Novosti

Društvo

Varivode: Nadamo se da je ovo pomak ka boljitku

Preostali stanovnici Varivoda i članovi obitelji žrtava podsjećaju na brojne, još uvijek neriješene probleme, ali pozdravljaju dolazak premijera. ‘Smatram da bi se, pored komemoracije, i druge stvari trebale uraditi. Prvenstveno mislim na naš ekonomski položaj’, govori Slobodan Dobrijević

Prije 25 godina, mjesec i pol dana nakon dovršetka vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’, kojom je oslobođen velik dio Hrvatske i praktički završen Domovinski rat, ovdje u Varivodama počinjen je težak zločin protiv nevinih i nemoćnih ljudi. Kao predsjednik hrvatske Vlade duboko žalim zbog toga te vam izražavam sućut za članove vaših obitelji, čije živote hrvatska država, nažalost, nije uspjela zaštititi. Osim što je vaše obitelji zavio u crno, ovaj je zločin i uvreda za suvremenu Hrvatsku jer vrijeđa ljudsko dostojanstvo – poručio je premijer Andrej Plenković na komemoraciji koja je u ponedjeljak održana u selu Varivode kraj Kistanja. Tim činom Plenković je postao prvi predsjednik hrvatske Vlade koji je odao počast Jovi Beriću (75), Jovanu Beriću (56), Radivoju Beriću (69), Mariji Berić (69), Milki Berić (71), Marku Beriću (82), Špiri Beriću (55), Dušanu Dukiću (58) i Mirku Pokrajcu (84), ubijenima 28. rujna 1995. godine, većinom hicima u glavu, dok su se nalazili u svojim kućama i dvorištima.

Taj zločin, kazao je Plenković, predstavlja ‘gaženje onih ideala za koje se borila ogromna većina hrvatskih branitelja, među kojima su bili i Srbi koji su časno branili našu domovinu’ te je u ‘suprotnosti s proglasom tadašnjeg predsjednika Tuđmana, koji je 4. kolovoza pozvao građane srpske nacionalnosti na dotad okupiranom područjima da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava’.

Pozdravljam premijerov dolazak jer će tako do hrvatske javnosti dospjeti informacije o stradanju Srba nakon ‘Oluje’, koje se ranije umanjivalo, govori Jovan Berić

Kako su Novosti pisale, za zločine u Varivodama i Gošiću sumnjičilo se šest pripadnika Hrvatske vojske, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, svi optuženi su zbog nedostatka dokaza oslobođeni krivnje. Hrvatski sudovi su utvrdili da su tokom istrage ubojstava u oba sela napravljeni brojni propusti, a Sudsko vijeće Haškog suda zaključilo je da su pojedini hrvatski dužnosnici iz redova vojne policije namjerno spriječili istragu osumnjičenih. No stvarni počinitelji do danas nisu procesuirani niti je itko odgovarao za opstrukcije istrage.

Pred okupljenima premijer se založio za otkrivanje i procesuiranje počinitelja, dodavši da je naša civilizacijska dužnost da žrtve dobiju pravdu i zadovoljštinu. Te riječi s rezervom je primio Jovan Berić, sin Radivoja i Marije, koji je nakon dugogodišnjeg pravnog postupka tek u srpnju ove godine uspio ostvariti pravo na naknadu štete za ubojstvo roditelja. Međutim, na isplatu još uvijek čeka.

- Proces koji traje 17 godina dovoljno govori sam po sebi. Ipak, pozdravljam premijerov dolazak jer će tako do hrvatske javnosti dospjeti informacije o stradanju Srba nakon ‘Oluje’, koje se ranije umanjivalo. Sada se na neki način realnije prikazuju te činjenice, a to je, po mom mišljenju, korak naprijed - rekao je Berić i izrazio nadu da će novi pristup Vlade u procesu suočavanja s prošlošću dovesti do poboljšanja međunacionalnih odnosa.

Na međusobno uvažavanje patnje pozvao je i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, podsjetivši da su pripadnici srpske zajednice prije dva mjeseca prihvatili poziv Plenkovića s ciljem da se napravi zaokret u dosadašnjem načinu komemoriranja žrtava.

- Učinili smo to zato što imamo svijest da ratovi često započinju otvaranjem grobova onih koji su stradali u prethodnim ratovima, a završavaju zatvaranjem grobova stradalih u posljednjim sukobima. Ratovi počinju ispaljivanjem riječi koje potiču na neprijateljstvo i mržnju, a završavaju kad takve riječi utihnu. Nadam se da će i ovdje, u mom zavičaju, nakon 25 godina riječi koje su raspirivale rat i održavale ga biti zamijenjene riječima stvaranja, jer sjećanje na mrtve, koliko mi hrišćani znamo, služi upravo tome - zaključio je Pupovac.

