Ovih dana pažnja javnosti bila je usmjerena na 75. godišnjicu kraja Drugog svjetskog rata, ali i na obilježavanje stradanja na tzv. Križnom putu koje je kulminiralo famoznom misom u Sarajevu. U to su se komemoriranje uključili i državni čelnici, dok su na odavanje počasti partizanskim oslobodiocima i žrtvama okupatora i njihovih slugu poslali tek svoje izaslanike. O tim događajima, kao i o antisemitizmu u Evropi te odnosu prema prošlosti, razgovarali smo s Ernestom Herzogom, izvršnim direktorom u Svjetskom židovskom kongresu, krovnoj organizaciji židovskih zajednica u preko sto zemalja koja ima regionalni ured i u Zagrebu.
Iskrivljeni narativi
Kako Kongres 75 godina od Drugog svjetskog rata ocjenjuje situaciju u Evropi oko veličanja nacista i njihovih suradnika te negiranja zločina koje su počinili?
Iako su neki elementi negiranja i iskrivljavanja istine o holokaustu prisutni u zapadnoj Evropi, to tamo nije tako veliki problem. Glorifikacija nacista i njihovih suradnika mnogo je veći problem postkomunističkih zemalja u kojima ova vrsta djelovanja dobiva aktivnu podršku vlasti i državnih institucija. To je fenomen koji se širi od Baltika do Balkana u gotovo svim zemljama. Gledajući što se događalo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proteklih dana, vjerojatno niste mogli pronaći bolji primjer za to. Doslovno je cijeli svijet pozvao hrvatske vlasti da preispitaju svoj stav oko komemoracije te da odustanu od veličanja poraženih ustaških vojnika i stvaranja slike o njima kao o nekakvim mučenicima. Osim Svjetskog židovskog kongresa i naših prijatelja iz lokalne zajednice u BiH pod vodstvom Jakoba Fincija, reagirale su brojne druge međunarodne i lokalne institucije: veleposlanstva Izraela i SAD-a, povjerenik Vijeća Evrope za ljudska prava, gradonačelnik Sarajeva, Srpska pravoslavna crkva,, antifašističke organizacije i druge organizacije civilnog društva, kao i dobar dio hrvatske javnosti. Međutim, predstavnici hrvatskih vlasti i Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH odlučili su sve to zanemariti i tvrdoglavo nastavili pokušavati stvoriti otok hrvatske povijesti u moru svjetske povijesti koji nema nikakve veze s morem u kojem se nalazi. Odlučili su pritom optuživati svakoga tko se pokuša suprotstaviti misi kao nekoga tko je antikatolik i tko pokušava oduzimati vjerske slobode Katoličkoj crkvi. Jasno je da to nema nikakve veze s vjerskim slobodama, ali ima veze s revizijom povijesti i veličanjem onih koji su počinili strašne ratne zločine.
Očito je zašto vlasti i institucije u tim postkomunističkim zemljama slijede ove iskrivljene narative. Za veliki broj Litavaca, Ukrajinaca, Hrvata i drugih, Hitler nije bio najveći neprijatelj njihovog naroda u 20. stoljeću, dapače, njihove tadašnje vlade su zapravo surađivale s Trećim Reichom, već su to bili komunistički vođe koji su došli nakon rata. Računica je jasna – tko se borio protiv Staljina i Tita automatski postaje heroj, čak i ako je sudjelovao u ubijanju i slanju Židova u koncentracijske logore jer, konačno, takvi nisu učinili ništa loše Litavcima, Ukrajincima, Hrvatima i drugima, osim ako su baš bili protiv režima. Vlasti u tim zemljama često će pokušati prikazati svoj narod žrtvom ‘totalitarnih režima’, miješanjem i izjednačavanjem ili uspoređivanjem Hitlerovog fašizma s komunizmom koji je uslijedio nakon toga. To su grubi pokušaji vlasti ovih zemalja da naprave reviziju povijesti i da predstave svoje zemlje u isključivo pozitivnom i herojskom povijesnom svjetlu. Činjenica da razumijemo zašto ove države to rade nikako ne upućuje na to da se ne bismo trebali tome usprotiviti.
Dokaza je dovoljno
Što zamjerate odnosu hrvatskih vlasti, ali i vlastima drugih zemalja regije prema periodu od 1941. do 1945.?
