Sedamdesetak antifašista iz Zagreba, Karlovca, Duge Rese, Donjih Dubrava i Ogulina prisustvovalo je u Partizanskoj Drežnici komemoraciji povodom stradanja 179 stanovnika toga dijela Gorskog kotara, koje su ubili ustaše prije 72 godine, 21. novembra 1944. godine.
Drežničanin Filip Maravić je goste upoznao s Drežnicom i njenom antifašističkom historijom. Najprije je posjećena Partizanska bolnica broj 7 koja se nalazi duboko u šumama Kapele iznad sela Tomići. Prva bolnica izgrađena je u proljeće 1942. godine, imala je 12 kreveta i nalazila se u šumi zvanoj Kobila, a prije toga ‘bolnice’ su se nalazile u privatnim kućama koje su bile nezaštićene i lako ih je bilo otkriti. Druga bolnica imala je 25 kreveta i tu je bilo smješteno 70 ranjenih boraca. Kreveti su bili pod šatorima ili u drvenim barakama. Bilo je i više pokušaja pješadijskih napada na taj kraj, pa su ranjenici nekoliko puta seljeni na sigurnije pozicije, a taj su posao po velikom snijegu i zimi obavljali lokalne omladinke i omladinci.
U februaru 1943. godine iz Like je u bolnicu dopremljeno više od stotinu ranjenika. Najopasniji je bio napad Talijana u martu 1943. godine kojeg su partizani uspjeli odbiti. Bolnica je djelovala, kako je rekao Filip Maravić, od proljeća 1942. do proljeća 1944. godine. Na šumskom putu ispod bolnice nalaze se spomenik od kamena i spomen kosturnica u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci 300 boraca umrlih u bolnici. Vijenci su položeni i svijeće zapaljene i na centralnom partizanskom spomeniku u centru Drežnice. Prema popisu stanovništva iz 1939. godine Drežnica je imala 5.915 stanovnika. Poginulo je 255 boraca, od tifusa je umrlo 80 civila, ubijeno je 529 civila, a Drežnica i šira okolica spaljeni su tokom rata sedam puta.
Kraj je dao tri narodna heroja koji su se borili u Hrvatskoj. Rajko Trbović i Đuro Trbović imali su svoje biste u Drežnici, ali su ostala samo postolja. Aleksandar Maravić se borio na Kosovu gdje je i poginuo. U okolici ima 17 antifašističkih obilježja. Većina njih su devastirana i oskrnavljena u ratu devedesetih, iako ga na tom području nije bilo, ponajprije zahvaljujući pokojnom Josipu Boljkovcu.
Drežnica se ne obnavlja, ljudi odlaze, ukinute su gruntovne knjige i ljudi nemaju čime dokazivati svoje vlasništvo. Protuzakonito se prisvaja nekadašnja društvena imovina, ceste su u vrlo lošem stanju, obližnji olimpijski centar u Bjelolasici se ne obnavlja nakon požara. U demokratskoj Hrvatskoj službena vlast, svejedno bila ona tzv. lijeva ili desna, za taj kraj ne mari. Danas u Drežnici živi oko 350 stanovnika - tek oko 5 posto koliko ih je bilo prije Drugog svjetskog rata.
- Drežničani mogu biti ponosni na činjenicu da ovdje nikada nikome nije palo na pamet, da bi i pomislio, a kamo li izvršio bilo kakvu osvetu i mi se time ponosimo - zaključio je Filip Maravić.
Povodom stradanja stanovnika Drežnice 21. novembra 1944. godine, na praznik Svetog Arhangela Mihaila, služena je i sveta liturgija. Potom je održan parastos, a onda je održan pomen u Spomen parku. Crkveni dio predvodio je tamošnji paroh Miloš Orelj, a komemorativnoj svečanosti prisustvovali su saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević, zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević i Dejan Mihajlović, načelnik općine Krnjak. Orelj je podsjetio da je tom prilikom stradalo 130 odraslih Drežničana i 49 djece.
