I ovaj galeb je također sigurno neki simbol, ali, oprostite, ja ga ne razumijem.
(‘Galeb’, A. P. Čehov)
Rubrike kulture u hrvatskim medijima prenijele su početkom mjeseca sretnu vijest iz – otkud bi drugo – europskih fondova: Grad Rijeka dobit će novac za obnovu Galeba, slavnog Titovog broda. Dotacija će biti dijelom sredstava namijenjenih projektu Europske prijestolnice kulture 2020. godine, a osim restauracije dotrajale lađe financirat će se, pod istom stavkom, i facelift barokne palače u koju se bila uselila uprava riječke šećerane. Sve je to dio povijesti, sve je to kultura, reklo bi se, i preostaje samo da vidimo kako će točno biti utrošeno tih EU-fondovskih 69 milijuna kuna, tj. koja će značenja doći do izražaja u simboličkoj novoj plovidbi Galeba.
Ali podsjetimo se najprije njegove prošlosti, od porinuća u Genovi 1936. godine, pod imenom RAMB III; naručitelj je bilo talijansko državno poduzeće za transport tropskog voća Regia Azienda Monopolio Banane. S redovnih tura do Somalije, Drugi svjetski rat skreće krstaricu prema Libiji, gdje ona nalijeće na britanski torpedo, nakon čega je Nijemci odvlače na Sjeverni Jadran. Pod novim imenom Kiebitz i namjenom minopolagača, brod ponovno 1944. doživljava havariju, da bi iduće četiri godine mirovao u kvarnerskom podmorju. Vlasti nove Jugoslavije izvlače ga na površinu i renoviraju te ga nazivaju Galeb, a potom ga predaju ratnoj mornarici za školske svrhe.
Ni lokalni kulturni dužnosnici više ne otvaraju muzeje bez alibi-konstatacija oko izjednačavanja komunizma s njegovim tobožnjim parnjacima na političkome krajnjem desnom krilu
Na prvu plovidbu s najdražim putnikom Galeb će se otisnuti 1953. godine, kad Josip Broz odlazi u radnu posjetu Winstonu Churchillu, premijeru Velike Britanije. Njegova paluba i saloni postat će kroz naredna dva i pol desetljeća poprištem brojnih glamuroznih susreta o kojima će se ispredati fame. Ipak, svoju najveću zadaću krstarica će odraditi na turnejama s početka šezdesetih, dok bude jednom od glavnih fizičkih poveznica u širenju novog svjetskog pokreta – nesvrstanih.
Nakon smrti jugoslavenskog predsjednika, brod uglavnom ostaje na vezu, a s početkom rata ili ratova za komadanje SFRJ-a biva otegljen u Boku kotorsku. Slijedi mu privatizacija i kratki boravak u posjedu jednoga grčkog tajkuna, pa zatim ostaje u riječkoj luci, dakle posve slučajno, u iščekivanju vjerojatne posljednje plovidbe u – rezalište. Ali tad se pojavljuju spasonosni EU-fondovi, pojavljuje se kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture, i Galeb dobiva novi kurs.
Kulturnjački refleks kojim će se taj brod osloboditi s mrtvog veza i prezentirati u novom sjaju uz lukobran Molo longo rastumačio je riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar: ‘To neće biti isključivo muzej ‘Titovog Galeba’ niti muzej koji bi nekritički glorificirao Titovo razdoblje i njegov režim, nego muzej koji će kritički preispitivati tri totalitarizma u čijoj je službi ovaj slavni brod bio. To je ujedno i povijest Rijeke 20. stoljeća.’ Kritički preispitivati čak tri totalitarizma, znači, tako glasi buduća funkcija Galeba kao broda-muzeja, a to podsjeća na određenu sličnu, danas veoma čestu formulaciju. Samo što se obično spominju ‘dva totalitarizma’, i to s potrebom bezrezervne i nedvosmislene osude, dok Šarar ovdje dodaje i treći, valjda prestiža radi. Jer malo će se tko sjetiti da odvojeno specificira fašizam i nacizam, najčešće ih poimajući kao jedno te isto. No ovdje nas više zanima onaj treći, potonji totalitarizam, a za koji se očito teže uviđaju sve povijesne i lokalne nijanse i posebnosti – komunizam.
