Roman Igora Beleša "Listanje kupusa" objavljen je ove godine u izdanju Hena coma. Izazvao je brojne pozitivne reakcije, a najavljena je i ekranizacija, o kojoj se zasad ne zna puno, osim da će Beleš biti koscenarist. "Listanje kupusa" je referenca na futoški kupus koji se u jednom trenutku radnje lista u nedostatku stripa, a također je metafora za slojevitost. U romanu smještenom u predratni i ratni Vukovar, odnosno Borovo naselje, u kojem je i sam autor odrastao, glavni likovi su skupina od petero djece čija imena, osim djevojčice Nikoline, završavaju na "-an". O "Listanju kupusa" razgovarali smo s Belešom, koji danas živi u Rijeci, svira u bendu i često se prisjeća Borova.

Roman započinje gotovo idiličnim prikazom Borova naselja u kojemu družina An istražuje nestanak djece, odnosno, kako oni to zovu, slučaj "praznih stolica". Kakav je utjecaj na vas imalo odrastanje u naselju u periodu kada se ono počelo suštinski mijenjati?

Tada još nisam bio svjestan veličine tih promjena. Imao sam 13 godina, a iz vizure djeteta je nama bilo zanimljivo upravo to što se nešto mijenja i događa. Nismo se uopće opterećivali kontekstom, nego smo shvatili da dolaze nekakvi izbori, da imamo neke nove plakate – sjećam se da su se stalno izmjenjivali između HDZ-a i tada još SDS-a. Mi smo to promatrali, ali ne, nikako nismo bili svjesni pozadine toga.

U opisima se baš vidi ta djetinja perspektiva, u kojoj istražujete sve, iako nesvjesni da se nešto potencijalno loše događa. Primjerice, plakati koje opisujete – na jednima je pisalo "samostalnost", na drugima "izdaja" – kako ste to doživljavali, jeste li pokušavali dokučiti zašto o istim stvarima jedni govore jedno, a drugi nešto drugo?

Nismo baš do kraja mogli dokučiti, ali ono što nam je bilo tada jasno jeste da mi živimo u Jugoslaviji i da postoje republike Hrvatska i Srbija.

To ste učili u školi?

Da, to smo saznali tek u trećem osnovne i nije nas to toliko diralo. Imali smo pomiješani jezik i dosta smo gledali Televiziju Beograd – praktički cijelo vrijeme do 1990. godine, koliko se sjećam – i kupovali smo srpske novine.

Kupovali ste Politiku, ako se ne varam?

Da, to smo kupovali samo zbog programa petkom. I Politikin Zabavnik smo kupovali, tako da nama to uopće nije bilo bitno, ta nacionalna podjela o kojoj se onda počelo govoriti – na primjer, zašto su si ljudi počeli okretati leđa i slično.

U prethodnim ste intervjuima izjavili da se ponekad vraćate tamo. Kako vam je vratiti se, odnosno kakvo vam je današnje Borovo u odnosu na predratno?

Nikada nije negativan osjećaj i jako mi je drago kada dođem tamo, ali to naselje i taj grad u kojem sam odrastao, to više ne postoji. Postoje iste građevine, postoji isto drveće, postoje iste ulice, čak postoje i neki isti ljudi koje znam iz prošlosti – sada su oni stariji ljudi, ali čak ni oni više nisu isti, a ni ja više nisam isti. Rat nas je sve iz temelja promijenio.

Bez obzira na to, ova je knjiga potakla vašu generaciju da se opet sastane. Jeste li se već našli s nekima iz 6. d?

Razred 6. d je i dalje 6. d, a priča ide ovako. Imao sam dvoje prijatelja iz 6. d, Maju i Dragana. Dragan živi u Slankamenu, a Maja u Beogradu. Nismo bili pretjerano aktivni – samo smo si čestitali rođendane i slično, a kada je izašlo "Listanje kupusa", oni su mi se javili jer ih je roman zanimao. Rekao sam im da ću im donijeti knjige kada budem u blizini. Međutim, bili su nestrpljivi i dobio sam poruku da su naručili dva primjerka koja su iz Zagreba putovala do Vukovara, a onda su, baš kao i dva lika u knjizi, plovila Dunavom od Vukovara do Slankamena. Pročitali su knjigu, reakcije su odlične, a sada ona kruži po ostatku 6. d koji živi u Srbiji. On njih također dobivam pozitivne komentare. Međutim, kako su počeli razgovarati o romanu, o Borovu, o tome kako im također nedostaje djetinjstvo i kako im je knjiga probudila sjećanje na Borovo kakvo je nekad bilo, ono što se dogodilo je da je Dragan došao na ideju da se sastanemo. Osnovali smo Facebook grupu, odazvalo se 80 posto razreda sa svih strana svijeta i sastanak će se dogoditi u lipnju iduće godine u Borovu. Ići ćemo i u našu osnovnu školu, a doći će i naš razrednik.