Tome se nadaju i malobrojni stanovnici Varivoda. U selu, u kojem je do rata živjelo oko 500 stanovnika i koje je imalo školu s osam razreda, danas živi dvoje djece i 70-ak starijih povratnika. Jedan od njih je 75-godišnji Slobodan Dobrijević, koji se vratio iz Francuske. Pored nedostatka osnovne infrastrukture, najteže mu pada oskudan društveni život.

Ne vjerujem da će nakon toliko godina pravda sustići onoga tko je počinio ubojstva. Za naše selo to je velika žalost i nismo to zaslužili, kaže Ljuba Borak iz Gošića

- Malo nas je pa se samo viđamo na ovakvim komemorativnim skupovima ili u vinogradu kada beremo grožđe. Nekada smo imali društveni dom koji je devastiran nakon ‘Oluje’, a sada nitko neće da ga obnovi. On bi nam bar poslužio da se sastajemo - rekao nam je Dobrijević, koji od Vlade očekuje veći angažman na razvoju bukovičkog kraja.

- Dolazak premijera je lijep gest hrvatske Vlade koji svakako podržavamo, ali smatram da bi se, pored komemoracije, i druge stvari trebale uraditi. Prvenstveno mislim na naš ekonomski položaj – infrastruktura nam je u očajnom stanju, ogromne poljoprivredne površine i dalje su neobrađene jer nemamo tehnike, i sve se svodi na to da dođemo ovdje jednom godišnje, pričamo deset minuta o tome što se dogodilo i poslije se sve zaboravi. Ako Škabrnja i Vukovar mogu biti gradovi heroji zbog svojih stradanja, onda se ni ovakva mjesta ne bi smjela zapostavljati jer su i ovdje stradali ljudi, i ovdje su počinjeni zločini. Dokaz da su stradali ostali na svojim ognjištima je pokazatelj da su vjerovali hrvatskoj državi koja ih je iznevjerila. No nadam se da će dolazak visokih zvaničnika ipak napraviti pomak ka boljitku, makar u administrativnom pogledu - kaže Slobodan Dobrijević.

Identična očekivanja od Vlade imaju i Srbi iz obližnjeg Gošića, gdje je istog dana održana komemoracija za sedam civila, ubijenih 27. kolovoza 1995. Najstarija među njima bila je 81-godišnja Marija Borak, srčana bolesnica koja je ubijena hicima iz vatrenog oružja, u momentu dok je ispred kuće krunila kukuruz. Njena kći Ljuba danas je najmlađa od preostalih sedam stanovnika zaselka Donji Borci.

- Iako je sve zapaljeno i pokradeno, a oni su ubijeni, nisam se vratila u mržnji. Unatoč premijerovom dolasku, ne vjerujem da će nakon toliko godina pravda sustići onoga tko je to napravio. Za naše selo, koje su nekad zvali malom Moskvom jer su svi naši bili u partizanima, to je velika žalost i jednostavno nismo to zaslužili - govori nam Ljuba Borak, koja je u ‘Oluji’ izbjegla u Srbiju.

U Beogradu se nekoliko godina brinula za bolesnu, stariju ženu, a potom je tri godine neprijavljena radila u jednoj privatnoj tvrtki. Uvidjevši da nema što izgubiti, 2001. godine se odlučila na povratak.

- Nisam više mogla biti u Srbiji. Živjela sam kod rodbine, stalno se selila i pritom potiskivala svoju tugu jer sam se bojala da moj plač nekome smeta - dodaje ona.

Nakon rastanka s Ljubom oštećenim asfaltnim putem uputili smo se do obližnje devastirane kuće, čije ostatke skriva korov. Na ulaznim vratima nekad poprilično velebnog zdanja i danas su vidljivi tragovi metaka. Iznenađena što u svom selu vidi mlađe ljude, u tom momentu prilazi nam starica u crnini. Iz razgovora uskoro saznajemo da je riječ o 83-godišnjoj Ljubici Borak, najstarijoj stanovnici sela. Objašnjava nam da su u dvorištu kuće ispred koje se nalazimo ubijeni Savo (70), Vasilj (68) i Grozdana Borak (73), a svega stotinjak metara dalje ubijen je njen suprug Dušan (56).

- On je bio čoek, ne što je moj, kakvog nije bilo u cijeloj Dalmaciji. Najprije je trgovao konjima, a kasnije je postao lugar. Sa svakim se poznavao, sa Srbima, Hrvatima i Muslimanima, pa nam je uvijek bila puna kuća - govori nam Ljubica, koja je nekoliko godina prije rata ostala i bez sina Zorana. Kako kaže, umro je od zatajenja srca u 24. godini, na dan vjenčanja. Iz Srbije, u koju je s djecom izbjegla u prvim danima ‘Oluje’, vratila se 1997. Otad joj najteže pada samoća.

- Prije su mi dolazili drugi sin i njegova djeca, a otkad se pojavio virus, više nema nikoga. Zvali su me da se preselim k njima, ali ja neću nikud iz Gošića jer su mi tu umrli sin i čoek. Ne želim da me sahrane negdje drugdje. I tako sam ostala sama - zaključuje Ljubica Borak.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više