Selo Mlaka, 12 kilometara udaljeno od Jasenovca, u prošlom vijeku doživjelo je dva ratna stradanja, a preostali stanovnici sela suočavaju se s problemima koji su najvećem dijelu stanovnika Hrvatske nezamislivi.

- Kad se vodostaj Save digne, naše selo postane nepristupačni otok jer je makadamski put pod vodom, stoka nam tumara selom, a mobitelski signal je slab zbog slabe mreže, specifičnog terena i blizine BiH, kaže Goran Glavić, predstavnik srpske nacionalne manjine u općini Jasenovac. Nekoliko okupljenih mještana potvrdilo je njegove riječi i prepričalo svoja iskustva, ali se, kako su rekli, zbog straha u vezi aktualnih političkih događaja, nisu željeli predstaviti ni fotografirati.

Put do sela većim dijelom prolazi zapuštenom šumom koja je sudeći po znakovima upozorenja, minirana. Djelomično je asfaltiran 50-ih godina, ali je dio ostao pod makadamom.

- Taj dio je znatno niži od ostalog dijela puta koji se koliko-toliko održava i krpa. Voda ga zato poplavljuje, pa se u naše selo može samo čamcem, kaže Glavić. Kad imaju predosjećaj da će voda narasti, stanovnici svoja vozila parkiraju izvan sela s druge strane vode. Nadležni na tu dionicu ponekad navezu nekoliko kamiona šljunka, ali to ne rješava problem jer ga voda raznese, a i sam se put s vremenom ‘spušta’ jer šljunak popušta pod težinom vozila.

- Popuštaju i nasipi, a stoka bez nadzora i čuvara u potrazi za pašom gazi po njima, kažu mještani, dodajući da vlasnici stoke iz nekih obližnjih mjesta imaju koncesiju za držanje stoke na paši.

- Ali one parcele za koje imaju koncesiju su pod vodom, pa stoka pase tamo gdje je suvlje i gdje ima trave. Zato ne možemo ništa saditi ni sijati na zemlji koju imamo ako je prije toga dobro ne ogradimo, kažu oni. Glavić ističe da stoka tumara po selu i ne ustručava se od paše niti na crkvenom dvorištu.

- Pasu na zemlji oko crkve Svetog proroka Ilije, a da nema vrata, stoka bi ušla i u Crkvu, kaže Goran, Uvrijeme poplava Mlaka je izolirana na prostoru površine tri sa četiri kilometra zajedno s 200 do 300 krava i 150-ak konja.

I dok im tuđa stoka tumara selom, s uzgojem svoje stoke mještani imaju problema. O problemima Mlake Novosti su izvijestile prije dvije godine. Ivica Jakovljević, član HGSS-a iz Novske, predvodio je tada ekipu koja je u Mlaku odsječenim stanovnicima donijela hranu i vodu. Njegova služba tokom poplava brine o mještanima.

- Mlaka često pliva pod vodom i problem bi trebalo dugoročno riješiti. Naime, potrebno je podići razinu puta koji vodi prema selu i probiti nekoliko propusta kojima voda može otjecati. Bez toga, do Mlake se u vrijeme poplava može doći samo rijekom Savom – objasnio je u veljači 2014. Ivica Jakovljević.

- Kako je zemljište i kad prođe voda poplavljeno jer su s obje strane puta kroz šumu močvare, tim šumama nitko ne prolazi i zato u njima ima mnogo životinja, uključujući lisice i čagljeve. Osim što su bučni jer cijelu noć zavijaju, čagljevi su spremni zaklati i ugrabiti koju ovcu ili janje, kažu mještani koji zbog toga moraju biti na oprezu. Zbog blizine Save i čestog plavljenja jasno je da bunari u selu nisu rješenje. Uveden je vodovod, ali je nekoliko kuća na jednom kraju sela još bez vode. S obzirom da je Mlačanima slabašan mobitelski signal i da su uglavnom u ‘roamingu’ jer prevladava mreža iz BiH, kad nadođe voda tu su barem fiksne telefonske linije. Selo ima i struju, ali je problem što nema javne rasvjete. Mještani su više puta tražili da se ona postavi, ali pitanje je koliko bi račun za tako utrošenu struju opteretio njihove kućne budžete. Ljudi tuglavnom žive od penzija jer ih je 80 posto starije od 60 godina, a ispomažu se i bavljenjem poljoprivredom.

