U okviru ovogodišnjih Dana srpske kulture, koji prolaze u znaku bogatog filmskog programa, 16. novembra u Dokukinu KIC filmska kritičarka Diana Nenadić održala je predavanje o eksperimentalnom filmu u Jugoslaviji, uz naglasak na filmske veze Beograda, Zagreba i Splita. Govorila je o Dušanu Makavejevu, Ivanu Martincu i Vjekoslavu Nakiću koji su mijenjali kinoklupske boje i radne sredine. Tako je Dušan Makavejev, kasnija perjanica "crnog talasa" iz Beograda došao u Zagreb jer su ovdašnji filmski stvaraoci bili manje u fokusu Partije zato što su, kako je napomenula Nenadić, bili politični na apolitičan način.
Makavejevu je, nakon što je došao u Zagreb krajem 50-ih u vrijeme stvaranja mreže kino klubova, scenarije za kratke dokumentarce pisao Vasko Popa, a snimao ih je Oktavijan Miletić. Teme tri prikazana filma bile su motivi pirotskih ćilima ("Boje sanjaju"), nadgrobni spomenici s oslikanim likovima pokojnika koji su nekad bili na grobljima po Srbiji ("Prokleti praznik") i zanimljive sličice veličine dvije šake koje su slovenski pčelari 19. vijeka slikali po košnicama kako bi njihove pčele lakše našle put, od kojih bi mnoge zadovoljile ukuse majstora horora ("Slikovnica pčelara"). Dušan Makavejev nije bio snob, on se smatrao amaterom čak i kad je počeo raditi profesionalno, rekla je Nenadić.
Za Ivana Martinca, čiji je kratki film "Rondo" prikazan u okviru predavanja, napomenula je da ga je za film za vrijeme studija u Zagrebu zainteresirao Tom Gotovac, vječni nomad na relaciji Zagreb-Beograd. U Kino klub Zagreb upisuje se 1958. ali zbog odbijenog scenarija, a onda i ljubavi seli u Beograd, upisuje se u tamošnji kino klub, diplomira na Arhitektonskom fakultetu i počinje svoju režisersku karijeru u okviru koje je režirao 13 filmova.
Krajem 1962., dovršio je svoj prvi profesionalni kratkometražni film "Lice", a nakon raskida s djevojkom vraća se u rodni Split gdje vodi Kino klub Split koji je 60-ih postigao visoke rezultate, pa se taj period u teoriji imenuje kao "splitska škola filma", koja je uz zagrebačku i beogradsku dala značajan doprinos cjelokupnoj jugoslavenskoj kinematografiji.
Za razliku od Martinca, Nakić je nakon prvih splitskih filmova postao jedan od istaknutih autora Akademskog kino kluba Beograd, a publika je te večeri mogla vidjeti filmove "Kompozicija" i "Oh".
Iza priče o filmašima u gostima i školama alternativnog filma, stoji mnogo šira o razmjeni istraživačkih energija generacija autora koje su od 1950-ih individualnim poetikama oslobađale i dekontaminirale prostor jugoslavenskoga filma, zaključila je Diana Nenadić.
