Nedavnim uskrsnućem Imperijala, prljavog obavještajnog tabloida koji je u drugoj polovici devedesetih osnovan kao oružje zavičajnog krila HDZ-a i tajkunskih kriminalaca u ratu za stranku Franje Tuđmana, nametnulo se i pitanje: svjedočimo li ponavljanju povijesti? S obzirom na činjenicu da se za devet mjeseci provode parlamentarni izbori i da raste broj nezadovoljnika na desnom krilu HDZ-a, uz popratnu vanstranačku opasnost koja se formirala oko Miroslava Škore, odgovor je gotovo sigurno potvrdan.
U prvome broju dvotjednika, iza kojeg opet nominalno stoje supružnici Irena Divković i Zoran Milanović, posredno je napadnut njegov imenjak i prezimenjak, predsjednički kandidat Zoran Milanović. Prčkali su po nekretninskom biznisu njegovog nedavno preminulog brata i po poslovima navodnih prijatelja. U istoj temi očešali su se i o drugog predsjedničkog kandidata Mislava Kolakušića, kao bivšeg suca koji je neobično hitro riješio jedan povezani stečajni postupak. Najintenzivnije je kroz više tekstova kritiziran treći kandidat, Miroslav Škoro, što u kontekstu njegove nepoznate imovine, što zbog američke obitelji njegove supruge. U nešto revijalnijem tonu, preko priče o prakticiranju joge i meditacije, dotiču se i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Nakon samo jednog izdanja Imperijala prerano je govoriti o pravim inspiratorima reinkarnacije jednog od najhuškačkijih medija u povijesti ovih prostora. Jesu li ga odlučili sponzorirati poduzetnici bliski proustaškoj desnici u Hrvatskoj? Radi li se o krajnje desnoj frakciji HDZ-a koja se ozbiljno priprema za preuzimanje stranke od Plenkovića? Hoće li ih novcem opskrbljivati i energetski oligarsi iz susjednih zemalja? Svjedočimo li možda novoj operaciji ‘Imperijal’ u režiji Ivića Pašalića i Miroslava Kutle?
Historijat tog štampanog smeća sugerira da su svi navedeni odgovori jednako vrijedni i realni. Iako je riječ o listu koji je dobar dio svoga postojanja proveo na tiražnoj margini, kao nevažni produkt ljudskog i intelektualnog taloga, priča o njemu je poučna. Poučna je zato što predstavlja metaforu za načine na koje desnica u Hrvatskoj zadnjih 30 godina koristi medije i oblikuje javnost u Hrvatskoj. Umjesto Imperijala mogli smo prionuti analizi huškačkog tabloida 7Dnevno, lokalnih televizija koje emitiraju ‘Bujicu’, desničarskog Hrvatskog tjednika iz Zadra ili okolnosti u kojima je prije nekoliko godina kupljen riječki Novi list, u paketu s Glasom Istre i Zadarskim listom. Za razliku od navedenih medija, čija je financijsko-politička pozadina do danas dobrim dijelom ostala nepoznata, Imperijal je najkorisniji primjer zato što je sredinom 1998. godine temeljito raskrinkan.
Prvi put je osnovan 1997. Formalno, glavnu riječ su i tada vodili Divković i Milanović, novinari pod navodnim znakovima koji su pred kraj rata u Hrvatsku došli iz susjedne BiH, gdje su radili u sarajevskom MUP-u. Milanović je dobio angažman u Vjesniku, gdje je branio bošnjačke separatiste u BiH i Tuđmanovu srodnu viziju susjedne zemlje. Kao ‘osoba od posebnog državnog interesa’ ubrzo je dobio i hrvatsko državljanstvo, navodno s preporukom Gojka Šuška.
Iako su negirali poveznicu s bračnim parom Divković – Milanović, Pašalić i Kutle su u više navrata detektirani kao rodonačelnici Imperijala. Najodgovorniji za njihovo razotkrivanje bio je Velimir Bujanec
Prije Imperijala dvojac je naumio oživjeti ugašeni Slobodni tjednik Marinka Božića, ali se investicija pokazala dugoročno neisplativom. Osim enormnih troškova na račun sudskih tužbi, ispostavilo se da je navedeni list bio neodvojiv od ratnih zbivanja, kad je efikasno služio Tuđmanovim kriznim štabovima za zastrašivanje ili naručivanje likvidacija ‘četnika i KOS-ovaca’ po urbanim sredinama. Imperijal, ST-ov pandan u mirnodopskom razdoblju, vodio je drugi oblik rata: sukob za društvenu imovinu koju su HDZ-ovi tajkuni nezakonito uzurpirali tijekom oružanih sukoba i za političko nasljeđe oboljelog Franje Tuđmana.
