Godinama već pišemo o nastojanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) da neprincipijelno prodre na Filozofski fakultet (FF) u Zagrebu, radi širenja općeg utjecaja i zauzimanja pozicija nad pojedinim sasvim ovozemaljskim dobrima. Tako je startno u javnosti i prokazan rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras u svojoj pogubnoj praksi koja inače uključuje razne slične organizacijske, materijalne i političke svinjarije. No što ako to nije jedini primjer takvog nastojanja neke crkvene visokoškolske ustanove na istom sveučilištu, također uz pomoć rektorata? I kako bismo nazvali taj sindrom ako u Zagrebu postoji paralelni slučaj klerikalne uzurpacije nekog drugog studija filozofije?
Hrvatski studiji sada služe za novu svrhu, kad već nisu bili pod kontrolom za staru, pa mogu dobro doći i kao inkubator za najraniju fazu sveučilišnog razvoja poletaraca s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti
Ovdje prvo treba napomenuti, međutim, da je sveučilištima svojstveno – ili bi po pravilima makar trebalo biti – izbjegavanje disciplinarnog paralelizma. Drugim riječima, različite sastavnice istog sveučilišta ne bi smjele održavati nastavu po znanstveno istim predmetima kao što je, recimo, studij filozofije. Pa čak i studij katoličke teologije, iako je teško progutati danas nanovo uobičajeno nazivanje toga učenja znanošću. Ali na stranu još i to; radije odmah kažimo da bijeli Zagreb grad odlikuju ne samo po dvije filozofske i dvije teološke sastavnice iste univerze, a koje se nastoji spariti unakrsno, nego se u jednoj od tih disciplina već pojavljuje i treći istoznačni sudionik.
Odatle i ovoliki uvod, naime, da se ne bi mislilo kako po tko zna koji put opjevavamo legendarni slučaj FF-KBF, jer drugi primjer opisane prakse zbiva se na Hrvatskim studijima (HS), nekoć svojevrsnom satelitu FF-a. Disciplinarni parnjak KBF-a u toj priči pak jest tzv. Filozofski fakultet Družbe Isusove, odnedavno poznat kao Fakultet filozofije i religijskih znanosti (FFRZ). S tim da FFRZ otpočetka HS-u predstavlja, još iz devedesetih godina 20. stoljeća, ono što je KBF namjerio s FF-om unatrag nekoliko godina. No tek lani je dovršen proces integracije FFRZ-a u zagrebačko sveučilište, a ove godine, točnije 6. veljače, ministrica znanosti potpisala je i dopusnicu za punopravni rad nove sastavnice.
I teško da je sama Blaženka Divjak, s obzirom na autonomiju sveučilišta, na koncu mogla učiniti išta drugo, a znamo li da poduzetim upravnim nadzorom ne uspijeva riješiti ni manje dubioze s Borasovim rektoratom. Damir Boras jednostavno je nakon takvih pokušaja, u čak tri slučaja dosad, predmete zablokirao prijavom na Ustavni sud zbog, po njegovu mišljenju, narušavanja autonomije institucije koja, opet po njegovu mišljenju, smije valjda činiti što i kako joj drago. Promotrimo stoga dopusnicu radi ulaženja u trag postupku integracije Družbe Isusove u sveučilište, gdje pažnju najprije privlači stavka s ugovorom ‘o preuzimanju dijela zaposlenika Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (uz suglasnost rektora Sveučilišta u Zagrebu)’. Čitav službeni dio postupka odvijao se inače unutar prvog mandata netom reizabranog Damira Borasa, iako je puzajuća integracija otpočela zapravo, rekosmo, još u pretprošlom desetljeću, netom po osnivanju HS-a. Pa ovdje se moramo upustiti u digresiju o povijesnoj funkciji te ustanove koja upravo doživljava svoj neslavni zalazak, proždrta od osnivača koji su nad njom izgubili davno zacrtanu kontrolu. U vodećoj ulozi tu ipak nije Boras, nego njegov prorektor Ante Čović kojem se s dobrom mjerom razloga pripisuje svojstvo najmoćnije persone Sveučilišta u Zagrebu, one koja iz razmjerne sjene održava i usmjerava čak i samog rektora.
