Godina je 2018., Ivan Perišić ne staje s proslavama, a doček mu sprema i rodni Omiš. Slavi se drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu, vadi divovski dres, osam metara dugačak, pet širok, pa se postavlja da visi s tvrđave Mirabella. Sašile su ga, prenose poneki mediji, radnice tekstilne industrije Galeb.
Galeb je osnovan 1951. godine, tvornica je podignuta na omiškoj obali, a prvi strojevi i dio stručnoga kadra došli su iz tvornica Nade Dimić iz Zagreba i Međimurske trikotaže Čakovec. Galeb je nadživio Jugoslaviju, ali u momentu kad ogromni dres vijori s omiške tvrđave, njegove radnice već godinama primaju minimalne plaće, "zacementirane" ispod svih realnih životnih potreba.
Posljednjih tjedana, dok se u ovim krajevima željno iščekivalo i zazivalo povratak Perišića, u dresu drugačijem od onoga koji je bio izvješen u Omišu, sjetile smo se prve mreže na golu Hajduka. Godina je 1912., za utakmicu na Kraljevoj njivi, budućem Starom placu, mrežu je isplela i zajedno s ribarskim mrežama skuhala Anka Kaliterna, čiji je brat Fabjan bio osnivač kluba.
Deset godina kasnije i 150-ak kilometara dalje, novoformirani radnički sportski klub Velež započinje sa sakupljanjem radničkih priloga za nogometne rekvizite. Od bijelog platna šiju se dresovi, a od glota gaćice. Zadatak je povjeren Ranku Slijepčeviću, koji je nabavljeno platno donio kući i za šivanje angažirao svoje sestre: Zorku, kasnije udatu Kusalo, i Radojku, poslije udatu Pažun.
Sestre su svaki slobodan trenutak koristile za šivanje dresova, a nije da su takvih momenata imale puno. Radojka je bila zaposlena u knjižari Paher i Kisić, a uz službeni posao išao je i kućanski rad koji se podrazumijevao. "Radojka Slijepčević je na svakom dresu s lijeve strane izvezla crvenom svilom slovo V. To su bili prvi dresovi radničkog sportskog kluba Veleža iz Mostara", navodi se u monografiji objavljenoj 1972., povodom pedesete godišnjice postojanja kluba.
Krajem tog desetljeća, u godini 1929., u Zagrebu se osniva radničko sportsko društvo Metalac. Odmah u početnim godinama osnovan je i nogometni klub, u kojem su igrati mogli samo muškarci. U monografiji Zlatne godine RSD Metalca (1929.-1979.) zabilježeno je da je muškoj nogometnoj sekciji Metalca radnica Marica Weidlich besplatno svojim materijalom krpala dresove, a supruga referenta nogometne sekcije Resimića, kojoj ne znamo ime, dresove je prala.
Dresove je sredinom tog stoljeća prala i supruga oružara NK Trešnjevke Đuke Prpića. Julka Prpić u tom se procesu dobro upoznala s razlikama u boji zemlje na nogometnim terenima diljem zemlje 1950-ih. "Koliko stotina dresova i čarapa je prošlo kroz njezine prste. Ona već znade kakova je boja leša na igralištu Šibenika i Odreda, sve preko zamrljanih dresova igrača. Osim toga priprema uvijek za svoju veliku porodicu igrača čaj, a katkada i sendviče", zabilježeno je 1956. godine u knjižici o tridesetoj godišnjici Sportskog društva Trešnjevka.
Trideset godina kasnije, u godini 1985., časopis Studio objavljuje reportažu o radnicima i radnicama u pogonu Hajduka. Među ostalim, navodi se da u pogonu radi šest pralja. Imena radnica nisu zabilježena, ali jest da su u poslu bile od najranijeg jutra.
Godina je od 2016. do jošuvijektraje – na Noćnom se maršu za Osmi mart u Zagrebu među brojnim transparentima u zrak se iz godine u godinu diže: "Drugovi, tko vam pere čarape?"
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
