Prošlog tjedna RTL je objavio još jedan dokaz da je sudac Ivan Turudić, novoizabrani glavni državni odvjetnik, lažov kakav se rijetko sreće i biće čija sposobnost besramnog laganja u normalnih ljudi izaziva mješavinu nevjerice, bijesa i sažaljenja, sažaljenja i prema nosiocu rečenog svojstva, koje je na granici da se nazove poremećajem, i prema onih nešto čestitih i pametnih ljudi zaposlenih u Državnom odvjetništvu, kojima bi dotični trebao doći za šefa, i prema državi u čije će ime progon kriminalaca poduzimati institucija s takvom čelnom osobom.
Pritom je riječ o strogo hijerarhijski organiziranoj instituciji, što znači da glavni državni odvjetnik ima faraonske ovlasti u upravljanju DORH-om i u vođenju politike kaznenog gonjenja. RTL se, dakle, prisjetio da je Turudić, tada predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, bio gost njihove kasnovečernje informativne emisije RTL Direkt u ponedjeljak, 24. kolovoza 2015., jednog od onih dana kad se tajno sastajao sa svojim prijateljem Zdravkom Mamićem, nogometnim menadžerom koji je tada upravo bio izišao iz istražnog pritvora i protiv kojeg se vodio postupak na sudu kojim je predsjedao Turudić. Na pitanje novinara Zorana Šprajca je li se u posljednje vrijeme vidio sa Zdravkom Mamićem, Turudić je više puta ponovio da nije, mada se – kako su zabilježili agenti Sigurnosno-obavještajne agencije koji su nadzirali Mamića – s njime rastao neposredno prije ulaska u televizijski studio.
Lijevo-liberalnoj opoziciji Plenković je u nastupu očaja spočitnuo i fatalni manjak hrvatskih zastava na prosvjednom skupu prošle subote, što je debelo ispod razine Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića
Turudić je lagao jer je bio svjestan da su noćne vožnje s osumnjičenikom etički nespojive s njegovom dužnošću i položajem, i jer nije znao da SOA tajno prati Mamića. SOA, čiji je ravnatelj tada bio današnji savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić, o tim susretima u kolovozu 2015. obavijestila je Državno odvjetništvo i Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera, no ništa nije poduzeto. Aktualnom premijeru Andreju Plenkoviću to je sad jedini kvaziargument u grčevitoj obrani Turudića, kao da nečinjenje vlasti prije osam-devet godina poništava činjenicu Turudićevih nedopustivih sastanaka i laganja da tih sastanaka nije bilo te kao da je Milanović jedini u ovoj zemlji kojem su sad problematični ti zatajeni sastanci.
"Milanović zna, Lozančić zna, ne poduzimaju ništa. Ma maknite se s time. Ako ste odšutjeli tada, šutite sada. Ne radite problem devet godina kasnije, ne moralizirajte", izjavio je Plenković krajem prošlog tjedna. "Teoretski bi mi bilo sporno da su ovi koji su to znali bili dobronamjerni, ali oni su zlonamjerni, tempiraju, žele počiniti političku štetu. Oni me mogu samo učvrstiti u političkom odabiru. Ovo nije iz inata nego iz političke borbe. Turudić je tu nebitan, ne bore se oni protiv njega nego protiv mene. Suvišno je sve što je došlo nakon odluke Sabora." Taknuto-maknuto: na to se svodi premijerovo razumijevanje odgovornosti prema građanima i javnom moralu.
Plenković se slično postavio i kad je riječ o Turudićevom obmanjivanju javnosti u pogledu prirode njegovog odnosa s Josipom Pleslić, donedavno Rimac, nekad moćnom HDZ-ovkom iz Knina i sadašnjom USKOK-ovom osumnjičenicom u više slučajeva. Te obmane raskrinkane su kad je Jutarnji list objavio poruke koje su godinama razmjenjivali Turudić i Pleslić, poruke koje su sada dio sudskog spisa protiv Pleslić.
Prosvjedni skup opozicije (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Premijer nije opovrgnuo da je njegov kandidat za glavnog tužitelja javno lagao, nego je to laganje proglasio irelevantnim te je optužio one koji su pustili te poruke – a Plenković izravno sumnjiči DORH, odnosno USKOK – da su htjeli nanijeti političku štetu ovoj vladi nakon što je odabir već pao na Turudića, umjesto da su ga obavijestili o sadržaju spomenutog dopisivanja čim je objavljeno da se odavno kompromitirani sudac Visokog kaznenog suda kandidirao za glavnog državnog odvjetnika. Opsjednutost urotama protiv njega osobno i njegove vlasti, ili namjerno oponašanje žrtve, Plenkovića sprječava da vidi kako je bilo: razmjena poruka objavljena je zbog toga što je Turudić pred saborskim Odborom za pravosuđe tvrdio da Josipu Pleslić poznaje vrlo površno.
Premijer, inače, već danima odašilje prijetnje prema Državnom odvjetništvu i USKOK-u, odnosno onima u DORH-u i USKOK-u koje sumnjiči da su novinarima dostavili poruke Turudića i Pleslić: upozorava ih da se ne upliću u politiku i političke odluke, ali njegov je problem što nema mehanizme da obuzda politički neposlušne tužitelje, naročito one iz Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO), jer Turudić će sačekati još tri mjeseca da preuzme dužnost. Utoliko je medijski nezapaženo prošla vijest da se premijer prije petnaestak dana sastao sa Zlatom Hrvoj-Šipek, glavnom državnom odvjetnicom u odlasku. Saopćeno je da se razgovaralo o tehničkim detaljima primopredaje šefovske dužnosti u DORH-u.
