Što je pokazalo istraživanje koje je u sklopu Gongovog projekta "Medijsko obrazovanje je važno" proveo Institut za razvoj i međunarodne odnose?

Provedeno istraživanje je obuhvatilo reprezentativni uzorak punoljetnih građanki i građana RH. Cilj istraživanja bio je utvrditi jesu li tri "klasične" dimenzije medijske pismenosti o kojima literatura govori – a to su tehničke sposobnosti, proizvodnja sadržaja i, najvažnije, kritički odnos prema medijskim sadržajima – skup povezanih društvenih praksi. Istraživanje je reprezentativno za opću populaciju po spolu, dobi, regijama i obrazovanju, tako da predstavlja zaista obuhvatnu informaciju.

Pokazalo se da tri dimenzije medijske pismenosti nisu povezana cjelina. Proizvodnja medijskih sadržaja povezana je s vještinama pretraživanja interneta, a kritički odnos prema tradicionalnim i digitalnim medijima povezan je sa stavom da mediji trebaju biti više društveno uključivi. No niti jedna od istraživanih kompetencija ne vodi sama po sebi do veće društvene participacije. Nalazi o mladima svakako su najinteresantniji – oni su digitalni urođenici, najviše su vični kreiranju sadržaja, ali ujedno nepovjerljivi prema digitalnim platformama.

Slične rezultate detektirali smo i prije dvije godine istraživanjem političke pismenosti maturanata, u kojima su internetske platforme bile njihovi glavni izvori informiranja, ali istodobno ih je mali broj bio spreman izraziti povjerenje u sadržaj koje putem tih platformi dobivaju.

Mladi u Hrvatskoj kritični su prema tradicionalnim medijima, digitalnim alatima i ulozi medija u društvu, no to ih ne motivira na aktivnije sudjelovanje u društvu?

Porukama koje dobivaju od društva mladi su upućeni na pasivnost, čemu nemalim dijelom pogoduje manjak povjerenja u različite društvene institucije i izvore informiranja. Točno je da su digitalne platforme njihovo prirodno mjesto okupljanja i komunikacije, ali nije nužno da će iz toga izrasti mobilizacija i participacija mladih, ako je njihov stav o životu u Hrvatskoj takav da je manjak mogućnosti promjene toliko obuhvatan da su samu ideju participacije skloni odbaciti kao nepotrebnu.

Na neki način, prešli smo iz odnosa opreza i skepse prema medijskim sadržajima – koji ima smisla podržati – do cinizma i distanciranja od društvene participacije, što sigurno nije cilj. Pritom, teško da same platforme umrtvljuju mogućnosti participacije. Na njima se samo događaju slični procesi okupljanja i razdvajanja kakvi vladaju u hrvatskom društvu. Ključno je da mladi ne vide smisao demokratskih procesa, niti vjeruju u poruku da su pozvani sudjelovati u bilo kavom odlučivanju.

Da li razina obrazovanja utječe na način konzumacije medija?

Prema tradicionalnim medijima više su kritični upravo mlađi ispitanici i oni više obrazovani. Istodobno, nema razlika vezanih uz obrazovanje kod kritičkog odnosa prema digitalnim alatima, a nema ni bitnih razlika vezanih uz spol za kritički odnos prema medijima, tradicionalnima ili novima. Možda su kritički mediji u najvećoj mjeri postali žrtvom šireg gubitka povjerenja u društvene institucije proteklih godina, dok su se neki ozbiljniji vinovnici tog gubitka ili uspješno sakrili ili su ionako uživali nisko povjerenje.

Koliko medijsko obrazovanje ostaje važno s obzirom na udare na medije?

Medijsko obrazovanje nastavlja biti važno. Tamo gdje su mediji podvrgnuti nadzoru, SLAPP tužbama i cenzuri te nagrađivani za "dobro ponašanje" prema vlastima, bujat će model rada kojem je javni interes sporedan, a medijska publika će to dugoročno prepoznavati, što će dodatno urušiti povjerenje u medije.

Snažna, neovisna medijska scena je jedina brana gubitku povjerenja u medije kao aktere informiranja. Važna će biti i široko rasprostranjena sposobnost da osvijestimo kolanje netočnih informacija digitalnim platformama i činjenicu da njihov model rada sadrži malo toga da bi bile spriječene. Ne trebamo poticati niti apriorno povjerenje prema medijima, ali generalizirani ciničan stav i krajnje nepovjerenje su toksični za demokraciju.