Kroz protekle vjekove srpski narod na ovim područjima uspio je opstati, a danas zajedno s svim ostalim stanovnicima Gorskog kotara dijeli nimalo privlačnu sudbinu depopulacije i ekonomske devastacije, rečeno je na skupu ‘420 godina Manastira Gomirje – Srbi u Gorskom kotaru u historijskoj i savremenoj perspektivi’ održanom 6. jula u ovom duhovnom sjedištu Gornjokarlovačke eparhije SPC.
Obraćajući se naučnicima iz Zagreba, Rijeke i Ljubljane, aktivistima srpskih organizacija i predstavnicima Srba s područja Gomirja, grada Vrbovsko i Primorsko-goranske županije, organizator skupa, potpredsjednik SKD-a ‘Prosvjeta’, Siniša Tatalović naglasio je da skup može pomoći u proučavanju historije Srba u Hrvatskoj.
- Ta je povijest, u slučaju ovog kraja, od samog doseljavanja krajem 16. vijeka bila vrlo zanimljiva jer život na ovom području nije bio lagan, rekao je i naglasio važnost 1657. godine kad su pravoslavni Srbi kupili od plemićke porodice Frankopan ovo područje, a tadašnja vlast im dala visok nivo samostalnosti. - U narednim vjekovima bilo je pokušaja osporavanja te samostalnosti, a ugrožavan je i opstanak manastira. U Prvom svjetskom ratu od velikog broja mladih s ovog područja koji su mobilizirani jako ih se malo vratilo. U Drugom svjetskom ratu dogodili su se brojni zločini, a manastir je srušen. Srpski narod uspio je opstati, a danas zajedno sa svim ostalim stanovnicima Gorskog kotara dijeli nimalo privlačnu sudbinu depopulacije i ekonomske devastacije, rekao je Tatalović.
Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer naglasio je da skupovi, kao što je ovaj u Gomirju, nastoje utvrditi i prezentirati historijske činjenice čime bitno pomažu u borbi za istinu koja se u posljednje vrijeme često interpretira na razne načine.
- Danas živimo u vremenima slobode mržnje i zato smo ovdje da osvježimo zanemarenu povijest kad su zajedno i bez sukoba živjeli Srbi i Hrvati, pri čemu je u povijesti ovog dijela Hrvatske veliku ulogu odigrao ovaj manastir, što se slabo zna. O tome treba progovoriti u svjetlu položaja, ne samo nacionalnih manjina, nego i Hrvatske kao evropske zemlje, rekao je.
- Danas je teže nego ikada biti Srbin u Hrvatskoj i to ponajprije stoga što odlaskom srpskog stanovništva u veće gradove, a to je slučaj i u Gorskom kotaru, dolazi do gubljenja nacionalnog identiteta, rekao je predsjednik gradskog VSNM-a Milan Vukelić, ističući potrebu da ovakvi naučni skupovi urode znanstvenim radovima koji će pomoći u čuvanju tradicije i nacionalnog identiteta.
Zamjenik župana Petar Mamula naglasio je da je želja ljudi ovog kraja da na iznimno bogatoj i raznovrsnoj baštini grade budućnost. - Devedesetih je na ovom području očuvan mir zahvaljujući uspješnoj komunikaciji, a danas kad su mogućnosti komunikacije još veće treba i dalje razvijati suradnju i suživot, rekao je Mamula koji je kasnije predstavio knjigu ‘Gomirje – historija, identitet i fenomeni prožimanja’.
- Skupovi ovakve vrste pomažu u borbi za ostvarenja građanskih prava naroda koji u ovom kraju ima povijest dužu od četiri veka, ali i da se rasvetli uloga Srba u Gomirju i u Gorskom kotaru, kazao je Goran Petrović, generalni konzul Srbije u Rijeci. Pravoslavni Srbi na ovim prostorima, kojima su carevi davali samostalnost, delili su sudbinu većinskog življa i dali svoj doprinos na polju kulture i ekonomskog razvoja, rekao je Petrović.
Prisutne su pozdravili i Nikolina Kosanović, predsjednica udruženja ‘Gomirje u srcu 1599.’, kao i Anđelka Mamula, zamjenica gradonačelnika Vrbovskog, a skup je u ime odsutnog vladike Gerasima otvorio protojerej-stavorofor Mića Kostić, arhijerejski namjesnik plašćanski i riječki paroh.
