Ni u tekućoj školskoj godini koja se u okviru mjera za sprječavanje širenja virusa Covid-19 odvija dijelom u sklopu programa Škola na Trećem na Hrvatskoj radioteleviziji, Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) na čelu s ministrom Radovanom Fuchsom nije osiguralo nastavne planove i programe za učenike na jezicima i pismu nacionalnih manjina, premda se oni, zahvaljujući ustavnim i zakonskim odredbama provode u redovnoj nastavi u osnovnim i srednjim školama. Jednako tako, unatoč odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, djeci tražiteljima azila također nije osigurana pripremna ili dopunska nastava hrvatskoga jezika. U pravu na jednakopravno obrazovanje, dakle, zakinute su posebno ranjive učeničke skupine: srpska, talijanska, romska, mađarska, češka i slovačka manjina, koje pohađaju programe po modelima A i C, a izvode se prema kurikulima donesenim za njih lanjske i ove godine, djeca s teškoćama u razvoju i učenju za koje je potrebno prilagoditi dodatno online nastavu, kao i djeca izbjeglica (azilanata), kao i već spomenuta djeca tražitelja azila, odnosno svi inojezični govornici – kojima hrvatski nije materinski jezik.
Otkako je još proljetos za vrijeme ministrovanja Blaženke Divjak pandemija otjerala škole na online platforme i televiziju, GOOD inicijativa, Srpsko narodno vijeće (SNV), udruga Are You Syrious i Romska organizacija mladih, uputili su do danas nekoliko apela Ministarstvu znanosti i obrazovanju i HRT-u, ali i prigovor Odboru za prava djeteta UN-a zbog kršenja prava druge i drugačije djece na obrazovanje.
Obrazovanje na manjinskim jezicima i pismu te obrazovanje djece izbjeglica i inače je u redovnim uvjetima gurnuto po strani, dok je u svjetlu aktualne pandemije takvo stanje samo više ogoljeno i izoštreno – ističe Nina Čolović iz SNV-a
Jedan od zahtjeva jest i da se svaki radni dan na HRT-u organizira razredna nastava drugoga manjinskoga jezika i kulture u trajanju od dva školska sata, što je minimalna satnica za model C koji obuhvaća nastavu na hrvatskom jeziku i pismu uz dodatak od dva do pet sati jezika i kulture manjine. Ministarstvo znanosti i obrazovanja u sklopu Škole na daljinu također je kreiralo internetsku platformu (i-nastava) za pohranu video-lekcija koje manjinske udruge s nastavnicima same snimaju, bez ikakve podrške na terenu i oglušujući se, zajedno s HRT-om, na kontinuirane upite o televizijski organiziranoj nastavi koja se izvodi na dominantnom, hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.
Ministarstvo je, dakle, za dominantnu nastavu na hrvatskom jeziku i pismu imenovalo stručne grupe: voditelje, koordinatore i nastavnike, zadužene za plan snimanja, organizaciju sadržaja i honorare nastavnicima. No takav odnos u imenovanju, koordinaciji, honoriranju nastavnika i provedbi nastavnog plana nije jednako primijenjen na učenike kojima hrvatski jezik nije materinski dok se svaka od nacionalnih manjina ponaosob u organizaciji i-nastave o svom trošku morala pobrinuti na pripremu i dostupnost obrazovnih sadržaja. Drugim riječima, djeca su u ovom slučaju dobivala onoliko podrške koliko bi udruge, nastavnici i volonteri imali kapaciteta pružiti, dok primjerice za djecu izbjeglice nikada nije organiziran ni takav minimum. Tako je, prema podacima sa stranica resornog Ministarstva, obrazovni program na talijanskom jeziku i pismu za učenike razredne, a poslije i predmetne nastave organiziran zahvaljujući inicijativi Istarske županije i jedne privatne televizije. Učenici koji pohađaju nastavu na češkom jeziku pratili su ili pak prate nastavu uglavnom na hrvatskom jeziku i pismu i elektroničkim kanalima za nastavu češkoga jezika, dok nastavu prema modelu A na mađarskom jeziku i pismu, Ministarstvo preporuča pratiti čak i na mađarskoj televiziji(?!) preko Médiaklikk stranice.
