Nakon duge i teške bolesti u srijedu je u 97. godini Zagrebu preminula književnica i prevoditeljica Anđelka Martić, objavilo je Društvo hrvatskih književnika. Anđelka Martić rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Kao partizanka je sudjelovala u Drugom svjetskom ratu. Objavljivala je crtice i pjesme, ali se prije svega istaknula ratnom prozom za djecu. “Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…)“, objavio je DHK.
Čitaoci je svakako najbolje pamte po romanu Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjeg dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Pirgo je objavljen u 54 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi.
Anđelka Martić više puta je govorila za tjednik Novosti, nepokolebljivo stajući na stranu antifašizma i protiv povijesnog revizionizma. “Pirgo je moja prva dječja knjiga. I danas me ljudi prepoznaju i prilaze mi sa riječima: “Evo Pirga.” Doživio je 54 izdanja, od kojih su neka dosezala i 40 hiljada primjeraka. Zahvaljujući Pirgu djeca Poljske nagradila su me “Ordenom za osmijeh”. U mnoštvu dobivenih nagrada ta mi je najdraža, nju uvijek izdvajam jer su mi je dodijelila djeca kao prvoj književnici van Poljske koja je svojim djelima i riječima zaslužna za dječji osmijeh. Pirgo je moja priča iz Drugog svjetskog rata o dječaku Željku Pavloviću i njegovom lanetu“, kazala je u intervjuu našem tjedniku 2010. godine.
Tada je ispričala i kako su devedesetih godina izdavačke kuće odbile objaviti njene knjige bajki. “Kad je rat devedesetih počeo, samo su me dva vrtića pozvala na druženje. Dobila sam poziv i od jedne škole, ali su već drugi dan javili da mi ne mogu osigurati susret sa djecom. Znači, više nisam bila poželjna. Ili zato što sam najviše pisala o NOB-u ili zato, što mi je suviše glupo, što se prezivam Martić. (…) Kad je Pirgo izbačen iz lektire telefon nije prestajao zvoniti. Zvale su me i učiteljice, pitale zašto nema Pirga. Najžalosnije je, to točno znam, da je onaj tko je Pirga uvrštavao u lektire, tko je o njemu pisao najpozitivnije kritike kao o dječjem klasiku, odlučivao i o njegovom izbacivanju iz škola. Pirgo je jedna pozitivna knjiga u kojoj nema ni riječi mržnje. Posljednjih deset godina bilo je pitanja hoće li Pirgo i Ježeva kućica izaći iz podruma, ali nigdje nije bilo odgovora“, kazala je Anđelka Martić.
U intervjuu prošle godine ovako je govorila o oslobođenju Zagreba: “To što netko kaže da je ulazak partizana u Zagreb okupacija, to je teška budalaština. Trebali ste tih dana biti na trgu i na ulicama – kakvo je to bilo veselje, kakva radost. Plesala su se kola, ljudi su nas ljubili, grlili. Nijedan kasniji poslijeratni događaj nije se tako slavio kao oslobođenje.“