Za taj je plan bilo potrebno srušiti konkurenciju, likove poput Franje Gregurića, Nikice Valentića, Zlatka Mateše, Hrvoja Šarinića i Mate Granića. Tako je osmišljena višegodišnja kampanja: gotovo svaki broj agentura iz SIS-a i SZUP-a te pojedinci naslonjeni na Šuškovu struju u HDZ-u dilali su urednicima i njihovim novinarima dokumente koji su trebali pokazati da su navedeni tehnomenadžeri lopovi i strani špijuni.
Daleko od toga da materijali barem dijelom nisu bili autentični. Upravo je to bio i razlog za uzbunu kod Gregurića i drugih. Od prve naslovnice s opisanim sadržajima posumnjali su da ih iznutra podriva Ivić Pašalić. List je, pokazat će se kasnije, bio i omanji dio masovne i dugogodišnje kampanje Kutlinog ovladavanja medijskom scenom u Hrvatskoj, inicirane kriminalnim preuzimanjem Slobodne Dalmacije i brojnih lokalnih radiotelevizijskih postaja. Iako su cijelo vrijeme negirali poveznicu s Imperijalom i bračnim parom Divković – Milanović, Pašalić i Kutle u više su navrata detektirani kao rodonačelnici ovog skandaloznog medijskog projekta. Najodgovorniji pojedinac za njihovo razotkrivanje bio je Velimir Bujanec, koji je u Imperijalu obnašao dužnost urednika i direktora. Suprotstavljenim tajnim službama sredinom 1998. iznio je petosatno svjedočenje iz kojeg je nastalo ‘Izvješće o Imperijalu’.
Izuzev objavljenih transkripata razgovora Franje Tuđmana sa savjetnicima na Pantovčaku, malo koji događaj iz devedesetih može parirati pozadinskoj priči oko Imperijala kad je riječ o dokazima o HDZ-ovom uništavanju gospodarstva, društva i politike u Hrvatskoj. Prema Bujancu, Kutle je stajao iza Irene Divković još iz razdoblja ST Ekskluziva, osiguravajući potom u Imperijalu prolaz tekstova koji su bili izraz interesa Ivića Pašalića. U tome je značajnu ulogu imao Tuđmanov savjetnik i šef SIS-a Markica Rebić. Cilj je bio napadati pojedince poput Valentića i Šarinića ‘jer su jaki’.
U kontekstu osobnih interesa, Kutle je redovno dostavljao kompromitirajuće informacije o direktorima dojučerašnjih društvenih poduzeća i banaka koje je naumio preuzeti. Često su napadani njegovi konkurenti Ivica Todorić, Luka Rajić, Ivan Čermak, Ivica Mudrinić i njima slični. Neki od njih, poput Ivice Todorića, u jednom su periodu iščezli s naslovnica Imperijala. Luka Rajić je primjerice u jednom broju optužen da je otrovao vlastito mlijeko na policama Konzuma i Dione. Nekoliko tjedana poslije, Rajićevi mliječni artikli u tim dućanima zamijenjeni su proizvodima iz Kutlinih firmi. Bujanec je posvjedočio da se radilo o novom savezništvu između njega i Todorića, zbog čega je kampanja u tabloidu protiv Todorića nakratko splasnula.
Kao dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova, Ivo Sanader je bio zainteresiran za kupnju tabloida te je naručivao tekstove protiv Zvonimira Šeparovića
Kontra ekonomskih i političkih neprijatelja iznosile su se i seksualne afere: u sukobu dvije špijunske frakcije, navedimo samo jedan u nizu primjera, došli su do priče o hrvatskom agentu koji je navodno bio u homoseksualnoj vezi s nekim Talijanom. Informacije su dostavljali i desničarski odvjetnici s ciljem ocrnjivanja kolega koje su smatrali konkurencijom u poslu.
Među zaštićenim pojedincima u Imperijalu bio je i Ivo Sanader. Prema Bujančevom iskazu, s uredništvom je bio dobar još iz razdoblja ST Ekskluziva. Kao dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova, Sanader je bio zainteresiran i za kupnju toga tabloida te je naručivao tekstove protiv Zvonimira Šeparovića. ‘Kutle je htio dobre odnose sa Sanaderom zbog prikrivanja njegovih gospodarskih radnji u Splitu’, stoji u izvješću. S druge strane, Sanaderov šef Mate Granić bio je čest gost Imperijalovih rubrika, sve dok se, prema Bujancu, nije susreo s Irenom Divković. Granića su prije toga na blef ucjenjivali s određenim fotografijama eksplicitnog sadržaja, iako ih u stvarnosti nisu posjedovali.
