na pitanje da li osobno poznaje Mrkotu.
Mrkota, kojeg je 1996. predsjednik Franjo Tuđman odlikovao Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu, nije odgovorio na BIRN-ove pozive i poruke. Njegov odvjetnik Željko Ostoja rekao je da Mrkota razgovara s novinarima isključivo preko njega.
- U odnosu na sve dokaze koje ste mi predočili, smatramo da se isključivo radi o verbalnim dokazima koji su proizvedeni za potrebe unutarpolicijskih obračuna kakvih je bilo i ranije - rekao je Ostoja.
- Mrkota nikada nije opstruirao ikakvu istragu. Svom poslu je uvijek pristupao krajnje profesionalno. Koliko imam saznanja, Mrkota o tome nije ispitan u Državnom odvjetništvu. Moguće je da je bio na nekakvom razgovoru davno prije, ali zadnjih desetak godina sigurno nije. Nema saznanja da je protiv njega pokrenuta istraga ili podignuta optužnica - dodao je Ostoja.
BIRN nije uspio stupiti u kontakt s Božom Bačelićem, jednim od samo dvojice osuđenih pred hrvatskim sudovima za ratne zločine počinjene nad Srbima tokom i nakon operacije ‘Oluja’. On je 2014. pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog ubojstva Nikole Damjanića (76) i njegove supruge Milice (74) u selu Prokljan 11. kolovoza 1995. Istom presudom Bačelić, kojeg je Tuđman krajem 1995. odlikovao Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za RH stečene u ratu, osuđen je i zbog ubojstva Vuka Mandića, pripadnika vojske samoproglašene Republike Srpske Krajine. Kako stoji u presudi, Bačelić je vojnika odvezao do napuštene kuće na području Varivoda i tamo ga ubio. Bačelić je tokom suđenja tvrdio da od završetka rata kriminalistička policija i tužiteljstvo o njemu pokušavaju ‘iskonstruirati razne priče glede ubojstava različitih osoba… u kojima uopće nije sudjelovao niti o njima bilo što zna’. Jedan od svjedoka za ratni zločin u Prokljanu bio je Goran Vunić. Posvjedočio je da je po dolasku toga dana u selo kraj Skradina, gdje je njihova jedinica sudjelovala u čišćenju terena od mogućih preostalih neprijateljskih grupa, začuo pucnjeve i da je u jednom dvorištu vidio ‘dvoje starijih ljudi kako gore’. Potvrdio je i da je u blizini tog mjesta vidio Bačelića.
Bačelić je pušten je iz zatvora u rujnu 2016. Kako dokazuju fotografije i video-snimke objavljene na njegovoj Facebook-stranici, među okupljenima na slavlju, koje je priređeno u povodu njegovog oslobođenja, bio je Dario Kordić, također osuđeni ratni zločinac i bivši vojni zapovjednik samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Boris Milošević, bivši predsjednik Srpskog narodnog vijeća koje svake godine na godišnjicu ubojstava organizira komemoraciju za žrtve, podsjeća da su Varivode bile jedan od predmeta o kojem je Hrvatska izvještavala Europsku komisiju u postupku pretpristupnih pregovora za ulazak u EU. Iako je Državno odvjetništvo taj predmet godinama isticalo kao nacionalni prioritet, kaže Milošević, pravda nije zadovoljena jer i dalje nitko nije osuđen.
- Jedini zaključak koji se nameće je da nije bilo volje od vrha prema najnižim razinama cijelog državnog aparata da se predmet rasvijetli i da krivci budu kažnjeni, već upravo suprotno, da istina ostane skrivena - kazao nam je nedavno Milošević, koji je u međuvremenu imenovan za potpredsjednika nove hrvatske Vlade.
- Ako se do istine i pravde nije došlo u ovakvom predmetu, onda je ne možemo očekivati ni u drugima u kojima su žrtve Srbi ubijeni nakon ‘Oluje’. I to je danas gorko saznanje - rekao je on.
Jovan Berić, čiji su stariji roditelji bili među ubijenima u Varivodama prije 25 godina, danas živi od skromne mirovine i prihoda od proizvodnje meda. Nakon dugogodišnjeg pravnog postupka i rješenja Vrhovnog suda iz 2012. kojim je hrvatska država proglašena odgovornom za ubojstva civila u Varivodama, on i njegove sestre tek su prije dva tjedna uspjeli ostvariti pravo na naknadu štete za ubojstvo roditelja.
- Ne vjerujem da policija i pravosuđe nemaju sposobnosti da otkriju počinitelje. A koliko su voljni i koliko politika radi na tome, to je druga stvar – kaže danas Berić.
Ovaj članak je nastao u okviru BIRN-ovog programa ‘Balkanska tranziciona pravda’ koji je podržan od strane Europske komisije
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