Kada je u pitanju razdoblje Drugog svjetskog rata, glavni izazov koji imamo u cijeloj regiji jest očuvanje povijesne istine. Postoji veliko razmimoilaženje u stavovima koje se tiču događaja u NDH: s jedne strane su pokušaji s hrvatske strane da se umanji broj žrtava u logorima smrti NDH, da se marginalizira uloga ustaša u svemu tome i da se prikažu logori kao radni ili čak da se izmisle priče da su ti logori navodno bili otvoreni nakon rata i da su ih držali komunisti kako bi ubijali Hrvate. Istovremeno vidimo i neke pokušaje srpske strane da preuveliča broj žrtava – vrlo je teško razumjeti zbog čega – jer istina je već dovoljno sumorna. Danas ima dovoljno dokaza i činjenica u muzejima i institucijama širom svijeta koji mogu dati prilično točne podatke o zbivanjima u NDH. Naravno, može biti mnogo različitih politički motiviranih narativa prisutnih u javnosti, ali istina je samo jedna i univerzalna. Nadam se da će obje strane to shvatiti prije ili kasnije. Drugi veliki problem u regiji je veličanje nacističkih kolaboracionista iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Dat ću primjer onoga što se događa u Hrvatskoj, ali moram reći da se glorifikacija nacističkih suradnika događa i u Srbiji, BiH, pa i Sloveniji. Postoje imena ulica, imena škola i spomen-ploče koje veličaju ljude koji su se udružili s Hitlerom i pomagali mu u njegovoj ubilačkoj kampanji.
Doslovno je cijeli svijet pozvao hrvatske vlasti da preispitaju svoj stav oko komemoracije te da odustanu od veličanja poraženih ustaških vojnika i stvaranja slike o njima kao o nekakvim mučenicima
Premijer Andrej Plenković bi trebao znati da ne može sjediti na obje stolice. Ako je smrt ustaških vojnika i onih koji su podržavali njihov samoubilački režim najveća tragedija u hrvatskoj povijesti, tada je Hrvatska realno na gubitničkoj strani u Drugom svjetskom ratu, ali to bi bilo suprotno hrvatskom ustavu, a siguran sam da je gospodin premijer s tim upoznat. S tim u vezi je i Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Hrvatskoj jer de facto u članku 2. pravi izravnu poveznicu između poražene ustaške vojske i slobode i nezavisnosti moderne Hrvatske. Vjerujem i da hrvatske vlasti znaju kakav je bio stav prvog predsjednika Franje Tuđmana prema repatrijacijama Bleiburga. Nije li stvarna najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda trenutak kada je Ante Pavelić došao na vlast, a njegova vlada donijela rasne zakone i dala pravni izgovor svojim ustaškim ubojicama da masakriraju stotine tisuća nedužnih ljudi u ime hrvatskog naroda i hrvatstva? Nije li upravo Pavelićev dolazak na vlast i ono što je nakon toga slijedilo u naredne četiri godine u NDH povod za ono što se dogodilo tijekom Bleiburških repatrijacija?
Ne treba zaboraviti da je Hrvatska jedina zemlja u Europi koja ove godine nije proslavila dan pobjede protiv fašizma, a na državnoj televiziji nije bilo gotovo ništa na tu temu, za razliku od 16. svibnja, kada je hrvatska državna televizija uživo emitirala mali komemoracijski spomen za Bleiburg s Mirogoja te misu u sarajevskoj katedrali odmah nakon toga. Državna televizija prikazala je i dva dokumentarna filma o repatrijacijama Bleiburga, koji opet bježe od činjenica i povijesnog konteksta te predstavljaju žrtve bleiburških repatrijacija kao hrvatske mučenike.
Možete li zamisliti kancelarku Angelu Merkel kako najavljuje da se u svibnju, dok Evropa slavi pobjedu nad fašizmom, Njemačka sjeća svih onih vojnika i civila Trećeg Reicha koji su izgubili živote u tom razdoblju? To bi bilo skandalozno. Bilo bi nečuveno i kad bi iskoristila taj trenutak da, budući da je iz tadašnje Istočne Njemačke, govori o sovjetskom preuzimanju Istočne Njemačke i onome što je nakon toga uslijedilo. U Hrvatskoj je to, nažalost, sasvim normalno. Njemačka dobro razumije i zna što je bila najveća tragedija u povijesti njemačkog naroda, ne smrt njenih vojnika i civila 1945., nego Hitler koji je došao na vlast 1933. i sve što se događalo u sljedećih 12 godina. Isto bi trebalo biti i s Pavelićem koji je došao na vlast 1941. Međutim, danas većina političkih čelnika u Hrvatskoj nije spremna to javno priznati. Potrebno je daleko jasnije i manje dvosmisleno stajalište hrvatske vlade u vezi s tim pitanjem. Danas to možemo čuti samo od hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji je nedavno zauzeo vrlo čvrst i jasan stav u Okučanima.
Za veliki broj Litavaca, Ukrajinaca, Hrvata i drugih, Hitler nije bio najveći neprijatelj njihovog naroda u 20. stoljeću, već su to bili komunistički vođe. Računica je jasna – tko se borio protiv Staljina i Tita automatski postaje heroj
Imaju li reakcije Kongresa odjek s obzirom da u njima naglašavate da su osim Židova žrtve bili i drugi narodi?
