Za Sinišu Maričića prvi sam put čuo na Sljemenu. Mislim da sam bio još student. Moj otac, Štefi Steiner, Nikola Škreb i ja išli smo od planinarskog doma Hunjka prema Lipi-Rogu. Nikola, koji je bio profesor biologije na Medicinskom fakultetu, počeo je pričati o jednom izuzetno sposobnom mladom kemičaru, Siniši Maričiću, koji se počeo baviti problemima u biologiji i koji je objavio članak o strukturi molekularnih veza u hemoglobinu u najprestižnijem svjetskom biološkom časopisu ‘Nature’. Nikola je predložio da ga pozove jednu nedjelju s nama na Sljeme ili na ‘sredu’, tradicionalno druženje svake srijede navečer kod Štefija Steinera.

Ispalo je da je Siniša Maričić interesantan sugovornik, drag i simpatičan čovjek. Kad smo hodali zajedno po Sljemenu, Siniša bi tumačio na kojem principu funkcionira nuklearna magnetska rezonancija (NMR) i kako se pomoću nje može izučavati struktura bjelančevina. Drugi put smo raspravljali o nastanku života iz organskih molekula, o ulozi slučaja i ulozi selekcije. Siniša je govorio o različitim mogućnostima, na primjer o organskim molekulama nađenima u meteorima koji su pali na Zemlju. Od Siniše sam prvi puta čuo o sumnjama u isplativost tvornice aluminija koja se sredinom 1970-ih gradila u Obrovcu. On je u to vrijeme radio u Institutu za imunologiju, ali to nisu bile samo zdravorazumske sumnje u isplativost tvornice iza čije je izgradnje stajala politička motivacija, nego mišljenje čovjeka koji je imao desetke znanstvenih radova o dobivanju aluminija iz boksita.

To mi je ostalo u sjećanju kao jedna od Sinišinih karakteristika. Često bi iza njegovih tvrdnji, koje su obično bile izrečene na njemu svojstven, nenametljiv način, znali stajati ne samo uvjerljivi argumenti, nego i znanstveni ili stručni članci objavljeni o istoj temi.

Siniša je bio neka vrsta renesansnog tipa znanstvenika u 20. stoljeću. Imao je široko područje interesa i radio je u različitim područjima znanosti te je u svakom ostavio trag kojim bi se ponosili i znanstvenici koji su cijelu svoju profesionalnu karijeru posvetili samo jednom od tih područja.

Siniša Maričić bio je prvi predsjednik Jugoslavenskog društva biofizičara, glavni urednik časopisa ‘Croatica Chemica Acta’ i ‘Scientia Yugoslavica’, utemeljitelj i voditelj studijske biblioteke Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu… Njegova bibliografija sadrži preko 180 objavljenih radova koji po temama variraju od primijenjene do teorijske kemije, od biokemije i biofizike do biologije, od bibliometrijskih istraživanja i uspostave knjižnično-informatičkog sustava do popularizacije znanosti i javnog političkog angažmana.

Kao znanstvenik je vjerovao da je razvoj kritičkog mišljenja izuzetno važan i za pojedinca i za društvo. Bio je uvjeren da znanost, u prosjeku, razvija kritičko mišljenje i da je upravo to njena etička komponenta. Dosljedno, uz svoj znanstveni rad je aktivno poticao popularizaciju znanosti.

Njegov politički angažman, a ne bi se baš moglo reći da je bio javan, počeo je u doba NDH, kada je u Zagrebu majci pomagao u ilegalnom radu. Tada je, kao 16-godišnjak koji je naučio strojopis, ispisivao matrice za šapirografiranje tajnog glasila Gradskog komiteta Komunističke partije. Završio je u zatvoru, a njegovi roditelji u logoru u Staroj Gradišci. Siniša je, na sebi svojstven način, uvijek minorizirao svoju ulogu u svemu tome i opasnosti kroz koje je prolazio.

Krajem 1980-ih bio je član Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative (UJDI), pisao je članke i djelovao s ciljem da se društvo demokratizira, a izbjegne rat. Bio je jedan od osnivača Odbora za Trg žrtava fašizma 1990., Demokratskog opozicijskog foruma (DOF) 1991. i Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) 1992. godine. Bio je u Upravnom odboru Documente – Centra za suočavanje s prošlošću od osnutka 2004. godine.

Događaji koje samo spominjem ili suhoparno nabrajam puni su interesantnih i ponekad dramatičnih pojedinosti koje bi mogle ispuniti cijelu knjigu. Manji dio toga može se saznati u Documentinom razgovoru s njim. S druge strane, Siniša bi već na ovo što je napisano odmahnuo rukom i smatrao da je to predugačko i nepotrebno.

Prije puno godina Siniša je htio oporučno ostaviti svoje organe za moguće transplantacije. Rekao je da želi da poslije fizičkog odlaska od njega bude neke koristi. Kao skroman i samozatajan čovjek svoj rad i svoje djelovanje nije doživljavao kao nešto posebno. A baš taj rad i djelovanje najvažnija su i najkorisnija njegova ostavština.

Sada, u trenutku njegovog fizičkog odlaska, čas je da se podsjetimo da ona dobra strana svijeta preživljava, svim nedaćama usprkos, zato što je satkana od života i rada uspravnih, moralnih i hrabrih ljudi kao što je bio Siniša Maričić.