Ulica neznane junakinje u Zagrebu jedna je od onih o kojoj su već ispričane brojne priče. Povijesni narativ kazuje da su 1566., u čuvenoj bitki protiv Osmanlija kod Sigeta u današnjoj Mađarskoj, sudjelovale i trupe vođene velikom ikonom hrvatske historije, Nikolom Šubićem Zrinskim, koji je tada i poginuo. Legenda nadalje pripovijeda da je u gomili leševa nakon borbe pronađeno i tijelo žene obučene u mušku vojničku odjeću, pa je nastao mit o neznanoj Hrvatici junakinji koja je žarko željela bojevati ratne borbe i pritom bila spremna i herojski žrtvovati svoj mladi život. Motiv poigravanja sa zadanim rodnim ulogama i identitetima preko nekonvencionalnog (pre)odijevanja, a u različitim povijesnim i društvenim kontekstima, u međuvremenu će postati općim mjestom književnih i filmskih uradaka.
Teško bi bilo pronaći državu i režim u modernim nacionalnim povijestima koji ne koriste lik neznanog junaka u ideološke svrhe. Za vrijeme socijalizma, Jugoslavija je bila premrežena spomenicima neznanim junacima, mitskim figurama proizvedenim u svrhu interpelacije društva, kolektivnog prepoznavanja i identificiranja anonimnih masa s ideološki kanoniziranim uzorcima junački palih heroja partizanske antifašističke borbe.
U kontekstu ove priče o zagrebačkoj Ulici neznane junakinje, relevantan je podatak da joj je to ime dodijeljeno 1928. To je godina velikih napetosti u Kraljevini SHS, koja će ubrzo biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a simbolički vrhunac tih društveno-političkih neslaganja i borbi jest atentat na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu i njegova smrt od posljedica tog ranjavanja. Također nam je za interpretaciju motiva ovotjednog fragmenta grada interesantan podtekst na ploči ove ulice koja se nalazi tik do Trga kralja Petra Krešimira. Tu piše: u spomen neznanoj Hrvatici, poginuloj u obrani Sigeta 1566. No o kojoj i kakvoj mi to Hrvatici/Hrvatu, Srpkinji/Srbinu, Njemici/Nijemcu ili bilo kojem drugom danas klasičnom nacionalnom identitetu možemo govoriti u kontekstu sredine 16. stoljeća, kada iz uvodnih školskih lekcija znamo da će na konstruiranje nacionalnih identiteta, i njima pripadajućih nacionalnih država, trebati pričekati još neko vrijeme jer je riječ o povijesnim proizvodima iz razdoblja evropske modernosti tokom 19. stoljeća?
No suvremene nacionalne ideologije ne haju za takav paradoks. Dapače, one ga intenzivno proizvode jer permanentno i neutemeljeno prevode povijesno i kontingentno u nešto samopodrazumijevajuće, zdravorazumsko, to jest u poredak stvari "razumljiv sam po sebi". A znamo da takav miš-maš, to nesnosno brkanje Povijesti i Prirode u suvremenosti, redovito završava u nekom obliku nacionalno-ideološke mitologizacije, kako nam je to fino prikazao Roland Barthes prije više od šezdeset godina.
