Novi premijer prisegnuo je na dužnost u Libiji početkom tjedna. Abdul Hamid Dbeiba, međutim, nije tek bilo kakav novi premijer. On je prvi čovjek na toj dužnosti kojeg barem načelno priznaju svi dijelovi zemlje još od 2014. Njegovim izborom, nadaju se mnogi, trebao bi se osigurati početak mirovnog procesa i dugotrajne stabilizacije zemlje. Posljednjih šest godina stanje u Libiji najpreciznije se opisivalo kao "kaos", u kojem su se različiti akteri povezani s lokalnim moćnicima borili za kontrolu nad ključnim resursima poput naftnih polja, luka i aerodroma, priznajući u osnovi "mandat" i autoritet samo svojih oružanih grupa. Nestabilnost međutim traje duže, odnosno od 2011. i rušenja Muamera Gadafija kroz kombinaciju lokalnog ustanka i zapadne vojne intervencije. Gadafi je "čvrstom rukom" vladao preko 40 godina, uspostavljajući jedinstven politički sustav koji je nastojao kombinirati elemente islamizma i socijalizma, elaborirane u njegovoj "Zelenoj knjizi" iz 1975. Taj sustav nije ostavljao previše prostora za opoziciju, ali je redovito stvarao disidente, koji su brzo isplivali nakon što se niz protesta protiv njegove vlasti početkom prošlog desetljeća pretvorio u građanski rat. Svrgnut s vlasti i ubijen u jezivom snimljenom incidentu, Gadafi je zemlju ostavio raznolikim grupama pobunjenika, koje su uključivale režimske prebjege, zapadno orijentirane "poslovne ljude", ali i džihadističke organizacije, od kojih su neke održavale bliske veze s međunarodnim terorističkim organizacijama. Ukupno je u građanskom ratu od 2011. ubijeno između deset i trideset tisuća, a prognano nekoliko stotina tisuća ljudi.

U vakuumu vlasti različite grupe uspostavile su kontrolu nad "svojim" dijelovima zemlje, često po "plemenskim" i političkim linijama. Iako formalno uspostavljena, tijela prijelazne nacionalne vlasti ostala su u velikoj mjeri nefunkcionalna zbog nepomirljivih stavova različitih frakcija o ulozi šerijata u političkom i pravnom sustavu, ali još i više o kontroli nad resursima. Pokušaj da se situacija stabilizira održavanjem izbora neslavno je propao 2014., jer su suprotstavljene strane uspostavile paralelne parlamente u Tripoliju i Tobruku, koji se nalaze na različitim krajevima zemlje. Uspostava zajedničke vlade sljedeće godine, na međunarodnu inicijativu, u jednom je trenutku čak i pogoršala situaciju – kratko vrijeme međusobno su se oružano sukobljavale čak tri različite vlade i njihove pripadajuće oružane grupe.

Posljednjih godina situacija se, međutim, nešto pojednostavnila, iako to ne znači da je bila mirnija. Kao glavni pretendent za preuzimanje vlasti u cijeloj zemlji nametnuo se general Halifa Haftar, nekadašnji Gadafijev suradnik koji je 1990. prebjegao u Sjedinjene Države. On je uživao potporu "istočne" vlade u Tobruku, ali još važnije i potporu susjednog Egipta, kao i Rusije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Uz njihovu pomoć, između 2015. i 2020. uspostavio je kontrolu nad većinom zemlje pokoravajući ili uključujući u sastav svojih snaga brojne druge centre moći. Početkom prošle godine činilo se sigurnim da će uskoro osvojiti Tripoli i time završiti rat svojim trijumfom. No u sukob se iznenada izravno uključila Turska, koja je od ranije održavala kontakte za "zapadnom" libijskom vladom smještenom u tom gradu i s njom potpisala sporazum koji je trebao voditi zajedničkoj ekstrakciji nafte. Ankara je u siječnju 2020. osim vlastite vojske u Libiju poslala i tisuće sirijskih plaćenika. Pat pozicija nakon neuspješne Haftarove ofenzive rezultirala je novim pokušajem mirovnog sporazuma, koji su podržali i strani akteri u sukobu računajući da će tako osigurati djelomičan utjecaja i nakon rata.

Dogovor sklopljen u oktobru prošle godine predviđa odlazak svih stranih trupa i uspostavu zajedničkih institucija kroz pregovarački proces koji uključuje različite društvene aktere, a ne samo dvije vlade. Oporavila se i proizvodnja nafte te je krajem siječnja s 1,225 milijuna barela po danu iznosila otprilike 80 posto prijeratne. Inače, sam Dbeiba građevinski je "poduzetnik" ranije povezan s Gadafijem te je neočekivano isplivao kao favorit za mjesto premijera, a sjenu na njegov izbor bacile su optužbe za podmićivanje sudionika mirovnih pregovora. Vlast će u svakom slučaju dijeliti s tročlanim predsjedništvom, barem do izbora koji bi se trebali održati krajem godine.