This Is Going to Hurt (AMC)
Britanski ginekolog Adam Kay još je 2017. objavio memoare koji su podigli veliku prašinu i potaknuli međunarodnu društvenu raspravu o stanju zdravstvene skrbi, a AMC ih je ove godine pretočio u vjerojatno najvažniju medicinsku dramu koja se pojavila u televerzumu. Ono što je, osim univerzalnosti, čini tako važnom i radikalnom jest to što, umjesto masovno eksploatiranog tropa idealizacije doktora-heroja, prikazuje kako truli sustav stvarne medicinske radnike tjera na nadljudske podvige u propadajućem javnom zdravstvu. Adam Kay (Ben Whishaw) sposoban je i predan liječnik koji se pod velikim pritiscima trudi izgraditi karijeru na ginekološkom odjelu nedovoljno financirane javne bolnice, a okružen je kolegama koji svojim pacijenticama posvećuju toliko energije da praktički nemaju vremena za privatni život. No golemi emocionalni resursi i sposobnost zdravstvenih radnika nisu uvijek dovoljni da se izbjegnu katastrofe. Neizbježne nesreće uzrokovane užasnim radnim uvjetima dovode do nepodnošljivog kaosa i stresa koji likove ometaju u uspostavljanju kolegijalnih odnosa na radnom mjestu, a klasne, rasne i etičke podjele ilustriraju razlike u pružanju skrbi koje su utemeljene na odavno zapečenim predrasudama i hijerarhiji. Mračnoj atmosferi i naturalizmu doprinosi izrazito sugestivna režija koja izaziva visceralne reakcije čak i kod gledatelja sviklog na krvave prizore, no protutežu tom jadu stvaraju duhoviti dijalozi i sjajna muzika koju je specijalno za seriju komponirao Jarvis Cocker. Tako oštra kritika britanskog javnog zdravstva odzvanja još glasnije uzme li se u obzir da se radnja priče odvija početkom milenija, u začecima Kayjeve karijere. Danas, uslijed pobjede privatizacije zdravstva, Brexita i pandemije na Otoku, stanje je u tamošnjem zdravstvu još znatno bolnije nego prije dvadesetak godina.
Loot (Apple TV+)
Usred globalne ekonomske krize i sve prekarnijih uvjeta života na planeti producirati seriju koja zahtijeva empatiziranje s milijarderkom, koja pritom neodoljivo podsjeća na Bezosovu bivšu ženu MacKenzie Scott, na prvi pogled može djelovati poput ludosti ili neosjetljivosti autora odsječenih od društvene zbilje. No ako znamo da su je osmislili Alan Yang i Matt Hubbard, producenti zaslužni za jedan od najtoplijih sitcoma – "Parks & Recreation" – jasno je da to tek na površini sladunjava pričica o životu u opscenoj raskoši, a u biti promišljena satira ultrabogatih koja je zapravo stigla u pravi čas. U priču nas uvode u trenutku u kojem Molly Novak (Maya Rudolph), dokona supruga tehno magnata (Adam Scott) shvaća da je muž vara, pa razvodom dobije 87 milijardi dolara i postane treća najbogatija žena u Americi. Kao novopečena raspuštenica prvo nadoknađuje hedonističku mladost koju nikad nije iskusila, no to joj ubrzo dosadi. Slučajno otkriva da je vlasnica dobrotvorne zaklade pa odluči zasukati rukave i aktivno se baviti filantropijom. Njezin elitistički životni stil i lišenost doticaja s društvenom stvarnošću izvor su komedije sami po sebi, no kada se u to još upetlja i motiv filantropije iz hira, onda serija postaje zabavna komedija na radnom mjestu, a sjajnoj Mayi Rudolph se otvara prostor da igra grandiozno, istovremeno ismijavajući groteskno raskošan život privilegiranih.
The Patient (Hulu)
Autori sada već legendarnih "Amerikanaca", Joel Fields i Joe Weisberg, osmislili su i producirali originalnu miniseriju o psihijatru Alanu Straussu (Steve Carell) kojeg serijski ubojica Sam Fortner (Domhnall Gleeson) otme i sputa lancima u podrumu svoje kuće, zahtijevajući da ga izliječi od potrebe da ubija ljude čije postojanje smatra uvredljivim. Ako mu to ne pođe za rukom, sva je prilika da bi Strauss mogao postati njegova sljedeća žrtva. Iako izrazito napeta, ova je priča tek na površini triler, jer se ne fokusira na jezivu prirodu Samovih zločina ni na policijsku istragu. Na dubljoj razini radi se o drami karaktera u kojoj se likovi u uvjetima prisilne psihoterapije hrvaju s traženjem pravde, empatije, pomirenja i oprosta, i prepoznavanjem vlastitih slijepih pjega. Sve se u ovoj seriji svodi na karaktere i podsjeća gotovo na komorni kazališni komad. Vješto režirana, s Carellom i Gleesonom često u krupnom planu, priča je smještena u zatvorene prostore, što naglašava osjećaj klaustrofobije i izolacije u kojima se protagonisti dave. Carellu, koji je pobjegao iz "Officea" želeći se ostvariti u ozbiljnijim formama, ovo je jedna od najjačih dramskih uloga koje je odigrao, izrazito sugestivno dočaravajući očaj čovjeka koji pod pritiskom samoodržanja mora zadržati profesionalnost i suosjećanje za svog potencijalnog krvnika, istodobno se noseći s vlastitim previranjima i kajanjima. Dvadesetminutne epizode obično su rezervirane za humoristične formate, ali ekonomično trajanje sasvim dobro pristaje i žanru koji gledatelja drži u neprekidnoj napetosti.
