Na nedavno održanom Filmskom festivalu u Puli nagradu za životno djelo dobio je Igor Galo, glumac koji je u pola vijeka svog rada snimio na desetke filmova u domaćoj i stranim produkcijama. Poznati glumac je sa svojom suprugom Mirjanom Galo formirao i humanitarno udruženje HOMO koje je tokom i nakon rata pomagalo stanovništvu na poharanim područjima.

Ponosim se onim što sam uradio na prostoru bivše Jugoslavije. Bilo je i tamo promašaja, kako idejnih tako i profesionalnih, ali mogućnosti kreativnog izraza su bile daleko veće i kvalitetnije

Što za vas znači ova nagrada?

Znači mi puno, posebno zbog Fabijana Šovagovića s kojim sam igrao u svom prvom filmu ‘Imam dvije mame i dva tate’. Imati sreću i naći se na pravom mjestu u pravom trenutku u filmu tog formata, s takvim redateljem kakav je Krešo Golik i takvom glumačkog ekipom u kojoj su bili i Mia Oremović, Vera Čukić, Relja Bašić, Davor Radolfi… liči na ostvarenje ‘američkog sna’ u našem, tada jugoslavenskom smislu. Prođe 50 godina ‘dok dlanom o dlan’ i dočekaš nagradu koja nosi Fabijanovo ime i to od struke, od filmskih redatelja Hrvatske. Amerikanci vole filmske bajke više od svega jer su profitabilne. U puno stvari pretjeraju, ali sve u interesu tog istog američkog filma, američkog sna i američkog svjetonazora. I ova priča bi bila moguća kao ‘američka bajka’ ali ne i hrvatska, jer mi ne uspijevamo napraviti bajku ni o čemu, a kamoli profitabilnu filmsku priču. U ovom društvu vrijednosni stavovi ili kriteriji po bilo kojem pitanju ne mogu izdržati niti pedesetak godina, tako da je i ova nagrada svojevrsno čudo.

Patnja ispred kamere

Kako ste završili u filmskoj branši i kako ste završili baš u Puli?

U Kninu 1965., u drugom razredu gimnazije, a povodom 35. godišnjice osnutka gimnazije, igrao sam Raku u ‘Gospođi ministarki’ Branislava Nušića. Tada sam okusio čarolije ‘dasaka koje život znače’, da bi se već u trećem razredu uključio u rad eksperimentalne omladinske scene (EOS) u Puli s kojom sam prošao sve festivale od republičkog nivoa do jugoslavenskog na Hvaru 1967. Iste godine upisao sam Šumarski fakultet u Zagrebu. U slobodno vrijeme, a da zaradim neki džeparac, statirao sam u filmu ‘Tri sata za ljubav’ Fadila Hadžića gdje su glavne uloge igrali Stanislava Pešić i Dragan Nikolić. Na tom snimanju zapazio me je asistent Kreše Golika, Drago Bahun, i pozvao na probno snimanje za ulogu u filmu ‘Imam dvije mame i dva tate’. Tako je počelo, a već 1968. debitirao sam u Areni. Zanimljivo da je tada debitirao i Dragan Nikolić u filmu ‘Tri sata za ljubav’, u kojem sam ja statirao!? Poslije četiri godine života u Zagrebu i snimljenih desetak filmova vratio sam se u Pulu, odakle sam manje snimao, ali sam više učinio za sebe i kasnije za obitelj. Tako da ću po svemu sudeći i završiti u Puli kad dođe vrijeme, zakovan u daske, koje će tada značiti nešto drugo.

Snimili ste velik broj uloga u stranim filmovima. Kakva je razlika bila u odnosu na jugoslavenske filmove?

