Nastavljamo tamo gdje smo prošli put stali, još malo o jeziku. Jer kada se politika, bilo izravno ili neizravno, dohvati jezika u ovim krajevima, tada znaj da neće na dobro izaći. Poslao mi ovih dana kolega/prijatelj zanimljivu poveznicu na stari članak, datira još iz 1975. Objavljen je u jednom ovdašnjem znanstvenom časopisu koji ima vrlo solidnu reputaciju za naše prilike.

Tekst potpisuje čovjek meni nepoznat, po imenu i prezimenu reklo bi se da je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Ime je muslimansko-arapsko, a prezime mu sadrži plemićku titulu iz Otomanskog carstva. Danas bi mnogi, vodeći se načelom da ime određuje nacionalnu pripadnost, za tog čovjeka rekli da je Bošnjak, premda ne znamo kako se po tom pitanju izjašnjavao, ili se još uvijek izjašnjava. Važnije od toga, "idem ga malo guglati" pa u roku od par sekundi saznajem da je čovjek po profesionalnom profilu očito kombinacija sociologa i politologa. No razlog zašto mi je kolega poslao link na spomenuti članak leži u sitnoj, ali bitnoj pojedinosti. U opremi tog članka na Hrčku, portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, stoji da je tekst iz 1975. napisan i objavljen na jeziku koji se zove bosanski. I eto nas natrag na pitanju politike jezika. Ne znam tko uređuje Hrčak ili oprema članke u arhivima tamošnjih brojnih časopisa, ali jedno zasigurno znam. Tekst objavljen 1975. nikako nije mogao biti napisan na bosanskom jeziku jer jezika koji bi se tako nazivao tada bilo nije. No postojao je jedan drugi jezik, a postoji i danas, koji se zvao hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, kako kome draže, ali zapravo svejedno. Jer se o istom jeziku radilo, a radi se i dalje.

Primjer koji navodim zasigurno nije usamljen i samo je radikalan simptom dokle seže politika revizionizma. Ne zaustavlja se takav nacionalizam tek na bedastim pokušajima da nas se u današnjici ubijedi u notorne gluposti u suprotnosti sa zdravorazumskim uvidom, na ideološkim tlapnjama kojima nas se želi uvjeriti da ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori govore različitim jezicima. Ne, potrebno je zaroniti duboko u arhive zajedničke prošlosti i preorati ih kako bi nas se "za unatrag" uvjerilo kako nikada i nije bilo drugačije, kako smo oduvijek govorili različitim jezicima koji su se i različito zvali.

Primijenimo li tu patološku logiku na primjer ovog teksta, ispada da on ne može biti napisan ni na jednom drugom jeziku doli na bosanskom – ili bošnjačkom, rekli bi srpski nacionalisti – jer ga potpisuje Hajrudin. No tko će me i kako uvjeriti, s kojim argumentima iz domene adekvatne sociolingvističke znanstvene aparature, da ovaj tekst ne pripada korpusu hrvatskog jezika? Na kraju krajeva, znači li to da samo Englez, Amerikanac ili Australijanac mogu napisati tekst na engleskom jeziku, Francuz na francuskom ili Španjolac na španjolskom?