Moglo bi se pomisliti da Rijeka, bastion navodne ljevice, neće tako lako naleći na sad već klasični zapadnjački diskurs izjednačavanja komunizma s fašizmom ili nacizmom. Uostalom, ne čine to tako lako ni znanstveni istraživači, barem ne oni ozbiljniji među njima; primjer su Sergej Flere i Rudi Klanjšek s Univerziteta u Mariboru koje smo ovdje predstavili prije godinu dana. Figura ostarjelog autokrata i bonvivana na pramcu komandnog broda pritom nije apsolutna, pa ne bi trebala takvom biti ni u postavu plutajućeg muzeja. Taj režim se izrazito mijenjao u pojedinim fazama, naime, a jedan od tih prelaza obilježen je upravo spomenutim putovanjem Galeba 1953. godine.
Drugim riječima, totalitarni stadij jugoslavenskog komunizma u najvećoj mjeri jenjava baš onda kad se Tito ukrcava na Galeb, što uvelike karakterizira jedinstven profil jugoslavenskog komunizma. I jednako pomiče relacije zadane po Šararu: netom li je odlučio fiksirati predmet svog zanimanja, a svakako i kulturno-turističkog, pa ga malo ‘kritički preispitivati’, međutim, naišla je nova struja i otplavila mu ga iz vidokruga.
U novim vodama Galeb – i s njime Jugoslaviju – čeka navedeni Pokret nesvrstanih kao vodeći globalni emancipatorski trend epohe, i nadasve samoupravni socijalizam, originalni radničko-demokratizacijski pothvat zemlje koja njime i dostiže svoj političko-modernistički vrhunac. Bilo je tu i druge vrste progresa, materijalnog i kulturnog, a bilo je i raznih oblika represije, mada nipošto tako izrazite kakvu su po svijetu ispoljavali zapadnjački korifeji ljudskih prava i liberalne demokracije. I nipošto takve kakvom je danas opisuju sljednici te političke tradicije, krivotvoreći povijesne činjenice i kontaminirajući sadašnje društvene odnose s istih pozicija.
Tražimo li pak konkretnije veze aktualnog revizionizma s institucionalnim njegovim utemeljenjem, dovoljno je ići za starom, takoreći školskom metodom – tragom novca. Osvrnimo se dakle na rečene EU-fondove, do Bruxellesa i sjedišta Europske unije; štoviše, bacimo oko na njezinu mladost i godinu 1996., kada na valu trijumfalne rekonkviste kapitalizma nastaje akt Rezolucija Savjeta Europe br. 1096, nazvan i ‘O mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema’. Naglasci iz toga dokumenta ugrađeni su u narednim godinama u više europskounijskih spisa na pripadajuću temu.
Hrvatski varijetet toga gibanja izgleda tako da se fašizam ili nacizam – ili ustaštvo – više teško mogu i spomenuti bez navođenja pogubnosti ‘svih totalitarizama’ ili, još bolje, ‘obaju totalitarizama’. Izgleda tako da ni lokalni kulturni dužnosnici više ne otvaraju muzeje bez alibi-konstatacija oko izjednačavanja komunizma s njegovim tobožnjim parnjacima na političkome krajnjem desnom krilu. I tako da se ‘kritički preispituje’ koliko god treba diktatura – dajte još tri, nije u pitanju – iz pluskvamperfekta, ali se zdravo za gotovo uzimaju političke vrijednosti propisane od financijera tekućih projekata. A čije će totalitarne sklonosti, kao npr. odanost tržišnom apsolutizmu, biti valjda ‘kritički preispitivane’ tek jednom kad i one budu upokojene, potopljene pa izložene. S druge strane, upravo tržišni koncept suvremene ekonomije i nalaže Ivanu Šararu da posegne za programskom atrakcijom, za senzacionalističkim umnažanjem totalitarizama u kulturnoj ponudi, ne bi li se istaknuo konkurentnošću i diverzitetom.