Snimio bih možda i više filmova da se neki nisu preklapali. Čekaš šansu mjesecima, a onda ti se dogode dva filma u isto vrijeme. Naime, tada se u Hrvatskoj snimalo dosta stranih produkcija i koprodukcija. Tadašnji Jadran film bio je renomirana firma za pružanje usluga snimanja i najzahtjevnijim holivudskim produkcijama. Oskarovac Branko Lustig potekao je iz Jadran filma, što je spektakularan uspjeh za menadžera iz jedne male zemlje i još k tome socijalističke. U takvim filmovima znali smo nas nekolicina mlađih i starijih glumaca često igrati i zahtjevne uloge, pogotovo oni koji su bolje govorili engleski. U stranim produkcijama glumac je bio bolje tretiran, kako financijski tako i po uvjetima rada, ali naši filmovi su bili zabavniji, čini se da je bilo više radosti, što je neusporedivo s današnjom hrvatskom produkcijom. U rijetkih se prepoznaje ‘radost stvaranja’, sama patnja, kako ispred tako i iza kamere.

Učinku ‘Oluje’ svjedočio sam i doživio ga na terenu Like. Pobjednici su ostavili potpise na svakom koraku, na spaljenim kućama, porušenim i poniženim antifašističkim spomenicima, kompletno razorenom javnom dobru

Možemo li se ponositi jugoslavenskom kinematografijom, kao i brojnim filmovima, TV dramama i serijama s temom NOB-a?

Naravno da se možemo ponositi, barem se ja ponosim onim što sam uradio na prostoru bivše Jugoslavije. Doduše, u posljednjih 30 godina se svjesno potiskuje hrvatski film nastao do 1990., pa mladi nemaju cjelovitog uvida u to razdoblje. Bilo je i tamo promašaja, kako idejnih tako i profesionalnih, ali sve u svemu mogućnosti kreativnog izraza su bile daleko veće i kvalitetnije, o produkcijskim uvjetima da i ne govorim. Itekako je bilo prostora za drugačije razmišljanje. Sjetite se filmova ‘W. R. Misterije orgazma’ Dušana Makavejeva, pa ‘Zasede’ i ‘Kad budem mrtav i beo’ Živojina Pavlovića, ‘Skupljača perja’ Aleksandra Petrovića, ‘Lisica’ Krste Papića, a onda i ‘Maškarade’ Boštjana Hladnika koji je bio avangarda prije ‘Posljednjeg tanga u Parizu’ i ‘Emanuele’. Imali smo vrhunske akcione filmove s tematikom Drugog svjetskog rata. Za sve proizvedene filmove u Jugoslaviji vodila se precizna evidencija o tome u koje su zemlje prodani, a jedino je za ‘Kozaru’, ‘Neretvu’ i ‘Most’ pisalo: ‘u sve zemlje svijeta osim…’ Bilo im je lakše nabrojati zemlje u koje nisu bili prodani! Film ‘Imam dvije mame i dva tate’ bio je tri tjedna najgledaniji strani film u Zapadnoj Njemačkoj, a Česi, Slovaci i Mađari su ga obožavali, znam po hrpama pisama koja sam dobivao iz tih zemalja. ‘Most’ i ‘Valter brani Sarajevo’ su gledale milijarde ljudi – samo u Kini kroz 40 godina prikazivanja, a što sada imamo od gledanosti?

Lani ste zajedno s Ljiljanom Blagojević primili nagradu Zlatni platan na festivalu mediteranskog filma u Trebinju, što znači da vas i tamo cijene?

Čini se da je to više rezultat ‘stare slave’, da smo ostali publici i kolegama u pozitivnom sjećanju. Brojnim repriziranjem starih, uspješnih filmova koje smo imali Ljilja i ja ta se sjećanja obnavljaju i potvrđuju se trajne vrijednosti tih filmova.

Oženio sam Srpkinju

Kako komentirate svojatanje pojedinih kultnih filmova, kao na primjer ‘Neretve’?

