Prošlog četvrtka, 12. rujna, desetak pripadnika neofašističke talijanske skupine Gli Idraulici (Vodoinstalateri) pokušalo je izvesti performans simboličkog zauzimanja Rijeke. Tako su namjeravali obilježiti stotu obljetnicu okupacije najveće hrvatske luke, koju je 1919. izvršio talijanski protofašist, pjesnik i vojnik Gabriele D’Annunzio. Naša policija u samom je gradu privela četvoricu, dok je ostalima – koji su malim avionima tipa Piper sletjeli na krčki aerodrom – zabranjen ulazak u zemlju. Najvećim vodoinstalaterskim uspjehom tako se ispostavilo to što su na Guvernerovu palaču nakratko postavili zastavu Kraljevine Italije. Hrvatske su službe, prema medijima, u ovoj akciji usko surađivale s talijanskim. Diplomatski sukob je, međutim, izazvala gradska vlast u Trstu koja je istog dana D’Annunziju otkrila spomenik. Taj potez osudili su riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a talijanskom je veleposlaniku uručena prosvjedna nota. U Trstu je također već neko vrijeme postavljena izložba naslovljena ‘Disobbedisco. La rivoluzione di d’Annunzio a Fiume (1919-1920)’ – ‘Ne slušam. D’Annunzijeva revolucija u Rijeci’. Upućeni izložbu opisuju kao problematičnu i revizionističku. Tim se povodima naša mainstream štampa raspisala o navodno misterioznom pitanju: Zbog čega Zagreb na talijanske provokacije odgovara mlako, dok na one iz Srbije histerizira? Opisani su događaji, međutim, dobar povod da se detaljnije svrne pogled na aktualnu politiku sjećanja u Italiji te idejne struje i grupacije koje teže rehabilitaciji fašizma, pa i iredentizmu.
U novom javnom sjećanju pažnja se preusmjerila s podjela unutar nacionalnog tijela, temeljenih na dihotomiji fašizma i antifašizma, na ‘vanjski’ element, koji je u slučaju ‘istočne granice’ utjelovljen u figuri ‘Slavena’ – objašnjava povjesničarka Mila Orlić
Slavljenje D’Annunzija problematično je zato što je talijanskog književnog dekadenta teško odvojiti od fašizma te pretenzija prema hrvatskim i slovenskim područjima. Baš je D’Annunzio zarazio Mussolinija ljubavlju za uniforme, parade i govore. Osim toga, njegova je vlast u Rijeci – koja je trajala otprilike 500 dana, do prosinca 1920. – bila, primjećuje jedan autor, ‘alkemična pseudodemokracija’ koja je spajala masovnu javnu podršku, staleški sustav i rigidnu autoritarnost. Bila je temeljena na zastrašivanju te preziru i progonu Slavena i ljevičara. Upravo je D’Annunzio skovao sintagmu ‘Vittoria mutilata’ – ‘osakaćena pobjeda’ – u kojoj je sažeo resantiman što Italiji nisu na istočnom Jadranu nakon rata dodijeljeni veći teritoriji.
- Kustos izložbe Giordano Bruno Guerri jedan je od glavnih promotora ideje o zauzeću Rijeke kao o ‘veseloj revoluciji’. Ta ideja datira iz sedamdesetih godina i nastaje u okviru kritike hegemonije antifašističkog pamćenja Drugog svjetskog rata, odnosno u okviru takozvanog anti-antifašističkog diskursa koji je htio pomaknuti fokus s fašističkog nasilja na njegove simboličke, imaginarne, kulturne i organizacijske značajke. Istovremeno se ta ideja hrani i kritikom realnog socijalizma, tako da su u doba ekvidistance od ‘dva totalitarizma’ ta dva diskursa udružila snage. Jedni, poput Guerrija, tvrde da D’Annunzio nije bio fašist nego borac za prava slabijih i time pokušavaju pokazati da fašizam i komunizam imaju zajedničke korijene. Drugi, poput kunsthistoričarke Claudije Salaris, tvrde da je njegov pothvat bio libertinski i anarhistični, i da je stoga njegova ‘revolucija’ bila još bolja od boljševičke - govori za Novosti Natka Badurina, profesorica na Fakultetu za strane jezike i književnosti u Udinama.