Tri stoljeća nakon eksplozije prosvjetiteljstva u Europi, Crkva se u Hrvatskoj vraća da nas podsjeti kako je prije toga znanost ipak bila sluškinja bogoslovlja i kako se dobro organiziranom rekonkvistom sve može lako vratiti na staro
Dotad marksističko-filozofski kadar, Čović je s disolucijom prošlog sistema odbacio svoje crvenkasto paperje i poduzeo zapanjujući karijerni uzlet. Tek docent na FF-u, on početkom rata u Hrvatskoj postaje ministar znanosti i ubrzo sa suradnicima osniva Hrvatske studije kao vidno nelojalnu konkurenciju FF-u. Nova sveučilišna sastavnica tumačena je kao etnocentrična alternativa tobože komunjarskoj filozofiji iz Lučićeve ulice, no u suštini je to bila ispostava za gargantuovske ambicije Čovića i pomagača, među kojima se zatiče i Pavo Barišić, budući ministar znanosti. Štoviše, nerijetko se smatra da sve te borase i barišiće uokolo namješta baš veliki meštar Čović, dok je HS danas primjer toga što se dešava onima koji mu se zamjere.
Jer HS je veoma brzo prošao kroz izvjesni emancipacijski proces i Čovićev utjecaj je uvelike odbačen, ali ustanova je već bila cijepljena latentno-parazitskim pelcerom u vidu tijesne suradnje s izvansveučilišnim Filozofskim fakultetom Družbe Isusove. Ubrzo nakon osnivanja HS-a njima su, kako se tumači na internetskim stranicama te institucije, ‘zbog određenih sadržajnih srodnosti i radi obogaćenja studijske ponude, pridodani studijski programi filozofije i religijske kulture’, a s Družbe Isusove, danas FFRZ-a. Dozlaboga vulgarno i diletantski, doduše, jer je HS dotad imao samo jedan diplomski studij, pretenciozno nazvan komparativnim studijem hrvatske filozofije i društva, što god to značilo.
Preuzeti zaposlenici HS-a koji se navode u dopusnici, njih ukupno petnaestak, nastavnika i administrativaca, ustvari su mahom kadar izvorno s FFRZ-a. Oni su na HS-u djelovali i u svojstvu neke vrste spavača koji će na koncu zadati toj ustanovi smrtni udarac i zatim se povući natrag u svoju matičnu kuću koja za nagradu dobiva ulaznicu na sveučilište. Prisjetimo se: početkom lanjske godine Boras, Čović i Barišić odlučuju zauzdati HS, jer se neposluh nekolicine tamošnjih profesora već oteo preko svake mjere, ugrožavajući sigurnost rečene trojke. Drznici su uistinu bili pretjerali, službeno prijavljujući te uglednike i neke njihove adlatuse za razne krupne makinacije o kojima se u međuvremenu naveliko pročulo.
Rektorat, i pridodani mu poltronski Senat sveučilišta, prvo su tad nametnuli HS-u izvanredno vodstvo te ga zatim degradirali s ranga sveučilišnog centra na sveučilišni odjel. Akcija je izvedena protuzakonski, ali sektorski je ministar bio Pavo Barišić, pa im bolji postupak nije ni trebao. Zvanična je odgovornost za daljnji tok događaja na HS-u cinično povjerena prorektoru Anti Čoviću, a paralelno dolazi i do velike smjene kadra na ustanovi gdje odlazi većina nepoćudnih pojedinaca, dok se zaposlenička lista puni imenima netom mobiliziranih trećepozivaca. Uz njih su još i oni s FFRZ-a, koji će smjerno podići svoju ruku na glasanju za faktičnu propast kuće na kojoj već četvrt stoljeća blaguju svoj kruh svagdašnji.