Kod ‘Neretve’ ne bi trebalo biti dilema, to je čisto jugoslavenski film autora Veljka Bulajića. Problem je u tome što nema Jugoslavije kao jedine moguće vlasnice filma, nema tko da brine, ne samo o filmu, nego o cijeloj zaostavštini te zemlje. Sve je opljačkano i oteto. ‘Neretve’ ne bi bilo bez Tita, bez JNA, bez producenta ‘Bosna film’ i Bosne, a zatim i bez suradnje svih filmskih radnika i filmskih poduzeća u Jugoslaviji. Međutim, u ovoj nasilnoj i kriminalnoj privatizaciji svega i svačega i to bi lešinari očerupali kao što već jesu Jadran film, Avalu film i sve drugo. Mislim da bi ‘Neretva’ trebala biti i ostati vlasništvo BiH. Međutim, tko sam ja da o tome sudim, gledajući kakvi tipovi i kakve bitange kolo vode po Bosni i šta joj rade.

Kritični ste prema hrvatskim filmovima koji obrađuju devedesete? Biste li ipak neki izdvojili?

Naravno da sam kritičan i nisam jedini. Pitajte publiku, ona je pokazala koliko je kritična prema domaćem filmu. Ne gleda ga! Živimo u licemjernom društvu u kojem se većinom uzajamno lažemo. Međutim, nepravedno bi bilo zanemariti film ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ Vinka Brešana. Čini mi se da je on jedini koji će preživjeti zaborav vremena, iako, daleko smo mi od ozbiljnijeg suočavanja s dalekom prošlošću, a kamo li s tako bliskom.

Koliko je smanjenje vašeg filmskog angažmana od 1990. naovamo bio vaš izbor, a koliko je bilo iznuđeno?

U ranim devedesetima čuo sam jednu rečenicu o meni, a glasi: ‘On zvuči kao da je jučer došao iz Beograda’. Nikad nisam živio ni u Beogradu ni u Srbiji, ali tako možda nekome ‘zvučim’, što je već dovoljno otežavajuća okolnost za mnoge stvari, ne samo za igranje u domaćem filmu. Kod nas činjenice nikad nisu bile važne, niti će biti važne, važni su dojmovi.

Kako je došlo do osnivanja udruge HOMO?

Moja supruga Mirjana najviše je tome zaslužna. Ona je Srpkinja porijeklom iz Like, izuzetno osjetljiva na promjenu odnosa prema drugome i drugačijem, a to se već itekako dalo primijetiti u radnim kolektivima, na ulici i u svakodnevnom ophođenju među ljudima u ranim danima devedesetih. Nasilje nad ljudskim pravima, pogotovo prema Srbima, stihijski se širilo Hrvatskom, pa čak i u Puli i Istri, koje volimo zvati oazom tolerancije i suživota. Odrastao sam i školovao se, pa zatim radio u svim republikama bivše Jugoslavije i osjećao sam sav taj prostor kao svoj. Nikad nisam mogao shvatiti tko bih trebao zapravo biti sa takvim imenom i prezimenom. Međutim, kad je došlo vrijeme izjašnjavanja trebalo se i to obaviti. Tako sam saznao da sam zapravo Hrvat, davno kršten u nekoj crkvici u Istri, nasuprot mnogima koji su tih devedesetih bili prilično naglo (po)kršteni kao veliki Hrvati u ozbiljnim godinama. Rad u udruzi HOMO zajedno sa Mirjanom, Nešom, Mokicom, Gordanom i mnogim drugima kroz proteklih 25 godina vuče jedno pitanje na koje nikad neću moći jasno odgovoriti, a to je da li bih, da sam bio oženjen Hrvaticom, Istrijankom, krštenom katolkinjom, osnivao udrugu za zaštitu ljudskih prava. Nažalost, moram reći da nisam siguran da bih to uradio, uz sav moj osjećaj za humanost i pravednost. Sva sreća, oženio sam Srpkinju, a ta me je činjenica prosvijetlila. Ne volim nacije, nemam odnos prema nacijama, ali volim i cijenim mnoge pojedince u raznim nacijama. Mislim da je moj doprinos radu udruge HOMO bio u organizacijskom smislu bitan. Detaljna foto i video dokumentacija, dnevnički zapisi, obimna dokumentacija, to će mi vjerojatno poslužiti da se hladne glave mogu osvrnuti na razdoblje koje smo proveli u Lici nakon ‘Oluje’.

