Nakon herojskih bitaka na Neretvi i Sutjesci, Sedma banijska divizija vratila se u jesen 1943. na oslobođeni teritorij Banije. Već 11. siječnja 1944., pod komandom Pavla Jakšića oslobodila je Glinu u kojoj su ratne rane bile još svježe i vidljive na svakom koraku.
U središtu grada, na mjestu pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice, ostale su samo ruševine kao podsjećanje na brutalna ubojstva nevinih Kordunaša, zajedno s praznim domovima glinskih Srba pogubljenih još ranije te iste 1941. godine. Pa ipak, unatoč dva masovna zločina koja će traumatizirati ovaj banijski gradić sve do današnjih dana, Glina je nakon oslobođenja i tijekom većeg dijela 1944. – zajedno sa susjednim Topuskom – bila partizanska prijestolnica antifašističke Hrvatske. Nikada u svojoj prošlosti Glina nije imala takav značaj, a sedamdeseta godišnjica mnogobrojnih zbivanja iz tog razdoblja, značajnih u hrvatskim i jugoslavenskim razmjerima, povod je da ih se podsjetimo.
Dok je susjedno Topusko bilo važno sjedište političara i umjetnika (Treće zasjedanje ZAVNOH-a i Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske), Glina je mjesto održavanja drugih značajnih skupova. Već 27. siječnja 1944. u dvorani hotela Kasina održana je Prva partijska konferencija Sedme udarne banijske divizije, kojoj su prisustvovali sekretar CK KPH Andrija Hebrang, komandant Glavnog štaba Hrvatske Ivan Gošnjak i Veco Holjevac, komesar IV. hrvatskog korpusa NOVJ, čiju formaciju tokom rata čine Šesta lička, Sedma banijska i Osma kordunaška divizija.
U istoj dvorani počeo je i Kongres liječnika narodnooslobodilačke fronte Hrvatske (24 - 27. veljače 1944. godine), na kojem se raspravljalo o važnim pitanjima ratne kirurgije i epidemiologije, te problemima organizacije zdravstvene službe u vojsci i među civilnim stanovništvom. To je prema općem mišljenju bio jedini liječnički kongres održan u okupiranoj i porobljenoj Evropi na kojem su, između ostalih, sudjelovali načelnik saniteta Vrhovnog štaba Gojko Nikoliš, zatim doktori Josip Kajfeš, Zlatan Sremec, Anton Zimolo, kao i Lindsay Rodgers, ispred britanske Osme armije.
Nekoliko mjeseci kasnije, u Kasini je otvoren i Prvi kongres pravnika antifašista Hrvatske (12 - 14. kolovoz 1944.) na kojem su razmatrana dotadašnja iskustva u izgradnji narodne vlasti i sudova na oslobođenom području i dane smjernice za njihov poslijeratni razvitak.
Istog mjeseca u zgradi glinske Partizanske gimnazije održano je i Zemaljsko savjetovanje prosvjetnih radnika Hrvatske (21 - 23. kolovoza 1944.), prvo u Jugoslaviji, koje je imalo veliko značenje za daljnji razvoj školstva i prosvjete.
U Glini stalnu bazu ima Centralna kazališna družina pri ZAVNOH-u koja je samo te 1944. održala 168 priredbi. U njoj nastupaju tada vodeći zagrebački glumci, poput Augusta Cilića i Joze Laurenčića, mlade Irene Kolesar, ali i 17-godišnjeg Pere Kvrgića, koji tu čini svoje prve glumačke korake. Upravitelj Družine je Drago Ivanišević, predratni dramaturg HNK-a u Zagrebu, koji će ovdje u rujnu 1944. osnovati partizansku Glumačku školu, nakon čega će sami glumci Glinu prozvati "partizanskim Hollywoodom".
Kongres liječnika narodnooslobodilačke fronte Hrvatske (24 - 27. veljače 1944.) bio je jedini liječnički kongres održan u okupiranoj Evropi
Tu borave i predstavnici savezničkih vojnih misija (američke, sovjetske i britanske, koju vodi major Randolph Churchill), jer se u Glini nalazi Treća aerobaza IV. korpusa Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, ali i komanda Banijskog partizanskog vojnog područja. Živa je i izdavačka djelatnost: aerobaza izdaje svoj list "Mladi avijatičar", tu se čitaju "Banijske vijesti", a na strojevima predratnog glinskog tiskara i knjižara Vase Jakšića, ubijenog 1941., štampa se 10. ožujka 1944. prvi broj "Jedinstva" koji će kasnije, u vrijeme socijalističke Hrvatske, postati važan regionalni tjednik sa sjedištem u Sisku.
I u glinskoj okolici je živo: sredinom srpnja 1944. u selu Buzeta je osnovan Veterinarski laboratorij pod izravnom upravom ZAVNOH-a, a predstavljao je jedinstven primjer proizvodnje složenih seruma u toku rata u Evropi. U Klasniću je 22. srpnja 1944. formirana prva naoružana jedinica javnog reda i poretka, kao prva jedinica Narodne milicije u Hrvatskoj. Na oslobođenom glinskom području tog ljeta održavana su i razna natjecanja, od kojih je najimpozantniji bio slet u Trnovcu 20. kolovoza 1944. koji je organizirao USAOH (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske), s preko 10.000 učesnika, prvi takve vrste u Jugoslaviji za vrijeme rata.
Istovremeno, u samoj Glini i nadalje se održavaju deseci općeobrazovnih i stručnih kurseva i tečajeva, uključujući Konferenciju o ratnoj i poratnoj obnovi poljoprivrede (1-3. listopad 1944.). Tjedan dana kasnije tu je održana Konferencija dopisnika "Vjesnika" (10. listopad 1944.), važan skup s ciljem da se "Vjesnik" organizaciono ojača i oformi. Konačno, krajem iste godine u dvorani glinske Kasine održana je 18. studenog 1944. i Osnivačka skupština Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, koja s vremenom postaje glavni okvir okupljanja i reprezentacije srpske partizanske elite u Hrvatskoj (tu su dr. Rade Pribićević, Duško Brkić, Stanko Ćanica Opačić, Rade Žigić, Bogoljub Rapajić i mnogi, mnogi drugi). Nije nebitno spomenuti kako je sama ideja o osnivanju centralne kulturne institucije Srba u Hrvatskoj poniknula u Srpskom klubu vijećnika ZAVNOH-a.
Kakav je danas odnos lokalnih vlasti u Glini prema ovom, vlastitom kulturno-povijesnom nasljeđu? I prema onim vrijednostima koje su izborene u Drugom svjetskom ratu, a potom ugrađene u izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske? Činjenica je da su od 1914. do 1918. godine, od 1941. do 1945. te od 1991. do 1995. godine, kao i u poratnim godinama u svakome od ovih slučajeva, u Glini i glinskom kraju prekinute jedva izbrojive hiljade ljudskih života svih životnih doba, jednog i drugog roda, svih zanimanja te svih glinskih narodnosti i vjeroispovijesti. Nije Glina jedina u Hrvatskoj koja baštini takve traume, ali je među malobrojnim gradovima i krajevima gdje ljudske tragedije u perspektivi 20. stoljeća, sve do danas, nisu živima nadomještene višim civilizacijskim i kulturnim standardima. Jer da jesu, onda lokalne vlasti u Glini ne bi brisale Ulicu 11. siječnja 1944., niti bi dozvolile skidanje spomen ploča s pročelja zgrade Kasine. Ili bi u proteklih devetnaest godina pokrenule bar jednu inicijativu za njihovo vraćanje i afirmaciju čime bi i Glinu vratile na kulturnu mapu Hrvatske.