 

Borovo kojeg više nema

Moj najbolji prijatelj zvao se Dejan. Pitao sam ga što je po nacionalnosti, pa je on rekao da je Srbin, a ja sam Hrvat, i što ćemo sad – išli smo zajedno voziti bicikle ili tamaniti Švabe. Čim smo dobili odgovor, to pitanje nacionalnosti je za nas prestalo biti važno

 

Pišući ovaj roman morali ste se vratiti u ulogu djeteta, prisjetiti svih događanja i odrastanja. Kako je izgledao proces povratka u tu ulogu?

Baš sam se jako zanio. Dugo sam htio pisati o ratu, Borovu i općenito o sebi. Ta ideja mi nikako nije izlazila iz glave sve dok konačno nisam poslušao savjete kolega koji su mi govorili da pišem o tome. Puno ljudi me pitalo kako je tada bilo u Borovu i kako sam izbjegao, pa sam napisao priču "Haze je imao smisla", koja je u potpunosti autobiografska i koja objašnjava moj bijeg iz Vukovara. Objavljena je prije nekih osam godina i imala je jako dobar odjek, no cijelo vrijeme sam dobivao savjete da pišem još. Kada sam došao na tu ideju, čekala je u meni nekih godinu dana, sve dok jednog dana nisam popustio. Bilo je to super iskustvo jer sam konačno uspio vratiti Borovo koje više nikada neću naći. Pogotovo mi je lijepo bilo pisati prvi dio knjige. Zanio sam se, bilo je ponavljanja opisa drveća, lišća, mačaka, pasa, pa sam morao dosta toga izbaciti. Drago mi je da sam uspio rekonstruirati to Borovo, makar na ovakav način, da negdje postoji.

Upravo ti opisi vjerojatno najviše znače ljudima koji su tamo odrastali ili provodili nekakvo značajno vrijeme. Javljaju li vam se s komentarima?

Apsolutno. Nedavno sam imao promociju u Osijeku i prije početka sam sjeo pokraj prijateljice. Pričali smo o Borovu, a jedna starija gospođa je sjedila iza nas – nije znala da sam ja autor. Ubacila se i rekla kako ju je knjiga oduševila, koliko ima opisa ulica, dali smo si onaj pozdrav "paška" i radili smo onaj "mastan burek", a ona se svega toga sjetila.

Kako ste balansirali taj djetinji pogled na svijet s realnim događanjima, stvarnosti u kojoj su rasle tenzije?

Bilo mi je lako jer sam pisao iz vizure dvanaestogodišnjaka, a tada sam imao 13 godina. Tako kako opisujem, takav je stvarno bio naš pogled, barem pogled djece s kojom sam se ja družio. Zato i jeste tako autentično – nisam ništa vagao, nego sam jednostavno najiskrenije sve opisao kako sam i doživio.

U družini An svi se vrlo dobro brinu jedni o drugima, vrlo su samosvjesni, svjesni pogrešaka koje čine odrasli, uključujući i svoje roditelje. Jeste li i vi kao stvarno tako tada doživljavali svijet?

To mi je kasnije došlo, zapravo su to današnja razmišljanja. Tada nam je pogotovo rat bio previše apstraktan pojam, prevelik da ga shvatimo. Viđali smo to na matinejama u partizanskim filmovima, ali kad bi film završio, mi bismo uzimali svoje plastične puške i išli tamaniti Švabe iza zgrade.

Baš i u jednom dijelu radnje spominjete Švabe, kada pišete kako "više nije neprijatelj netko izvana, već mi sami sebi".

Da, to nam je bilo jako čudno, pogotovo što meni roditelji nisu branili da se družim sa Srbima. Ali bilo je situacija i s jedne i druge strane gdje su se prijateljstva prekidala zbog nacionalnosti.

 

Što si ti, što sam ja

 

Mislite i prije početka rata?

Startasice ću nositi do kraja života, mada sam ih mrzio kao dijete jer su imale tanak đon. Borovo je tada imalo više od 20.000 zaposlenih, a svaki grad u koji sam kao mali došao imao je njihovu radnju. Dan-danas budem sretan kada negdje prođem pored radnje Borovo

Da, negdje 1990., pa se onda sve više zakuhavalo, a pitanje nacionalnosti je postalo preveliko da bismo ga mi ignorirali, pa smo u jednom trenutku odlučili riješiti to pitanjem "što si ti, a što sam ja". Recimo, moj najbolji prijatelj zvao se Dejan. Pitao sam ga što je po nacionalnosti, pa je on rekao da je Srbin, a ja sam Hrvat, i što ćemo sad – išli smo zajedno voziti bicikle ili tamaniti Švabe ili što god. Čim smo dobili odgovor, to pitanje nacionalnosti je za nas prestalo biti važno, nastavili smo dalje normalno.

Ono što se ističe u romanu je popularna kultura, od stripova do glazbe. Kakvu je ulogu i u ovom romanu, ali i u vašem životu imala popularna kultura osamdesetih i ranih devedesetih?

Glazba mi je bitna mi je od kada znam za sebe, pa i dan-danas. Moji roditelji su uvijek kupovali ploče – slušali smo i nešto novokomponovanog šunda, ali smo slušali i puno Balaševića, kojeg i danas slušam. Imao sam starijeg brata kojeg sam kopirao u glazbi, a u Borovu sam bio na pet Bajaginih koncerata.