Nina Čolović, voditeljica Programa obrazovanja u SNV-u i članica grupe Nejednaki, okupljene u kontekstu GOOD inicijative za pravo na pristup obrazovanju, kaže za Novosti da je napuštanje marginaliziranih, ranjivih grupa djece istovremeno rezultat strukturne diskriminacije i marginalizacije, kao i tromosti i nezainteresiranosti nadležnih institucija. Ističe da je obrazovanje na manjinskim jezicima i pismu te obrazovanje djece izbjeglica i inače u redovnim uvjetima gurnuto po strani, dok je u svjetlu aktualne pandemije takvo stanje samo više ogoljeno i izoštreno. Iako je kod srpske nacionalne manjine specifičan upravo obrazovni model C, koji se odnosi većinom na ruralna i ekonomski zahtjevna područja (sjeverna Dalmacija, Lika, Banija, Kordun, istočna Slavonija), gdje žive djeca koja često nemaju ili imaju otežan pristup internetu tako da bi za njih opcija televizijske nastave bila adekvatnija zbog sustavnosti njezinog praćenja, istovremeno su se i djeca izbjeglice kao i romska manjina, domeće naša sugovornica, suočavale s materijalnim problemima poput nedostatka laptopa i drugih tehničkih pomagala. Tako je prema anketi Mreže za podršku romskoj djeci REYN-Hrvatska provedenoj na uzorku od 65 škola u kojima se školuju djeca Romi, 30 posto škola odgovorilo je kako više od 30 posto učenika romskog etniciteta ne sudjeluje u nastavi.
Nina Čolović
Nadalje ni srpska nacionalna manjina spomenutu i-nastavu zasad nije dobila u cjelokupnoj organizaciji Ministarstva, premda nastojanja za tim i dalje traju. Trenutno je, kako doznajemo, takva odluka na ministrovu stolu i možda bude potpisana prije polugodišta.
Umjesto, dakle, ravnopravnog tretiranja nastave na daljinu na koje je SNV u nekoliko navrata apelirao dopisima prema Ministarstvu, Agenciji za odgoj i obrazovanje i HRT-u, dobili su tek konkretne smjernice za pripremu video-priloga za osnovne i srednje škole. Prema riječima Nine Čolović, rečeno im je da koriste Power Point prezentacije Škole za život, a da prilozi trebaju trajati od 15 do 20 minuta. Nakon snimanja šalju ih savjetnicama u Agenciji za odgoj i obrazovanje koji pak popisuju snimljeni sadržaj (naslov, predmet, nastavnik) i prosljeđuju Ministarstvu. No snimljeni sadržaji, kaže nam naša sugovornica, nisu bili predviđeni za emitiranje već samo za pospremanje na stranice MZO-a.
- Tako su u našem slučaju SNV i Zajedničko veće opština (ZVO) u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu silom prilika preuzeli ulogu Ministarstva; koordinirali su i honorirali nastavnike, usmjeravali pripremu video-lekcija, osiguravali prostor, snimanje i montažu, te zatim sve gotovo upućivali u Ministarstvo, koje bi te sadržaje pohranjivalo na svoje stranice, stvarajući dojam da se nešto radi - govori Nina Čolović.
Ako već ostvaruju pravo na pristup obrazovanju djece čiji je materinski jezik hrvatski, bio bi red također da se u programu Škole na Trećem to isto osigura i za drugu djecu – kaže Antonija Petričušić s Pravnog fakulteta
Pa ipak kakva je uloga HRT-a u cijeloj priči? Nakon što su ignorirali i posljednji rujanski dopis SNV-a s napomenom da je potrebno snimljene televizijske sadržaje dostupne na platformi HRTi prilagoditi na srpski jezik i ćirilično pismo, javna bi televizija trebala barem poštovati ugovor koji je sklopila s Vladom do kraja 2022., godine u kojoj se obavezuje producirati sadržaje za djecu i mlade, posebno pripadnike nacionalnih manjina. Na angažiraniji rad trebao bi ih podsjetiti i članak 9. Zakona o HRT-u u kojem jasno piše da će javna televizija proizvoditi, suproizvoditi i objavljivati programe namijenjene informiranju pripadnika nacionalnih manjina u RH na jezicima nacionalnih manjina, uključujući i programe za djecu na jezicima nacionalnih manjina. Na naš upit HRT-u na koji način kane osigurati ustavno načelo jednakosti obrazovanja u aktualnoj pandemiji kako bi se osigurao kontinuitet odgojno-obrazovnog procesa kada je riječ o nacionalnim manjinama, umjesto konkretnog, dobili smo općeniti odgovor. "Hrvatska radiotelevizija osigurava sve potrebne tehničko-produkcijske uvjete (scenografija, studio 6, tehničko vodstvo, montaža, realizacija, dnevni urednici...) za projekt Škola na Trećem, dok Ministarstvo, između ostalog, dostavlja scenarije pisane prema nastavnim planovima u skladu s kurikulumima. Za sva ostala pitanja, molimo vas da se obratite Ministarstvu znanosti i obrazovanja", stoji između ostalog u odgovoru s HRT-a.