Guerrijeva interpretacija D’Annunzijevog imperijalističkog poduhvata utemeljena je, kaže, na selektivnom izboru građe i isključivo nacionalnoj perspektivi.
- Kroz nekoliko prostorija izložba posjetitelja vodi do cilja – goleme talijanske zastave kao nacionalnog ispunjenja, s jasnom iredentističkom porukom. D’Annunzio je pohod poveo pod krilaticom ‘osakaćene pobjede’. On je formativna figura talijanskog iredentizma. Na jednom od prvih panoa uspoređuje se koliko je Talijana u Rijeci danas, a koliko ih je bilo u D’Annunzijevo vrijeme. Već je odatle jasno da nad pripoviješću o veseloj revoluciji u nacrtu ove izložbe stoji melankolična sjena izgubljenog teritorija nakon Drugog svjetskog rata i egzodusa Talijana iz Istre i Rijeke - nastavlja Badurina.
Nedavna događanja u Trstu dio su šireg procesa afirmiranja novih nacionalnih narativa koji polagano sve više poprimaju nacionalistička obilježja.
- Radi se o procesu koji se u Italiji odvija već par desetljeća, a posebno od 2004., kada je parlament ustanovio Dan sjećanja na žrtve egzodusa i fojbi. Od tada se na prostoru koji se u Italiji naziva ‘istočna granica’ – graničnim prostorima Italije, Slovenije i Hrvatske – uspostavljaju novi narativi talijanske ‘nacionalne pomirbe’. Do sada su žrtve fojbi bile osnovni element tog narativa, a sada se pokušava uklopiti i D’Annunzija. Time se u krajnjoj liniji načinje i pitanje granica uspostavljenih nakon Drugog svjetskog rata i to bez spominjanja fašizma i Mussolinija, s obzirom na to da oni još uvijek dijele talijansko društvo - objašnjava povjesničarka Mila Orlić, koja na riječkom sveučilištu predaje i povijest Italije u 20. stoljeću, no veći dio tjedna živi u Trstu.
Devedesetih je godina došlo do krize talijanskog političkog sustava. Između ostalog, propale su stranke koje su desetljećima dominirale zemljom, kao Kršćanska demokracija i Talijanska komunistička partija. Istovremeno su u pitanje došli i antifašistički narativi.
- Oni su se uglavnom zasnivali na dva elementa – mitskom narativu ‘Resistenze’ kao zajedničke borbe cijelog talijanskog naroda protiv nacifašizma te na uvjerenju da je Njemačka jedini krivac za rat i jedina odgovorna za sve zločine. Antifašizam i pokret otpora su stoga bili izvor legitimiteta nove talijanske demokratske Republike. Međutim, nakon 1989. u Italiji, kao i u drugim državama, dolazi do traženja novih nacionalnih narativa kojima se pokušavalo prevladati podjele na relaciji fašizam-antifašizam. Uvođenjem Dana sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa ‘istočna granica’ postaje stup procesa izgradnje novog nacionalnog identiteta. Tom se političkom operacijom Italiju sve više prikazuje kao žrtvu Drugog svjetskog rata, brišući pritom njezine povijesne odgovornosti - nastavlja Orlić.
U Italiji tako postoje Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa te Dan sjećanja na žrtve holokausta: implicitno se naglašavaju odgovornosti ‘drugih’, dok se potiskuje, pa i negira vlastita odgovornost za rat i razdoblje fašizma. Znakovito je tako da ne postoji dan kojim bi se komemorirale žrtve fašizma.
- U novom javnom sjećanju pažnja se preusmjerila s podjela prisutnih unutar nacionalnog tijela, temeljenih na dihotomiji fašizma i antifašizma, na ‘vanjski’ element, koji je u slučaju ‘istočne granice’ utjelovljen u figuri ‘Slavena’ (Slavo) ili ‘slavenskog komunista’. Progresivno se nameće nacionalno-patriotski diskurs, pun antislavenskih predrasuda i stereotipa, koji ne samo da uništava preduvjete za suživot, nego i favorizira širenje narativa prožetih ksenofobijom i rasizmom - zaključuje Orlić.