Pazilo se da se previše ne dira Tuđmana i njegovu obitelj, sve do naslovnice sa Slavicom Ecclestone. Priča o supruzi vlasnika Formule 1 objavljena je na naslovnoj stranici, uz njene gole fotografije i optužbe da se na račun Udbe prostituirala u Jugoslaviji. Problem je bio u tome što je Slavica bila kućna prijateljica Tuđmanovih i što su Ecclestoneovi navodno u to vrijeme dogovarali neke poslove u Hrvatskoj u koje je bio uključen Kutlin i Pašalićev neprijatelj Zlatko Mateša. Prema Bujancu, oni to nisu mogli dopustiti jer bi se Matešin uspjeh pred Tuđmanom tumačio kao Pašalićev neuspjeh. Shvativši da bi mogli biti razotkriveni, Kutle je prema iskazu Bujanca naložio uredništvu Imperijala da objave kritički intonirane priloge o njemu i Pašaliću. Tako je nastao tekst ‘Pašalić zabranio Imperijal’, kojim se moćni Tuđmanov savjetnik mogao graditi pred predsjednikom kao nevina žrtva zloglasnog tabloida.
Imperijal je imao sjedište u Kutlinim uredima. Kupovali su opremu nikad vraćenim novcem iz Hrvatske poštanske banke, u čijem je Nadzornom odboru sjedio Kutle. Enormna dugovanja tiskarama prebijali su preko Kutlinog Tiska, koji im je usput isplaćivao i dvostruko više novca od prodanih primjeraka. Besplatne reklame redovno su se vrtjele na medijskim ispostavama u vlasništvu hercegovačkog tajkuna. Bujanec je usputno otkrio i uhodanu praksu medijskog reketa: kad bi novac presušio, od žrtava medijsko-špijunskog uhođenja naplaćivali su stopiranje objave kompromitirajućih materijala. Službena državna istraga, koju su inicirali Gregurić i Šarinić, dobrim je dijelom potvrdila sadržaj Bujančeva svjedočenja: široka mreža policijskog i političkog podzemlja HDZ-a koristila je opskurni list za međusobne obračune u javnosti. Unatoč tome ili baš upravo zbog činjenice da je trag došao do najbližih Tuđmanovih savjetnika, kojima je ostao okružen do smrti, istraga je zaustavljena. Umjesto sankcioniranja odgovornih, priča je poslužila desničarima u vrhu vlasti kao izlika za pokretanje novog vala uhođenja novinara i urednika nezavisnih medija, ne bi li tobože uhvatili stvarne špijune koji odaju službene tajne neprijateljima HDZ-a.
Pod teretom niza izgubljenih tužbi i enormnih dugovanja tiskari, Imperijal je prvi put ugašen potkraj 1998. godine. Najbitniji razlog za takvu odluku, međutim, krio se u činjenici da su se stvarni nalogodavci željeli pritajiti. Ipak, pauza nije dugo trajala. Krajem 1999., uoči parlamentarnih izbora, Irena Divković opet je pokrenula Imperijal. U naručje im se vratio i doušnik koji ih je još jučer cinkao. Velimir Bujanec postavljen je za glavnog urednika. Iz te je pozicije uređivao i pisao najgore klevetničke tekstove protiv starih Kutlinih i Pašalićevih suparnika: Granića, Valentića, Gregurića i Šarinića. Dolaskom nove vlasti, Divković, Bujanec i ekipa počeli su proizvoditi najviše laži i konstrukcija na račun Ivice Račana i vođa koalicijskih stranaka. Redovna meta postao je i Stjepan Mesić te njegov voditelj kampanje, kasniji šef Ureda za nacionalnu sigurnost Tomislav Karamarko. Uredništvo Imperijala optužilo ga je da im je prijetio na sastanku u njegovom uredu. ‘Točno je da smo razgovarali o uređivačkoj politici tjednika kojem su urednici i da sam tom prilikom izrazio neslaganje s takvom politikom, koja je za mene, kao demokrata i kao čovjeka, neprihvatljiva jer sam svjestan dalekosežnosti takvog pisanja’, poručio je Karamarko, koji je negdje u to vrijeme izjavio da je Tuđmanova vladavina sadržavala ‘dosta elemenata boljševičkog mentalnog sklopa’.
Ironijskim obratom, Karamarko je 15 godina poslije postao ponajveći politički tuđmanist u Hrvatskoj, pa tako i promotor ‘boljševičkog mentalnog sklopa’ u javnosti. Upravo za njegove vlasti u HDZ-u pokrenut je novi val nacionalističkog divljanja u državi, uz popratnu operaciju ovladavanja brojnim medijskim platformama u Hrvatskoj koje smo spomenuli na početku teksta. Ne treba ni podsjećati da je njegov ponajveći medijski neprijatelj iz toga vremena, Velimir Bujanec, postao jedan od najutjecajnijih pojedinaca na desnici zahvaljujući savezništvu s Karamarkovim HDZ-om. Što se tiče Irene Divković, ona je nakon drugog gašenja Imperijala u kasnijim medijskim angažmanima povezivana sa Sanaderom i Milanom Bandićem. U tom kontekstu, novi povratak Imperijala treba gledati kao dodatni pokazatelj moralnog i etičkog naličja desnice u suvremenoj Hrvatskoj. Oni zapravo sanjaju hrvatski medijski prostor po uzoru na Tuđmanovu eru ili na aktualne srpske srednjostrujaške medije pod kontrolom Aleksandra Vučića.