Treba se suočiti sa sobom

Ovih dana ponovo se obilježava godišnjica ‘Oluje’. Kakvo je vaše mišljenje o toj operaciji, ali i ratovima 1990-ih uopće?

Neposredno nakon ‘Oluje’ svjedočili smo rezultatima na području Ličko-senjske županije. Proveli smo 15 godina radeći u uredima udruge HOMO u Vrhovinama, Korenici i Donjem Lapcu. Svoje mišljenje o ‘Oluji’ ostaviti ću upisano u dnevničke zapise, foto i filmske snimke. To ionako nije za čitanje niti za gledanje u ova vremena dok su žile na vratu nabrekle, a oči iskolačene u ekstazi nacionalnog transa. Ništa čudno, ionako smo svi zajedno proveli zadnjih tridesetak godina u okruženju trajnog nacionalističkog transa, pa ćemo izdržati i još koju godinu bez nade da će taj trans splasnuti. Čim se nogometaši smire, krenuti će vaterpolisti, pa rukometaši… Ali, ne lezi vraže. Nenadano u nacionalni trans ušao je i Oliver Dragojević, nekako preko reda, uz spontanu, iskrenu i ljudsku reakciju ogromnog broja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Tkogod je ikada poslušao barem jednu njegovu pjesmu stao je, sjetio se svog intimnog trenutka u kojem je bio i Oliver sa svojim hrapavim glasom. I, onda, u intimu svih nas, u intimu njegove obitelji, ‘uđe‘ država. Proglasi nacionalnu žalost, šalje ratnu mornaricu, trajekte, možda i onih par migova uzleti da se čovjek, ribar, moreplovac, pjesnik isprati na vječno počivalište. Do kuda mi možemo sve izvrnuti naopako. Nikad vas grebatori i šljam ljudski ne bih pustio ni blizu Korčule, a kamo li do njegova groba i do groba tisuća drugih sličnih uz koje ste se ‘šlepali‘. Koliko je ono dana prošlo od kada je naše srebro zasjalo zlatnim sjajem uz migove i Thompsona? Nešto nisam čuo da ti junaci pjevaju Oliverove pjesme, nekako su im plačipičkaste, oni traže nešto tvrđe! Čudno mi je kako najbolji mladi matematičari Hrvatske, izvrsni na svjetskim olimpijadama, ne bude ni trunke nacionalne strasti.

Nakon ‘Oluje’ obilazili ste srpske starce i pomagali im. Navraćate li i zadnjih godina na ta područja?

Tih staraca koje smo pronalazili po bespućima ‘oslobođene’ Like od 1996. do 2010. ionako više nema, što smo mi Hrvati objektivno računali, odnosno planirali. Pričekaš koju godinu i priroda učini svoje. Kako i sami znate, zanemariv broj mladih se vratio, najviše da bi prodao što se može prodati od djedovine i očevine pa započeo nešto drugdje, daleko od ovih ukletih prostora. Učinku ‘Oluje’ svjedočio sam i doživio ga na terenu Like. Pobjednici su ostavili potpise na svakom koraku, na spaljenim kućama, porušenim i poniženim antifašističkim spomenicima, kompletno razorenom javnom dobru, školama, tvornicama, bibliotekama, infrastrukturi. Ostavili su znakove potpisane svojim imenom, svjetonazorom, vjerom i naglašenom mržnjom. Alo, to smo uradili svojoj zemlji koju toliko ljubimo?!

Postoji li neka uloga koju niste odigrali ili projekt koji niste ostvarili?

Tko je taj čovjek koji je potpuno ostvaren? Puno zamisli i projekta ostati će nedorečeno. Volio bih odigrati ‘sebe’ onako kao da se gledam u ogledalu, da ne zaobilazim ‘nezgodna’ pitanja o sebi i drugima. To bi bio izazov. Međutim, nema nade, mi genetski kmetovi nismo u stanju suočiti se sami sa svojim likom u ogledalu, a kamo li sa svojim (ne)djelom.

Ima li hrvatski i regionalni film budućnost?

Samo ako se iskreno suoči sa sobom – do boli!