Čedomir Višnjić iz ‘Prosvjete’ govorio je o SPC-u u Hrvatskoj i Jugoslaviji, naglašavajući da je SPC bila agens stvaranja srpskog naroda. Podsjetio je na ulogu crkveno-narodnih sabora, sistemu školstva, a spomenuo je i smanjenje utjecaja SPC-a nakon Prvog svjetskog rata, što zbog ujedinjenja srpskih pravoslavnih crkava, ali i siromašenja zbog oduzimanja dijela zemljišta. Pozabavio se i smanjenjem broja stanovnika po selima, kao i izostanku obnove crkava uništenih i spaljenih u Drugom svjetskom ratu.
Željko Bartulović s Pravnog fakulteta u Rijeci govorio je o povlasticama SPC-a i stanovništva u 17. i 18. vijeku, ističući da su pravoslavni u Vojnoj krajini bili vojni obveznici za što su im bile garantirane slobode koje su postepeno ukidane, od vlasništva nad zemljom do pitanja izbora svojih čelnika. poreza i tlake.
- Pitanje privilegija zavisilo je od situacije - kad su bili ratovi bilo je mnogo obećanja, ali kad je potpisivan mir, radilo se na ukidanju povlastica.
Spomenuo je i odnos austrijskih vlasti prema SPC-u i Arseniju Čarnojeviću, kao i doseljavanje pravoslavnih trgovačkih porodica u Rijeku. Spomenuo je da je na prvim izborima u nekadašnjoj Vojnoj Krajini najviše glasova dobila Hrvatska stranka prava, uglavnom zbog zajedničkog učešća u Rakovičkoj buni 1871. godine.
Dušan Marinković govorio je o prezentaciji kulture Srba iz Hrvatske na akademskom nivou, dok je Zoran Stanković naglasio izvore za historiju Gornjokarlovačke eparhije u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ističući potrebu i značenje Arhiva Srba u Hrvatskoj.
Filip Škiljan govorio je o istraživanju o svakodnevnom životu stanovnika Gorskog kotara između dva svjetska rata, uz primjere iz srezova Vrbovsko, Ogulin, Delnice i Čabar. - Ukupno 17 muškaraca i sedam žena, Hrvata i Srba, koji su govorili o djetinjstvu, druženju, vjenčanjima, sajmovima, bolestima i životu općenito. Izjave su važne jer su nam jedini mogući izvori o događajima o kojima nitko nije pisao, ali možemo zaključiti da je slično bilo u cijelom Gorskom kotaru, uz neke razlike u običajima. Bilo je mješovitih brakova; ako je otac bio pravoslavac, a žena, rimokatolkinja, muška djeca su bila pravoslavci, a ženska rimokatolici. Nekad bi žene prešle na muževu vjeroispovijest, ali su mnoge ostajale i u svojoj. Odnosi su bili skladni, o čemu je niz primjera za zajednički život i pomaganje Srba i Hrvata; tako je zemljište za katoličku kapelicu u Moravicama dao pravoslavni trgovac, a u gradnji su pomagali i brojni Srbi, rekao je.
Miran Komac iz Ljubljane govorio je o Srbima u Beloj Krajini i njihovom odnosu prema dobivanju statusa nacionalne manjine, kao i o vezama sa Srbima u Gorskom kotaru.
Podsjetio je da status nacionalne manjine u Sloveniji imaju samo Talijani i Mađari kao autohtone manjine, a kasnije su ga dobili i Romi, ali ne i drugi, prije svega Srbi, Hrvati i Bošnjaci koji su tamo brojni. Iako oni koji žive u velikim gradovima žele status manjine, Srbi koji od kraja 16. vijeka žive u nekoliko sela u općini Črnomelj (Marindol, Milići, Bojanci, Paunovići) sebe smatraju i Srbima, ali i pravoslavnim Slovencima, pokazujući veći ili manji interes za status manjine, a mladi sve manje govore srpskim jezikom.
Igor Drvendžija iz Arhiva Srba u Hrvatskoj govorio je o mirovnim akcijama za suzbijanja rata i sukoba u Gorskom kotaru ratnih 1990-ih, ističući postojanje kontakata između hrvatskih vlasti i JNA, ali i između lokalnih Hrvata i Srba koji su postepeno odbili kontaktirati s vladom u Kninu. Govorio je i o projektu škole mira u Mrkoplju koja je prvi put održana 1994. s 40 polaznika, dok je škola mira u Ponikvama imala 15 djeca kao polaznika. U narednim godinama broj polaznika kretao se iznad sto i dolazili su iz Hrvatske i BiH, rekao je Drvendžija.