Ali vratimo se pod katarke Galeba, na njegovu dugom putu od voćno-špediterske i kolonijalističke svrhe do memorijala u tipičnoj banana-državi 21. stoljeća. Čak i brodovi se ovdje sve manje grade, a predstavljali su svjetski prestižan top-proizvod ovdašnje privrede te industrijske tradicije. Prvo je ugašeno brodogradilište u Kraljevici pokraj Rijeke, ono u kojem je u svojoj mladosti radio i Josip Broz, dok preostala tri škvera u bližem okruženju moraju uvoziti strane radnike – zavarivače i cjevare i brodomontere. Nema domaće radne snage, prekvalificirala se i raselila, deklasirana i razvlaštena, posramljena novim interpretacijama svoje nedaleke prošlosti.
Povrh svega, pokolebana je i hrvatskim Povjerenstvom za suočavanje s prošlošću, a koje tijelo također prvenstveno ima ulogu razračunavanja s komunizmom. U navodno ljevičarskoj Rijeci suočavanje sa sadašnjošću najbolje se ogleda kroz nekritički, inferioran odnos grada prema tajkunu Gabrielu Volpiju, vlasniku lokalnog nogometnog kluba. Ovaj talijanski naftaški logističar, inače, imetak je stekao u Africi, točnije u Nigeriji, nabavljajući brodove za međunarodne eksploatatore rudnog blaga te izmučene zemlje. Trenutačno se producira napinjanjem mišića u lokalnom dnevnom listu koji je, čini se, uzurpirao kako bi još malo čvršće stisnuo gradske vlasti.
No jednom kad se Volpi u dokolici zatekne na Dugom gatu i popiša po cimi od Galeba, domaći svijet ipak neće moći reći da nije bio upozoren. Šararova programska najava, u punini svoje ideološke poruke, već je očitana u dijelu stručne i politički naprednije javnosti kao sumnjiva i štetna. ‘Izjednačiti režime fašizma i nacizma s razdobljem Jugoslavije smatram opasnim i neprihvatljivim. Budući da se radi o projektu koji bi trebao biti realiziran upravo u Rijeci, koja se već desetljećima dokazala kao grad koji čuva svoju antifašističku i socijalističku tradiciju, vjerujem da ni na jednoj razini projekta neće biti prostora za takav reakcionarni i revizionistički pristup’, rekla je Sabina Sabolović, kustosica iz kolektiva WHW, za portal Deutsche Welle. I bilo bi lijepo pouzdati se da je njezino očekivanje razložno, ali određena politička šteta već je počinjena, pa će teško biti vratiti odnose na prethodnu točku, ma koliko da ni ona ne bila ružičasta – i to još otkako Galeb skuplja ruzinu duž Jadrana.
Jer stvari su odmakle i u kulturnoj industriji, ovdje ne baš propulzivnoj, gdje se očito afirmira beskonfliktno definiranje preuzetih historijskih istina. A umjesto pokušaja tumačenja društvenih procesa u vjerodostojnom njihovu kontekstu, što bi kulturna djelatnost svakako trebala imati za cilj. Europska prijestolnica kulture 2020. utoliko se dekorira antikulturno, premda su najave govorile o nekoj vrsti općeg izmicanja tepiha ispod oportunistički nastrojenih koraka. No krovna logika saveza o čijem kulturnom tronu ovdje govorimo odnosi prevagu u istoj maniri kojom je onaj propali grčki tajkun prije iskrcaja oplindrao većinu autohtonih memorabilija s Galeba.
Riječki kulturni pregaoci, nažalost, ne uspijevaju se izdići nad sistemski nametnutom im paradigmom, počevši od ushićenog slavljenja dobivene titule kulturne prijestolnice, a bez ‘kritičkog propitivanja’ proizvodnih odnosa u dotičnom carstvu, tako i u njegovim kulturnim pogonima. Nalik tragičnim protagonistima Čehovljeve avangardne ‘Čajke’, oni nisu voljni ni kadri usvojiti nove forme niti uočiti prava značenja simbola koja se uvijek iznova prelijevaju, makar i preko palube.
