U tjednu kolektivne stigmatizacije Srba u istočnoj Slavoniji stiže predvidiva, ali zato ne manje odvratna vijest iz Ministarstva branitelja, koju je sa zakašnjenjem objavila Documenta. Naime, još u siječnju Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja, koje djeluje u sklopu ovog Ministarstva, donijelo je odluku da se žrtvi ratnog silovanja srpske nacionalnosti uskrati status žrtve seksualnog nasilja i osiguraju zakonom predviđena prava. Odluku su obrazložili rekavši kako povjerenstvo ‘nije poklonilo vjeru navodima iz optužnice u odnosu na seksualno zlostavljanje imenovane te je zaključilo da imenovana nije bila žrtva seksualnog zlostavljanja u Domovinskom ratu’. Činjenica da je za slučaj silovanja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti podignuta optužnica nije impresionirala eksperte iz Ministarstva. Tri mjeseca nakon njihove odbijenice, sutkinja Županijskog suda u Splitu Ivona Rupić za taj je ratni zločin osudila bivšeg upravitelja šibenskog zatvora Kuline Damira Boršića i zatvorskog čuvara Miroslava Perišu.
Silovana i mučena žena M. K., o kojoj je ovdje riječ, danas živi u SAD-u. Zarobili su je s prijateljem, dok je u šibenskom zaleđu čuvala blago, i odveli u Kuline. Tamo su zatekli još jednog čovjeka i ženu. ‘Prvu noć nas nisu dirali, drugu noć su nas tukli i prijetili da će nas zaklati. Dolazili su Periša i Duliša, prvi je bio manji, s crnom kosom, a drugi s plavom. Ulazili su u ćeliju, gasili svijetlo. Periša me tukao palicom, stavljao pištolj u usta i nož pod vrat. Noću su dolazili po mene u ćeliju i vodili me u sobu preko puta. Izgasili bi svijetlo, skinuli me do gola. Šutjeli su i silovali me na podu ili na sjedalici. Silovali su me desetak puta. Kada bi me odvodili ja bih kričala. Nisam mogla plakati, jer nisam imala suza, ali su me mogli čuti svi u zatvoru’, posvjedočila je M. K.
Feminističke organizacije ‘izražavaju zgroženost i duboku zabrinutost praksom koja ukazuje da sve žrtve silovanja nemaju ista prava, te da nadležno Ministarstvo donosi rješenja kojima se neke žene, žrtve silovanja, diskriminira i onemogućuje im se ostvarivanje prava’
Boršić i Periša dobili su samo po dvije godine zatvora, jer je sutkinja uzela u obzir ‘veliki protok vremena, činjenicu da su oba okrivljenika obiteljski ljudi koji nikada nisu kršili zakon, te da se ovo mora gledati kroz prizmu sukoba zaraćenih strana’. Sva je prilika da su kroz istu prizmu gledali i članovi povjerenstva, kroz koju se i inače gleda kada je žrtva Srbin ili Srpkinja.
Nakon što je ova skandalozna i diskriminirajuća odluka povjerenstva konačno dospjela u medije, Ministarstvo branitelja detaljnije je pojasnilo kako je do nje došlo. Poručili su da je zahtjev nesretne žene bio potkrijepljen jedino preslikom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu: ‘Podnositeljica zahtjeva nije priložila nikakvu medicinsku dokumentaciju kao dokaz o proživljenom seksualnom zlostavljanju. Budući da podnositeljica zahtjeva ne živi u Republici Hrvatskoj, u postupku pred povjerenstvom ista nije neposredno sudjelovala i nije postojala mogućnost uzimanja iskaza na okolnost događaja koji je bio osnova za podnošenje zahtjeva.’