Panika u vladajućoj stranci sigurno se bazira i na istraživanjima koja provode za interne potrebe, ali netočna je teza, koju ovih dana iznose neki političari s ljevice, da je HDZ gubio izbore kad se ideološki pozicionirao radikalno desno
Je li Plenković od nje tražio da – kako god zna – zaustavi odljev informacija u medije i da općenito spriječi neugodna tužiteljska iznenađenja za HDZ uoči izbora? Je li je poticao da DORH otvori istragu o financijskim malverzacijama na zagrebačkom Geodetskom fakultetu i u Ministarstvu kulture i medija – istu onu istragu koju mjesecima vodi EPPO, jer smatra da je oštećen proračun Europske unije, a ne hrvatski budžet kao što tvrde premijer i ministrica kulture – pa da se tako umjetno proizvede sukob nadležnosti o kojem presuđuje glavni državni odvjetnik, a nije teško pogoditi kakva bi bila odluka ako bi se zbio takav scenarij? Je li nagovarao gospođu Hrvoj-Šipek – koja je, uzgred, vjerno služila ovoj vlasti i za račun HDZ-a iznudila ostavku ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić – da se povuče s položaja prije isteka mandata, odnosno da Turudić što prije preuzme uzde krivičnog progona?
Kao što vidimo, Plenković nastoji maknuti fokus priče o Turudiću s njegovih laži, otkrivanja istražnih informacija osumnjičenim ljudima, druženja s polusvijetom i likovima iz podzemlja, s nepostojanja relevantne sigurnosne provjere tog čovjeka i izričitog odbijanja da se nađe način da se provede ta provjera, to jest s Turudićeve posvemašnje nedostojnosti za dužnost na koju ga je izabrala parlamentarna većina, i prebaciti sve na teren političke borbe te tempiranih političkih udara na HDZ-ovu vlast. "To su te dvije političke Hrvatske. Jedna koja neće Zakon o hrvatskom jeziku, možda bi neki zajednički jezik, ne bi pomogla Ukrajini i sada problematizira novog glavnog državnog odvjetnika, koji je u karijeri suca, gle čuda, rehabilitirao blaženog kardinala Alojzija Stepinca, ili je pak donio odluku o izručenju Perkovića", rekao je Plenković.
Sada, dakle, Turudić nije samo najbolji od četvorice kandidata koji su se prijavili na natječaj, što pritom ničim nije potkrijepljeno, već je i pravi Hrvat i domoljub, a to ga onda čini metom protuhrvatske lijevo-liberalne opozicije kojoj je Andrej Plenković u nastupu očaja spočitnuo i fatalni manjak hrvatskih zastava na prosvjednom skupu prošle subote, što je debelo ispod razine Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića.
Ivan Turudić (Foto: Josip Regović/PIXSELL)
Naravno da Plenkoviću pozivanje na Stepinca i na žrtve Udbe stoji kao Turudiću pozivanje na istinoljubivost, ali stalo mu je do ostanka na vlasti, a uvjerili su ga da od toga neće biti ništa ako ne skrene udesno i ako ne pridobije dio glasača sklonih Mostu i Domovinskom pokretu. Otud i Ivan Anušić na mjestu ministra obrane, otud priče o vraćanju obaveznog vojnog roka, otud Zakon o hrvatskom jeziku, otud državni oprost financijskih potraživanja osuđenicima za ratne zločine iz hrvatskih redova, otud veličanje Franje Tuđmana i podilaženje Crkvi...
Je li, zapravo, izbor Ivana Turudića ponajprije bio motiviran HDZ-ovim predizbornim nabacivanjem desničarske fasade na proeuropsko lice i homogeniziranjem svojih glasača, a ne prkošenjem Zoranu Milanoviću i osiguravanjem stranačkih i privatnih bokova od udara domaćih i europskih tužitelja? Radi se najvjerojatnije o koktelu spomenutih motiva u kojem, ispostavlja se, prigodno napumpavanje HDZ-ovog desničarskog karaktera preuzima dominaciju. To jest pouzdani simptom panike koja je zahvatila Plenkovića, panike koja se sigurno bazira i na istraživanjima koja HDZ provodi za interne potrebe, ali netočna je teza, koju ovih dana iznose neki političari s ljevice, da je HDZ gubio izbore kad se ideološki pozicionirao radikalno desno.
HDZ je izgubio 2000. kad je umro Franjo Tuđman i kad se stranka naprosto pogubila. HDZ je izgubio 2011. pod vodstvom Jadranke Kosor zbog toga što su na naplatu došle korupcijske afere Ive Sanadera i ekonomska kriza, koju je vlast dočekala nespremna. Karamarkov HDZ, koji jest bio radikalno desno, također nije izgubio izbore u jesen 2015., premda mu je rezultat bio slabiji nego što se očekivalo i predviđalo. Drugim riječima, pogrešno je podcijeniti izborni efekt HDZ-ovog otklizavanja u nacionalizam i u ozloglašavanje svojih suparnika kao nedovoljno dobrih Hrvata.
Izbor Turudića, ako ga ograničimo na aspekt političkog repozicioniranja vladajuće partije, dosad je najjasniji dokaz da je Andrej Plenković spreman na sve u borbi za vlast. Ne zanimaju ga pogubne posljedice, ravnodušan je spram urušavanja institucija i moralnog kaosa koji proizlazi iz činjenice da će progonom kriminalaca upravljati čovjek neopterećen skrupulama i lišen zazora od povezanosti s kriminalcima, čovjek bez autoriteta i integriteta. Dignute su sve brane i dopušteno je sve što ide u korist uskih i kratkoročnih interesa jedne stranke i njezinog vođe. Slaba je utjeha u tome što će Plenković do kraja karijere ostati upamćen po Turudiću i srozavanju koncepta političke odgovornosti na neviđeno niske grane.