U veljači ove godine predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani – član Forza Italije, stranke Silvija Berlusconija – prilikom komemoracije žrtava fojbi poručio je: ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija.’ Istim povodom je 2007. tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano – bivši komunist – govorio o ‘slavenskoj krvoločnoj mržnji’ i ‘aneksionističkim težnjama’. Hrvatski šef države Stipe Mesić odvratio je da taj govor sadrži ‘natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma’.
(Post)fašističke stranke bile su prisutne u talijanskom parlamentu još od kasnih četrdesetih, poput Talijanskog socijalnog pokreta (MSI). Unatoč tome, grupacije koje otvoreno zagovaraju fašizam još su uvijek marginalne, barem u uže shvaćenoj političkoj sferi.
- Među otvoreno fašističkim grupama najsnažnija je CasaPound Italia (Kuća Pound), koja se pokušava raširiti na čitavu zemlju. Djeluju preko Facebooka, knjiga, časopisa. Druga po snazi je grupa Forza Nuova. Te grupe nisu prisutne u parlamentu, možda na pojedinim lokalnim nivoima. Međutim, iako dobivaju manje od jedan posto glasova na nacionalnoj razini, njihov utjecaj na javni diskurs je značajan. Osim toga, utječu i na velike desne stranke mainstreama. To je dvosmjerna veza. Ako diskurs velikih stranaka postaje radikalniji, time se daje legitimacija neofašističkim skupinama - kaže za Novosti Štefan Čok, povjesničar Odsjeka za povijest i etnografiju slovenske Narodne in študijske knjižnice u Trstu.
Trenutno najpoznatiji talijanski ksenofob, donedavni vicepremijer Matteo Salvini – vođa desničarske Lege (Liga) – usredotočen je u prvom redu na svakodnevno potpaljivanje mržnje protiv migranata i Roma. U Italiji tako prema nevladinim organizacijama neprestano raste broj rasističkih napada. Salvini se, naravno, ne deklarira kao fašist, no njemački list ‘Der Spiegel’ ističe da je svojom politikom svakako ohrabrio i grupu CasaPound. Organizacija nazvana po Mussolinijevom ljubitelju, američkom pjesniku Ezri Poundu, ima više od 20 tisuća članova i više od sto filijala unutar zemlje. Iako ni te radikalne grupe ne zagovaraju otvorenu reviziju granica, naš sugovornik kaže da nije velik korak od stalnog isticanja ‘istočne granice’ i nabrajanja izgubljenih talijanskih teritorija pa do iredentizma. Što se izjava poput Tajanijeve i Napolitanove tiče, po Čokovu mišljenju one su namijenjene talijanskoj publici.
- Ne mislim da ti političari zaista razmišljaju o promjenama granica. Tajanijeva stranka je članica Europske pučke stranke, kao i mnoge stranke iz Hrvatske i Slovenije. Više se radi o neodgovornosti negoli o ideološkoj poziciji. Taj diskurs koristi se za unutrašnju upotrebu. To je, međutim, igranje s tigrom: legitimacija takvog diskursa može dovesti do opasnosti da ga sutradan netko preuzme za ozbiljno - upozorava povjesničar.
Ne mislim da talijanski političari zaista razmišljaju o promjenama granica. Taj diskurs koristi se za unutrašnju upotrebu. To je, međutim, igranje s tigrom: legitimacija može dovesti do opasnosti da sutra to netko uzme za ozbiljno – govori povjesničar Štefan Čok
No Čok ističe i da utjecaj fašističkih grupacija ne treba precjenjivati, niti podcjenjivati demokratske težnje i otpor talijanskog društva: kada je CasaPound prošle godine organizirala skup u Trstu, na ulice je izašlo nekoliko puta više protudemonstranata.