U sportskoj dvorani?

Da, da, u dvorani. Crvena jabuka je isto svirala. Nije bilo nekog drugog vida zabave, ni dječjih programa. Imali smo crno-bijeli televizor na kojem se prikazivao jedan crtić prije dnevnika – mađarski, čehoslovački, nešto američkih. Nedjeljom bi bili "Mali leteći medvjedići", "Štrumpfovi", "He-Man i Gospodari svemira". Zbog stripova sam naučio jako rano čitati jer su bili jedina zabava za vrijeme kišnih dana. Razmjenjivali smo ih; "Dylan Dog" i "Marti Misterija" su bili skuplji – njih sam dobivao svaka dva mjeseca kad je mama bila raspoložena. Uglavnom smo u slobodno vrijeme landrali vani. Moji su oboje radili u tvornici Borovo, a baka je bila u mirovini, pa bih poslije škole išao kod nje na ručak, a potom se do večeri išlo biciklima negdje u istraživanje. Naselje je bilo jako zahvalno za djetinjstvo. Nije bilo tako prometno, ravno je i malo pa se moglo s biciklima, a opet je bilo dovoljno zanimljivo za istraživanje. Voljeli smo ići na Dunav ili u šumu Đergaj ili kod protivničke, druge osnovne škole – tada se zvala Bratstvo i jedinstvo, ne znam kako se danas zove.

Danas je, mislim, Blage Zadre.

Tako je, da.

Velika inspiracija bio vam je Stephen King i njegova priča "Truplo" te film "Stand by Me", kao i "Stranger Things", ali i Zoran Žmirić, Davor Mandić... Za razliku od Kingovih priča, u ovome romanu neprijatelji nisu čudovišta, već ljudi, što prikazujete ponekad vrlo snažnim i detaljnim opisima. Jeste li se ustručavali u njima?

Nisam. Neki opisi, poput nekih obiteljskih trzavica čak su i autentični, ali nisam se ustručavao u tim opisima. Što se tiče usporedbi, htio sam napisati roman za odrasle koji funkcionira i kao roman za mlade – zbog osjećaja nostalgije i duha vremena ubacivao sam i elemente Bajage i stripova. Prvobitna verzija knjige bila je takva da djeca misle da je tvornica kriva za nestanak njihovih vršnjaka. Ta je tvornica stalno brujala, nama je bio zabranjen ulazak, a čak je i bodljikava žica bila na zidu, pa smo se uvijek pitali što se unutra događa. Roditelji su pak uvijek kukali po izlasku iz tvornice, samo da ne idu opet tamo. Međutim, ta je verzija na kraju bila preduga.

Tvornica Borovo tada je imala radnika otprilike koliko Vukovar danas ima stanovnika. U jednom trenutku čak i jedan od likova u romanu kaže kako nisu znali da je mjesto iz kojeg dolaze tako poznato, a tvornica tako važna. Znače li vam i dalje njeni proizvodi, makar kao neki simbol vremena?

Startasice, isto kao i starke, nosit ću do kraja života, mada sam startasice mrzio kao dijete jer su imale tanak đon. Borovo je tada imalo više od 20.000 zaposlenih, svaki drugi petak izlazile su te Borovo novine, a ispod je pisalo "najveći jugoslavenski kombinat gume i obuće". Znam kada sam putovao kao mali da je svaki grad u koji sam došao imao radnju Borovo. Dan-danas budem sretan kada prođem pored njihove radnje. Drago mi je da je to nekako opstalo, mada nije ni sjena onoga što je bilo.

Roman je prije svega antiratni, ali je pun i društvene kritike iz perspektive djece, upućene svijetu odraslih. Kako vidite ulogu književnosti kao alata za društvenu promjenu?

Mislim da se tako može potaknuti društvena promjena, ali nisam o tome ni razmišljao dok sam pisao. Htio sam samo to izbaciti iz sebe i objaviti, a dalje što bude. Sva silna pitanja koja je roman otvorio nisam imao namjeru postaviti, ali mi je drago da se o tome priča, o tome kako je zapravo djeci bilo u vrijeme kada nas nitko ništa nije pitao. Danas je to prijatelj, sutra više nije, danas živiš tu, sutra više ne, danas znaš je li ti tata živ, sutra nemaš pojma je li živ. Po reakcijama čitatelja koji mi se javljaju iz krajeva koji nisu bili toliko zahvaćeni ratom, vidi se da je svatko iskusio barem jednu do dvije prazne stolice. To se baš svugdje događalo. Kada sam došao živjeti u Crikvenicu, ljudi su ritualno palili kasete Bajage ili drugih srpskih izvođača, a sve što sam ja htio je nabaviti Bajagine kasete.

Sada već neko vrijeme živite u Rijeci, gradu također poznatom po industrijskom naslijeđu. Kako vam je u Rijeci?

Nisam obraćao pozornost na riječku industriju, više su me oduševili ljudi. Pristupačni su, otvoreni. Rijeka je isto multikulturalni grad. Sada će biti 11 godina kako živim ovdje, ali sam se već nakon pola godine osjećao kao da sam doma.