Ako je kakav neupućeni sretnik (ne može se ovdje biti upućen i sretan!) o odnosima Srba i Bošnjaka, Srbije i Bosne i Hercegovine, počeo učiti iz izvještaja o nedavnom posjetu članova Predsjedništva BiH Beogradu, pomislio je da boljih susjeda i većih prijatelja nema na kugli zemaljskoj. Da se odmah razumijemo, ništa u svim tim novinskim tekstovima, televizijskim prilozima i fotografijama na kojima nema nikoga bez osmijeha od uha do uha nije krivo preneseno, režirano, namješteno prije okidanja fotoaparata. Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović otišli su u goste Aleksandru Vučiću (normalno, pozvani: nije red banuti bez najave), on ih je dočekao u skladu sa srpskom tradicijom gostoprimstva na steroidima, nahranio, napio, naručio im pjesmu, pokazao Beograd na kopnu i onaj što će biti na vodi, ispratio kao rod najrođeniji… Ako mu se nešto može zamjeriti, onda je to pobjeda u šahovskoj partiji protiv bošnjačkog reprezenta u kolektivnom šefu BiH – bilo bi, je li, domaćinski da je završilo remijem… No, da je kakav neupućeni sretnik (ne može se, da ponovimo, ovdje biti upućen i sretan) o odnosima Srba i Bošnjaka, Srbije i Bosne i Hercegovine, počeo učiti nešto ranije, ne puno, samo mjesec dana prije nego što će trojac iz Sarajeva krenuti u ‘grad na dve reke’, pomislio bi kako veće mržnje i većih neprijatelja nema na kugli zemaljskoj i bio bi sto posto siguran da će rat početi do Nove godine, u najboljem slučaju one pravoslavne, jer je muslimanska već prošla.

Ne puca se, ne nose se uniforme i ne padaju mrtve glave. To je gotovo sve od suštinskih promjena u relacijama Srba i Bošnjaka u BiH u odnosu na ratne godine

Mladen Ivanić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nije u politici i u Predsjedništvu od jučer ili od rata; veteran je to i politike i, recimo tako, članstva u Predsjedništvu – bio je prvi put u njemu još dok je Bosna i Hercegovina nosila prefiks socijalistička, tamo od 1988. pa sve do 1991. Kako nije bez iskustva, e tako jednako, ma i više, nije naivan niti ga se može lako fascinirati. Opet, Ivanić je iz Beograda došao oduševljen. Nije ga, naravno, opčinio veliki grad i nešto manja maketa onoga budućeg, što će ga platiti i sazidati arapski investitori; nisu ga zavele beogradske kafane i muzičari pored stola, lijepe žene u Knez Mihailovoj i šetnja po Kalemegdanu. Niti je iz nekoga osmog razloga pomislio kako na potezu od Beča do Istanbula postoji samo jedan pravi, ozbiljan grad, onaj što se, kažimo to kao što se kaže u pjesmi Dine Merlina napisanoj za Cecu Ražnatović, zove Beograd. Ivanića je, priznao je, oduševila atmosfera sastanka i pratećeg druženja pred kamerama između Aleksandra Vučića i bosanskohercegovačkog trojca, naročito Bakira Izetbegovića, kojem je domaćin naručio Montenovu ‘Sarajevo ljubavi moja’, al’ da se izvede na uvce.

Odnosi između Bošnjaka i Srba u BiH nisu, treba biti iskren, kao prije dvadesetak godina: ne puca se, ne nose se uniforme i ne padaju mrtve glave. To je, izuzmemo li mogućnost slobodnoga kretanja, sve od stvarnih, dubinskih i suštinskih promjena u relacijama dvaju naroda, udaljenih jedan od drugog više nego u najgorim (a takvih je itekako bilo) periodima zajedničke povijesti. I odnosi Srbije i BiH, Srba iz Čačka ili Paraćina i Bošnjaka iz Zenice ili Travnika, bolji su nego, recimo, 1994: ne ide se iz Srbije u Bosnu u rat, nije više Srbija zemlja koja zaslužuje atomsku bombu (ali ne u posjedovanju, nego u slobodnom padu), nije za Srbe Bosna ono ondje gdje se biju ‘naši’ i ‘Turci’ i nije za Bošnjake Srbija četnička kasarna sa međunarodnim priznanjem. Ne ide, eto, više ni Aleksandar Vučić u okolicu Sarajeva da obiđe vojvodu Slavka Aleksića i malo se bori uz njega, niti Izetbegović od UN-a traži da Beogradu uvede dodatne sankcije zbog pomaganja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću pri mrvljenju bosanskih gradova i punjenju masovnih grobnica.

Je li došlo vrijeme prelaska iz mira kao stanja pauze između dva rata i pokolja u mir kao prirodno stanje?

Nema, međutim, nijednog dana i događaja iz posljednjeg rata o kojem većina Bošnjaka i Srba, odakle god bili, ima isto mišljenje, što ne bi bio problem da se njihove elite mogu složiti o onih pola milijuna granata ispaljenih na Sarajevo ili osam hiljada ubijenih bošnjačkih muškaraca u Srebrenici. Kako je lako, nevjerojatno lako, dovesti međunacionalne i međudržavne odnose na – bukvalno – ivicu pucanja, dalo se jasno vidjeti oko obljetnice srebreničkog genocida, o čemu smo već pisali u Novostima i kada se, zapravo, nije dešavalo ništa neuobičajeno, samo što su se, uz već poznate aktere, pojavili i neki novi. U takvoj klimi je već čudo i to što se posjet članova Predsjedništva BiH Srbiji nije sveo na prijeke poglede, režanje jednih na druge i bio obavljen samo zato što ga je organizirala kakva ambasada ili ured Europske komisije. Sve se, međutim, potvrdio je Ivanić, dogodilo suprotno: kao da u Bosni žive Slovaci a u Srbiji Česi, mirno, civilizirano i, istina, napadno prijateljski, ali tako da je sve manje razloga za sumnju u iskrene namjere i Vučića i Izetbegovića da dva zakrvljena naroda konačno izvedu iz stoljeća ratova u barem stoljeće mira – stvarnog, a ne mira kao nastavka rata drugim sredstvima. Mi nikada, vjerojatno, nećemo saznati kako su njih dvojica odlučili biti heroji povlačenja i jesu li, kao dokazani populisti, od takve populističke politike u međuetničkim relacijama i komunikaciji odustali svojevoljno ili na nečiji nagovor, ali to, zapravo, nije toliko važno. Već su i uporni pokušaji da se odnosi dvaju naroda i dviju država pomaknu iz rovova vrijedni poštovanja.

Posjet Predsjedništva BiH Srbiji upriličen je, zapravo, da bi se amortizirale napetosti iz posljednjih nekoliko tjedana i da bi se uz mineralnu, muziku i šah pokazalo kako cijela ta priča o nekom novom dobu nije imala rok trajanja kao jogurt, nego da je (možda, ipak) nekim čudom došlo vrijeme prelaska iz mira kao stanja pauze između dva rata i pokolja u mir kao prirodno stanje, u kojem službena putovanja iz Sarajeva u Beograd i obratno neće biti događaji izuzetno visokog rizika, a njihovi pozitivni civilizacijski učinci neće značiti guranje prstiju u oči vlastitim biračima i(li) sunarodnjacima – onima za koje su Srbi četnici, a Bošnjaci ili balije ili Turci (a može i oboje).