Čović je tom prilikom izveo upravo infamnu akrobaciju nad sveučilištem kao svojom igračkom, konstatirajući da se – oko udvajanja studijskih profila – desila ‘perceptivna greška’ u javnosti. On valjda hoće reći da je evidentna nepropisnost djelovanja svih tih adresa i programa koji se preklapaju ipak samo pitanje ovakvog ili onakvog razumijevanja stvari, a koje se lako dade korigirati. I to premda je već samo osnivanje HS-a bilo izlišno i protupravno, iz pozicije Sveučilišta u Zagrebu, a s obzirom na postojeći studij filozofije na FF-u. No ispast će da je HS poslužio za novu svrhu, kad već nije bio pod kontrolom za staru, pa može dobro doći i kao inkubator za najraniju fazu sveučilišnog razvoja poletaraca s FFRZ-a koji su tamo desetljećima stjecali sveučilišna znanstveno-nastavna zvanja. Zato je HS-u lani prvo zadana nulta upisna kvota za filozofski studij, u smjeru njegova ukidanja, a zatim mu je ipak propisana određena prijelazna. Ali takav ukupni salto mortale Družbe Borasove podrazumijeva i dodatnu fantastičnu situaciju, barem u prolaznom stadiju inauguracije FFRZ-a, dok se HS-u dosljedno minira pozicija u postupku reakreditacije pri nadležnim državnim tijelima. Jer dade se uočiti već i golim okom, u ovom času imamo na zagrebačkom sveučilištu čak tri studija filozofije. Ne jedan, koliko je maksimalno prihvatljivo, i ne dva, koliko se može prošvercati uz veću dozu kvarnih nakana, nego impozantna tri.
Čović tako danas može opteretiti HS formalno superiornom konkurencijom, jer će se novi fakultet odmjeravati s ubogim sveučilišnim odjelom, što upućuje na nužnost gašenja potonjeg. Paralelizam nije prorektoru bio problem pod krovom istog fakulteta, tj. sveučilišnog centra, ali mu postaje neprihvatljiv sa širenjem na okvir sveučilišta, iako je sam prvi poduzimao baš takve organizacijske prestupe. Dvostruka mjerila ovdje se podvrgavaju sasvim originalnoj, ekskluzivnoj optici, međutim, pa ne iznenađuju ni stanoviti bonus-pridodaci u čitavoj priči. HS kao sveučilišni odjel provodi studije u sedam znanstvenih polja iz triju interdisciplinarnih područja, dok FFRZ drži, realno, samo jedan i pol studij.
Na stranu što jedni naučavaju opću filozofiju, a drugi na toj adresi, ili kod sebe doma, razvijaju nešto pod nazivom ‘studij filozofije i religije’. Kao što dobro primjećuju određeni nastavnici s Hrvatskih studija, u službeno provedenoj analizi postupaka na toj ustanovi prošle godine, tamošnji je studijski program filozofije ipak de facto ukinut – uskoro će vjerojatno biti i de jure – a paralelizmi unutar sveučilišta su povećani. Administrativna simbioza s naoko raznorodnim interesima prerasla je tako u akademski kanibalizam na HS-u koji ostaje zaglavljen u vječitoj tranziciji. Pri čemu upada u oko i da je Ante Čović redizajnirao studij filozofije na HS-u prema svojim knjigama te izdanjima svog dugogodišnjeg partnera Ante Selaka iz nakladničkog poduzeća Pergamena.
Svejedno, nismo prvi koji će dovesti u pitanje evidentni paralelizam u slučaju Družbe Isusove, niti su to analitičari s HS-a. Učinio je to već 2000. godine tadašnji rektor KBF-a Tomislav Ivančić u pismu Branku Jerenu, onodobnom rektoru Sveučilišta u Zagrebu, povodom elaborata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. Ivančić tu isusovcima s budućeg FFRZ-a otvoreno poriče pravo osnivačkog sljedništva nad sveučilištem, ali i prokazuje njihov program općereligijske kulture kao najobičniju katoličku teologiju, dižući svoj glas protiv, dakle, konkurentskog paralelizma u odnosu na KBF. No to je bila reakcija unutar kućnoga, internoga rimokatoličko-studijskog konteksta, a ovo danas je lice Crkve prema svijetu, uz klijentelističku pogodbu s apostolima iz rektorata.
Boras i Čović ustvari, da podvučemo crtu, s razloga ličnog karijernog i materijalnog probitka eksperimentiraju samim institucionalnim temeljima najveće hrvatske akademske ustanove. Pokazuju da u pravnom smislu mogu sve što im padne na um, čak i kad su ta djelovanja u različitim momentima posve proturječna. Crkva s druge strane, neusporedivo lakoma – kakvom ju je već njezin bog napravio – sve teže zatomljuje ambiciju da uredi ovu zemlju po svojoj slici i prilici. Tri stoljeća nakon eksplozije prosvjetiteljstva u Europi, ona se bar u Hrvatskoj vraća da nas podsjeti kako je prije toga znanost ipak bila sluškinja bogoslovlja i kako se dobro organiziranom rekonkvistom sve može lako vratiti na staro.