Članovi povjerenstva očito nisu informatički pismeni ljudi i nije im poznato da postoje brojna komunikacijska sredstva pomoću kojih se može svjedočiti i iz SAD-a. Ako žrtve ratnih zločina mogu svjedočiti putem linka na Haškom sudu, nije jasno zašto ne bi mogle i pred povjerenstvom, čiji su članovi inače jednoglasno odbili zahtjev M. K.
Nakon što je dobila odbijenicu, M. K. je pokrenula upravni spor protiv takve odluke i u sklopu tužbe priložila i presudu Županijskog suda u Splitu protiv Boršića i Periše. Obrazloženje Ministarstva branitelja, koje potpisuje glasnogovornica Nikolina Gotal, zašto ni presuda Županijskog suda nije dovoljna da bi se usvojio zahtjev desetak puta silovane žene, odličan je primjer birokratskog cinizma. Naime, Gotal naglašava da sudski postupak još uvijek nije pravomoćno okončan i kaže: ‘Budući da je u tijeku upravni spor u kojem je Ministarstvo jedna od strana u postupku, nismo u mogućnosti komentirati daljnji tijek upravno-sudskog postupka. Nakon donošenja odluke nadležnog upravnog suda, Ministarstvo hrvatskih branitelja će u cijelosti poštivati odluku upravnog suda.’ Gotal na kraju ističe da je do sada zaprimljeno ‘207 zahtjeva za stjecanje statusa i ostvarivanje prava iz predmetnog zakona. Od toga je 116 zahtjeva riješeno pozitivno, 73 negativno, a u 4 predmeta došlo je do obustave postupka uslijed smrti podnositelja zahtjeva’.
Bilo bi zanimljivo vidjeti jesu li u ovih 116 pozitivno riješenih slučajeva članovi povjerenstva vjerovali žrtvama ili su čekali pravomoćne sudske presude i jesu li od silovanih žena tražili medicinsku dokumentaciju. Je li možda M. K. trebala nakon svakog silovanja u Kulinama pitati Boršića i Perišu da je puste liječniku?
Centar za žene žrtve rata – Rosa, Ženska mreža Hrvatske i Ženski sud – feministički pristup pravdi u svojoj izjavi za javnost, koju potpisuju Nela Pamuković i Biserka Momčinović, odluku povjerenstva nazivaju diskriminatornom. Odluka članova povjerenstva ‘umjesto osiguravanja rehabilitacije i obeštećenja, predstavlja nasilje institucije nad žrtvom i njenu dodatnu viktimizaciju’. Borkinjama za prava žena jasno je u kojem grmu leži zec i da bi zahtjev vjerojatno bio drugačije riješen da žrtva nije Srpkinja. ‘Feminističke organizacije izražavaju zgroženost i duboku zabrinutost praksom koja ukazuje da sve žrtve silovanja nemaju ista prava, te da nadležno Ministarstvo donosi rješenja kojima se neke žene, žrtve silovanja, diskriminira i onemogućuje im se ostvarivanje prava. Obzirom da ovo nije jedini slučaj, već se isti obrazac nezakonitog odbijanja zahtjeva već više puta ponovio, time se uspostavlja praksa po kojoj žrtve seksualnog nasilja ne mogu ostvariti prava po ovom zakonu – ako su počinitelji pripadnici HV i redarstvenih snaga’, ističu.
U mitu o Domovinskom ratu mjesto za ubojice, ratne zločince i silovatelje rezervirano je isključivo za Srbe. Disonantni tonovi moraju se na svaki način utišati. Plenkovićev predšasnik Karamarko prijetio je kaznama svakome tko u javnosti kritizira Tuđmanovu ili Šuškovu politiku i dovodi domovinske dogme u pitanje. Kazne su različite. Nekome se, kao silovanoj M. K., pokušavaju na sve načine uskratiti zakonom predviđena prava, a od drugih se dovoljno ograditi, kao što su se od novinara HRT-a Aleksandra Stankovića zbog benignog pitanja o karakteru rata u Hrvatskoj ogradili karamarkisti na Prisavlju.