Dok je tršćanska gradska uprava – u kojoj većinu ima koalicija Berlusconijeve Forza Italije i Salvinijeve Lige – izložbu o D’Annunziju obilno financirala, kaže Badurina, ‘prošle godine odbila je dati gradski prostor izložbi posvećenoj osamdesetoj godišnjici rasističkih zakona koje je Mussolini proglasio na tom istom trgu’.
- Zanimljiv je i naslov izložbe o D’Annunziju. Njegov slogan ‘Disobbedisco’, koji je bio upućen ondašnjoj talijanskoj vladi i međunarodnim mirovnim sporazumima, kroz ovu se kulturnu manifestaciju nostalgično promovira kao znak slobode, mladenačke drskosti, odvažnosti. No D’Annunzio je slobodu neposluha koristio s jedinim ciljem da osvoji teritorij. Kao reklama izložbe na zgradi općine visi golemi crveni transparent ‘Disobbedisco’. Doista izgleda kao politički proglas, aluzija na Salvinija koji na sličan način ‘ne sluša’, odnosno nije slušao Bruxelles te je prezirao vlastiti parlament. No kao što je D’Annunzijeva revolucija bila nacional-revolucionarna, tako je i Salvinijev neposluh bio samo za nacionalne interese. Dok je Salvini bio ministar unutrašnjih poslova, ‘disobbedisco’ nije bila deviza koja se mogla primjenjivati u spašavanju migranata. Za Carolu Rackete ona nije vrijedila - dodaje Badurina.
Na kraju napominje da je u zadnja dva desetljeća čitav niz talijanskih povjesničara ozbiljno zašao u problem suočavanja s naslijeđem fašizma i nekažnjenih zločina. ‘Talijanskog Nürnberga’ nije bilo, niti su fašistički zločinci izručeni Jugoslaviji. U poslijeratnoj je Europi Italija bila strateški saveznik zapadnog bloka. Uz činjenicu da je poslijeratna administracija zadržala kontinuitet s fašističkim razdobljem – za razliku od Njemačke koja je uništena i ukinuta kao država, Italija je 1943. kapitulirala i prešla na stranu saveznika – to su razlozi zbog kojih se Italija nikad nije suočila s prošlošću kao što je to uradila Njemačka. No talijanski su povjesničari uvelike dekonstruirali i takozvani mit o dobrom talijanskom vojniku. Neka od ključnih djela su prevedena kod nas, poput ‘Mussolinijevih logora’ Carla Spartaca Capogreca, knjige koja je uvelike osvijestila talijansku javnost o fašističkim konclogorima.
- To je sfera u kojoj bi i hrvatska javnost u izgradnji hrvatsko-talijanskih odnosa trebala tražiti svoje sugovornike. Ali uvjet je za to da i sama bude spremna suočiti se s vlastitim fašizmom - zaključuje Badurina.
Tu je, možda, i odgovor zbog čega Zagreb mlako reagira na revizionizam iz Rima (ili Trsta). Fašistički je režim bio babica onog ustaškog, a kako je Hrvatska daleko od poštenog suočavanja s ustaštvom, logično je da ima poteškoća u suočavanju s njegovim gospodarom.
Uzaludnost smrti za naciju
Na filmu o D’Annunzijevoj ‘državi’ u Rijeci – nakon raskida s Italijom proglasio je samostalno ‘Talijansko namjesništvo Kvarnera’ – trenutno radi nagrađivani redatelj iz Rijeke Igor Bezinović.
- Plan je da rezultat bude dugometražni hibrid igranih i dokumentarnih dijelova te performansa i arhive, svojevrsna kronologija okupacije. D’Annuzijeve je ljude na kraju iz Rijeke u prosincu 1920. istjerala talijanska vojska, tijekom ‘Krvavog Božića’. To je vrhunac apsurda. Ti su ljudi u Rijeku došli pod geslom ‘Fiume o morte!’, ‘Rijeka ili smrt’, što je i radni naziv filma. Borili su se da Rijeka postane dio Italije, a na kraju pogibaju potpuno uzaludno, ubijeni od vlastite nacije. Film problematizira univerzalne teme – slijepo slijeđenje vođe, korištenje mladih kao topovskog mesa ili propagandu - govori Bezinović koji ovu temu istražuje duže od četiri godine.
