Dejan Tiago Stanković srpski i portugalski pisac i književni prevodilac, preminuo je u 58. godini života, piše beogradski Danas. Rođen je u Beogradu 1965, gdje je živio dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom, kako je naveo u svojoj biografiji nikada nije bavio.

"Čim sam okončao školu, a pre nego što sam odrastao, iz puke radoznalosti i želje da upoznam svet odselio sam se u inostranstvo, gde nisam nameravao dugo da ostanem, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu sam živeo do 1995, kada sam se, umesto da se vratim kući u Beograd, preselio u Portugal", naveo je u svojoj biografiji.

Živio je i volio Lisabon, pa je dobio i njihovo državljanstvo. Kako je pisao "gledali su ga kao svog". Prema vlastitim riječima spisateljski zanat je naučio od najboljih, prevodeći književna djela.

"Tokom godina objavio sam nevelik broj prevoda, ali samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao da biram. Posebno se ponosim prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom sam počeo da pišem i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam šta da kažem. Objavio sam knjigu pripovedaka "Odakle sam bila, više nisam" i roman 'Eštoril', koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta sam osobito ponosan, ušao u školsku lektiru", naveo je Tiago između ostalog u svojoj biografiji.

"Zamalek", njegov drugi roman, plod je njegovih višemjesečnih boravaka u Kairu tokom četiri godine, onoga što je tamo doživio i priča koje je čuo. Datum i mjesto sahrane Dejana Tiaga Stankovića biće naknadno saopćeni.

Sa Stankovićem se opraštaju njegovi prijatelji na društvenim mrežama. Urednik Kruno Lokotar na Facebooku je objavio ovo:

"Upoznali smo se prije dosta godina na FEKP-u i uskoro govorili: 'Moj novi najbolji prijatelj'. Drugi dan je navratio do mene, dugo smo pričali uz rakijicu, premda je on rijetko pio žestoko, ali ajde, posebna je prilika, a on čovjek s mjerom. Mogao je o koječemu govoriti autentično i detaljno, a nije mu bio ni problem reći da ne zna kada nije bio upućen. I nosio je tu vedrinu, trajni smiješak iskusnog čovjeka bogatog života koji živi i daje zraka drugima da žive.

Trebao sam biti urednik 'Zamaleka', ali se nismo dogovorili oko nekih stvari, to nije poremetilo naš odnos, a to je rijetkost. Nije patio od ega, imao je uvid u složenost svijeta i pojedinačnu sitnoću, preferirao je jedino moguće: autoironiju.

Bio je odličan storyteller, dva puta sam ga ugostio na Pričiginu, mnogo puta smo se ugostili u birtijama. Danas ćemo mu, barem u jednoj, nazdraviti. Ličkom rakijom, volio je pričati o svojim ličkim korijenima iz kojih je narastao u krošnju koja se protegla preko dobrog dijela svijeta, a najugodnije se osjećala u Lisabonu. Tu se i smirila, ima pravde u tome. Samo prerano, puno prerano, druže moj s dva imena – ni u njih nisi stao – i previše priča koje nam nisi stigao prenijeti."

Od Stankovića se oprostio i povjesničar Dragan Markovina:

"Sad sam čuo da je umro Dejan Stanković i još ne mogu vjerovati. Autor sjajnog 'Estorila' i niza drugih jednako čarobnih knjiga iz njegovog snovitog spoja Portugala i Beograda. Rijetko prijatan, pristojan, odmjeren čovjek koji se užasavao ovdašnjih ludila i strasti i koji je bio svijet za sebe. Toliko lijep svijet kojeg nam je na kraju ostavio u svojim knjigama. Čitao je sa zanimanjem što drugi ljudi pišu i javljao im se sa svojim zapažanjima i kao takav je bio jedan od rijetkih iz ovog našeg svijeta. Zainteresiran za čovjeka i sadržaj. Zašto uvijek tako divni ljudi odlaze prerano?:-( I nikako ne mogu reći da lijepo putuje tamo negdje, jer gdje? Nadam se da je barem istinski uživao u životu."