- Imamo po nekoliko jutara zemlje i snalazimo se, kaže Glavić koji radi i kao građevinski radnik u obližnjem hrvatskom selu Košutarica i ukazuje na dobre međunacionalne odnose: ‘Zapravo da nema nekih Hrvata mi bi skapali od gladi. Ovako nam pomažu prije svega kupnjom naših proizvoda’, kaže Goran.

Sadašnji boj od 40-ak stanovnika od kojih je tek četvoro djece koja idu u školu u Jasenovac, skoro je simboličan u odnosu na nekadašnja vremena. Selo koje su iz ničeg na obali Save podigli Krajišnici početkom 18. Vijeka, svoju je crkvu od cigala dobilo 1804. godine. Muško stanovništvo se do ukidanja Vojne krajine pretežno bavilo graničarskim poslom na Savi, ali i stočarstvom. Po crkvenim knjigama Slavonske eparhije, Mlaka je 1940. imala 157 domaćinstava, a uoči Drugog svjetskog rata imala je 1.200 stanovnika. ‘Tokom rata, najvećim dijelom od ustaša, stradalo je više od 1.000 ljudi’, kažu stariji mještani.

Cjelokupno stanovništvo Mlake pohapsili su 14. aprila 1942. godine ustaše iz nedalekog jasenovačkog logora na čelu s Ljubom Milošem. Prvo su žene i djeca, a onda muškarci koji su bili zatvoreni u školi i parohijskom domu, bili prebačeni u Jasenovac. Odmah ih je strijeljano 24.

Mlačani su potom sprovedeni u logor u Staroj Gradiški, gdje su boravili u vrlo teškim uslovima, a u samom selu je formiran ženski logor kao jedna od ispostava Jasenovca. Prema podacima Spomen područja Jasenovac, do sada su utvrđeni podaci za 742 osobe iz Mlake umorene u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Ali stanovnici Mlake nisu stradali samo tamo; izvjestan broj ubijen je i poumirao je u logoru Staro sajmište kod Zemuna, a 160 Mlačana internirano je čak u Norveškoj, odakle ih se nije vratilo 117. U ataru sela, kažu mještani, poznato je najmanje pet masovnih grobnica ustaških žrtava koje nikad nisu istražene.

U selo se nakon Drugog svjetskog rata vratio dio preživjelih, a 50-ih su u selo doseljavali ljudi s područja današnje iz Banjaluke, Srpca, Čelinca i Bosanske Gradiške. Selo je 1991. imalo 114 kućnih brojeva i oko 400 stanovnika.

- Imali smo školu, dva dućana i dvije gostionice, a sada nemamo ništa pa za sve moramo do Jasenovca ili Novske, pa i do Siska. Autobus vozi samo kad je školska godina, kažu Mlačani i dodaju da je nekad samo u školi u Mlaki bilo 160 djece, više nego što je danas u školi u Jasenovcu u koju dolaze djece iz svih okolnih sela.

Veliki udarac selu nanio je ‘Bljesak’ 1995. tokom kojeg je stanovništvo izbjeglo u BiH, a vratilo tek 40-ak ljudi. Da je to mali broj u odnosu na predratni, svjedoče brojne napuštene kuće, neke od njih polusrušene ili zarasle u korov.

- Žao mi je da neki bivši sumještani koji žive po svijetu nisu došli bar da okreče svoje kuće ili da posijeku žbunje da pustoš izgleda malo manja. Ako se ne nađe rješenje za put ili ne provedu neke mjere pomoći mlađim stanovnicima kako bi ojačali poljoprivrednu proizvodnju, pustoš će postajati sve veća. Jer nas su svi zaboravili, a automobili i autobusi mogu se vidjeti samo kad je u crkvi neka liturgija, inače je sve pusto, zaključuje Goran Glavić.