Onako krupan, u proporcijama koje podosta nadilaze svaki ovdašnji prosjek, tjelesno je dominirao u nevelikoj čekaonici male veterinarske stanice. Na stolić pored sebe smjestio je prenosivi kavez za životinje, onaj što ga se obično koristi za mačke. Životinja je očito bila na obradi. Ubrzo ga je doktorica pozvala da uđe u ordinaciju, da bi svega koji trenutak kasnije izjurio napolje, gestama i riječima vidno iskazujući nezadovoljstvo, a istovremeno je čačkao oko kaveza, zatvarao ga i pokrivao.
Ponovno sam ga primijetio par minuta poslije na nogostupu uz cestu, dok sam autom izlazio sa parkinga. Žustro je razgovarao na telefon, a kada me ugledao prekinuo je poziv, rukom mi dao do znanja da stanem i spustim prozor. "Ideš li u smjeru Turnića, možeš li me povesti?", upita me. "Može. Ne idem na Turnić, ali naravno da mogu."
Svjedočeći njegovom entuzijazmu, očito zbog brige za mezimca, to je bilo najmanje što sam mogao učiniti. Nakon kurtoazne zahvale – otkazao je taksi koji je naručivao u trenutku kada me ugledao – krenula je priča, optočena aromom alkoholnog zadaha koja se proširila autom, iako je bilo tek 9:30 ujutro. Nije bio pijan, to nikako. Prije bih rekao da se radilo o nekoj vrsti rituala, u ovom dijelu svijeta imenovanog "rakija neumivenica". To je ona jutarnja kratka doza jakog alkohola koji se eksira u svrhu brzog bistrenja, poput unutarnjeg hladnog tuša za glavu i tijelo.
Ispostavilo se da nije riječ o mački već o galebu. Galebu sa slomljenim krilom kojemu dotična veterinarka nije mogla pomoći, pa je sugerirala da ga se odnese do druge ordinacije u kojoj bolje umiju s pticama. A galeb je valjda slomio krilo jer je nespretan. Tražeći hranu te se ptice sve više spuštaju u grad, među krovove i zgrade, u urbana okruženja u kojima su se, za razliku od njih, već odavno udomaćili golubovi.
Reče mi još da Rijeka, za razliku od nekih drugih gradova duž obale, na krovovima i pročeljima zgrada nema instalirane jajolike objekte koji navodno pomažu galebovima u takvim situacijama. Nema ih jer je za postavljanje nečeg takvog potrebno provesti niz administrativnih procedura. Na teren trebaju izaći raznorazni inženjerski eksperti iz područja građevine i arhitekture, statičari, geodeti i slični, pa izvesti mjerenja i izračune, izdati stručna mišljenja koja su preduvjet za certifikate...
Uglavnom, kao i uvijek, komplicirano. A galebovi u međuvremenu, dok čekaju promjene zakonske legislative, pate. Poput toga sa slomljenim krilom, kojeg je moj novi poznanik nekoliko dana gledao kako leži u kutiji nedaleko od gradske pijace, dok su za njega brinule neke gospođe koje nedaleko rade. I još mi stiže reći kako ovdje sove i rode imaju pravni status zaštićenih ptica, no ne i galebovi. Pa se za kraj zaobilaznim putem ironično referirao na Olivera Dragojevića, "ovdje svi pjevaju moj galebe, ali briga njih za galebove".