Primarni cilj Kongresa je zaštita interesa židovskih zajednica u cijelom svijetu. Sastavni dio toga je i naša dužnost da zauzmemo stav svaki put kada se bilo koja manjina, a ne samo židovska, suoči s progonom ili nepravdom. To važi i za reviziju povijesti i relativizaciju zločina. Važno je podsjetiti vlade da se lanac uvijek kida na najslabijoj karici, a snaga društva i njegova sposobnost za napredak mjeri se najslabijom karikom – odnosom društva prema siromašnim, manjinama, podcijenjenima i obespravljenima, a ne njegovom vojnom snagom niti najjačim karikama u društvenom lancu. U konačnici će od zemalja u regiji ovisiti hoće li naše reakcije utjecati na odluke donesene na terenu. Mi smo samo tu da pokušamo pomoći – vođeni principom tikkun olam (popravljanje svijeta) da ovaj svijet učinimo malo boljim mjestom za buduće generacije. U kontekstu naše nedavne reakcije o Bleiburgu, bez ikakvog ćemo oklijevanja slijediti povijesnu istinu i nećemo prihvatiti očigledno lažne narative nacionalista koji su stvoreni u dnevnopolitičke svrhe, ali su i po svojoj prirodi u konačnici vrlo opasni.
Osjećaj sigurnosti
Koliko je u Evropi antisemitizma i kakva je situacija u odnosu na prije desetak godina?
Postoje loše i dobre vijesti što se tiče ovog pitanja. Loša vijest je da Evropa svjedoči velikom porastu antisemitizma u posljednjih deset godina, a ogromna količina statističkih podataka koji podržavaju ovu tvrdnju je zastrašujuća. Pozitivno je to što je područje bivše Jugoslavije u velikoj mjeri pošteđeno ove pojave, pa iako antisemitizam bilježi izvjestan porast ne možemo reći da prati trendove strmog rasta kao u nekim drugim dijelovima Evrope gdje se Židovi ne osjećaju sigurno i dosta ih razmišlja o odlasku zbog antisemitizma. Drago mi je što mogu reći da to zaista nije slučaj s ovom regijom. Židovi se osjećaju općenito sigurnima na području bivše Jugoslavije i ako razmišljaju o odlasku iz matičnih zemalja to je uglavnom zbog ekonomskih poteškoća, a ne zbog antisemitizma.
Kako komentirate dodjelu ordena Vitez od Ladina episkopu pakračko-slavonskom Jovanu Ćulibrku za doprinos očuvanju uspomene na Jasenovac i očuvanju židovske kulture?
Vladika Jovan je napravio puno toga dobroga za očuvanje istinite i uspomene na Jasenovac. Radeći to, naravno, stvorio je mnoge neprijatelje i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Držanje ovog stava na njegovoj trenutnoj poziciji treba pohvaliti i ne uzimati zdravo za gotovo. Za to je potrebna velika doza hrabrosti. Siguran sam da on već zna da vjerojatno radite nešto ispravno kada vas istovremeno kritiziraju i hrvatski i srpski ultranacionalisti koji se nikad ni u čemu ne slažu. Znam da vladika Jovan također dobiva oštre kritike iz ekstremnijih krugova unutar Srpske pravoslavne crkve i to mu sigurno ne pada lako. Nadam se da neće popustiti pred pritiscima i da će nastaviti podupirati istinu o onome što se dogodilo u Jasenovcu.
Kako općenito komentirate odnos kršćanskih crkava prema Židovima?
Svjetski židovski kongres ima dobre odnose i međureligijski dijalog s katoličkim i pravoslavnim crkvama širom svijeta. S vremena na vrijeme desi se problem kao ovaj u Sarajevu prošle subote. Ponekad u pravoslavnim crkvama postoje svećenici koji su opasno bliski lokalnim ultranacionalistima, koji su ujedno i antisemiti, ali moram reći da su to rijetki i iznimni slučajevi. Ipak pratimo njihov rad jer pojedini svećenici često mogu biti veliki centri utjecaja i njihove bi se problematične ideje potencijalno mogle širiti daleko. Gore navedeni slučajevi doista su rijetki i moram reći da je sveukupni odnos s pravoslavnim crkvama u svijetu iznimno dobar. Svakako postoji još prostora za bližu međureligijsku suradnju, osobito u borbi protiv rasizma, antisemitizma, islamofobije, ksenofobije i ostalih oblika mržnje. Dozvolite mi da parafraziram predsjednika Kongresa Ronalda Laudera koji je rekao da nijedan oblik mržnje nije prihvatljiv, a da je najbolji način borbe protiv mržnje kad kršćani vode borbu protiv antisemitizma i islamofobije, kad muslimani staju u obranu Židova i kršćana, i kad Židovi povedu borbu protiv onih koji mrze muslimane i kršćane.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
