Spremali smo ovih dana skromno obilježavanje 30-godišnjice još jedne, zadnje za sada, obnove rada Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, i usred uobičajenog posla u takvim prilikama, sastavljanja spiskova zvanica, zateče nas vijest kako jedan od glavnih gostiju – neće doći. Umro je Lazo Mamula.
Rijetko ljudi do takvog ugleda kakvog je on stekao stižu sa mjesta čelnog čovjeka lokalne zajednice. Za to su potrebne izvanredne prilike, što je rat iz 1991. svakako bio, a ni njegova mjesna zajednica nije bila nekakvo zatureno selo, već jedna od krajnjih, simbolički važnih, tačaka hrvatsko-srpskih dioba i sukoba koji su se tada baš rasplamsavali. Najvažnije i najljepše što se o Lazi mora reći danas, odgovor je na pitanje kako je on stekao taj ugled.
Lazo Mamula je bio čovjek koji je dijelio dobar dio istina i zabluda sa svojim narodom i svojim vremenom, da nije bilo tako, ne bi ga niko ništa ni pitao, niti bi ga historija pamtila. A treba se sjetiti prilika tih godina, brojnih vanjskih uticaja i putujućih agenata, bestidnog propagandnog rata, opšte neizvjesnosti, uznemirenog naroda kojem se mogao obratiti samo neko ko mu je bio blizak i ko je dijelio njegove strahove. Lazo je intimno vjerovao u vladajuće vrijednosti svog naroda i svojih Gomiraca, ali je, i to je najvažnije, očuvao sposobnost razmišljanja i učenja. Nisu njegovi seljani opstali tamo gdje ih i danas ima, oslanjajući se na silu i broj, ni tuđi ni svoj, nego pažljivo prateći što se oko njih zbiva. A u historijskim izborima teško su mogli pogriješiti, oni bolji im nisu radili o glavi.
Lazo je tih dana postao simbol Gomirja, a Gomirje mjesto mogućeg razgovora i sporazuma Srba i Hrvata. Nisu to bile idilične situacije ni razgovori humanista opšteg tipa. Bazu su im mogli činiti samo ljudi poput njega. Tada smo i mi iz sela ogulinskog kraja hodočastili u Gomirje, da čujemo što se tamo misli, vide li oni kakav izlaz, i da malo razbistrimo mutnu sliku stvarnosti koju su drugi složili oko nas, trebala nam je podrška i savjet čovjeka koji je pravovremeno donio odluku o odustajanju od oružja i sile, i odluku o osloncu na razgovor, na narodnu strpljenost i trpeljivost, što nisu bile odlike vremena, osloncu na obližnji Manastir, ne na zadnjem mjestu. Obilazili su ga tada i sa poštovanjem slušali obrazovaniji i uticajniji od predsjednika mjesne zajednice.
Poslije smo se sretali i sarađivali u različitim pitanjima, pa i u prvom sazivu Glavnog odbora Prosvjete. U bitnim pitanjima, opstojnosti našeg naroda radom i komunikacijom s okruženjem, slagali smo se, sve ostalo je zaboravljeno. Lazo Mamula je bio najveći kad je bilo najteže. Lazo Mamula je bio čestito koljeno. Dok bude nas, djece našeg vremena, živjeće s nama.