Obratili se jesmo, a premda su u dopisu Novostima iz Ministarstva znanosti i obrazovanja suglasni su da je jedan od najvažnijih ciljeva njihovog rada osiguravanje jednakosti svih učenica i učenika te ostvarivanje ustavne odrednice prava na obrazovanje, na naša pitanja o nemogućnosti nastave u Školi na Trećem na jeziku i pismu nacionalnih manjina i diskriminaciji učenika kojima hrvatski nije materinski jezik nismo dobili odgovor. Umjesto toga ističu dosadašnje korake u organizaciji online nastave kao i to da je Ministarstvo s ciljem što kvalitetnijeg nošenja s mogućim širenjem utjecaja epidemije trenutno u postupku imenovanja radne skupine za koordinaciju izrade materijala za nastavu na daljinu na jeziku i pismu nacionalnih manjina u školskoj godini 2020./2021.
Antonija Petričušić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)
Loptanje između HRT-a i Ministarstva možda bi i bilo nekome zabavno da svoj posao rade na zadovoljstvo svih aktera u odgojno-obrazovnom procesu u okolnostima pandemije koronavirusa. Docentica s katedre za sociologiju zagrebačkog Pravnog fakulteta i članica Nadzornog odbora HRT-a Antonija Petričušić, odmah je u martu ove godine nakon uspostave škole na daljinu i Škole na Trećem i Ministarstvu i javnoj televiziji uputila dopis u kojem ističe i podsjeća da je država zakonski obavezna osigurati nastavu hrvatskog jezika za inojezične govornike djeci kojima hrvatski nije prvi jezik: djeci tražiteljima azila, azilantima, povratnicima, pripadnicima romske manjine i drugima, kao i da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja dužno prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina osigurati i nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Kao stručnjakinja na području ljudskih i manjinskih prava, između ostalog napisala je: "Nalazim da je posebice ranjiv, a doista iz nastave i isključen, dio djece pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina, kojima je hrvatski drugi jezik (...) Zbog svog ograničenog poznavanja hrvatskog jezika ovakvoj je djeci teško ili nemoguće pratiti nastavu na daljinu i stoga im je uskraćeno pravo na obrazovanje."
- To znači da se djeca pripadnici nacionalnih manjina ipak drugačije tretiraju nego njihovi vršnjaci hrvatske nacionalnosti - govori za Novosti Antonija Petričušić.
I prije početka ove školske godine odaslala je ponovno upit Ministarstvu i HRT-u da bi se u online nastavu trebale uključiti i ranjive skupine koje su u pravom valu korone ostale isključene, ali odgovor nije dobila, unatoč tome što je na prijedlog Marka Košičeka, bivšeg savjetnika ministrice Divjak, razložila i modele uključivanja takvih ranjivih skupina, napomenuvši da dio djece koja pripadaju grupama čije se obrazovanje nastoji osigurati u programu Škole na Trećem nerijetko žive u siromaštvu i nemaju jednak pristup tehnološkim pomagalima i internetu. Baš bi zato za njih, kao i za njihove učitelje i nastavnike, trebala biti osigurana dodatna podrška Ministarstva.
- Ono što je najtužnije i govori o mojoj nemoći kao članice Nadzornog odbora HRT-a jest činjenica da na moj zahtjev s javne televizije nisu ništa odgovorili. Jer ako već ostvaruju pravo na pristup obrazovanju djece čiji je materinski jezik hrvatski, bio bi red također da se u programu Škole na Trećem to isto osigura i za drugu djecu, pripadnike nacionalnih manjina i onima kojima hrvatski nije prvi jezik - kaže profesorica Petričušić i domeće:
- Kao članica Nadzornog odbora javne televizije dužna sam skrbiti da HRT provodi sve hrvatske zakone i da sudjeluju kao komplicit na sve što ih njima obavezuje. Jer ako Ministarstvo ne provodi zakon koji se tiče pristupa obrazovanju, onda ni HRT jednako tako ne doprinosi tome. Iako će s HRT-a reći vjerojatno da im je Ministarstvo trebalo dati upute da proizvedu taj program - kaže naša sugovornica, koja ni općenito nije zadovoljna s realizacijom manjinskih programa na javnoj televiziji, unatoč tome što su sastavnice ugovora, na što je višekratno ukazivala.
Na kraju nam se valja složiti s Ninom Čolović koja ističe da slučaj u kojem se Ministarstvo i HRT mjesecima oglušuju na zahtjeve manjinskih udruga, neminovno upućuje na zaključak o njihovoj bespomoćnosti zbog sustava koji se nalazi u stanju raspadanja ili da su spomenuti akteri jednostavno nezainteresirani. Pa ipak ni jedno ni drugo ne ulijeva daljnje povjerenje, čak zahtijeva neodgodivi i radikalni zaokret u načinu na koji trenutno funkcioniraju kako obrazovanje, tako i javna televizija.
