Konačno je napisan prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Prvi je to akt od kraja ratnih sukoba u Hrvatskoj koji će se isključivo odnositi na prava civilnih žrtava, a koja su do sada djelomično proizlazila iz Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata iz 1992. godine. Civilne žrtve rata, roditelji ubijene djece, djeca ubijenih roditelja te obitelji nestalih i stradalih do sada su svoja prava pokušavali ostvariti i tužbenim zahtjevima na temelju Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata i Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. No zbog neučinkovitog procesuiranja ratnih zločina, žrtve su, bez obzira na svoju nacionalnost, u pravilu gubile sporove, uz obrazloženje da je riječ o ratnoj šteti za koju RH nije odgovorna. Uz takav pravosudni udarac dobivale su i račune za enormne sudske troškove. Priliku za konačni ispravak nepravde nosi novi zakon koji će do 14. novembra biti u javnoj raspravi, a do kraja godine trebao bi ga donijeti Hrvatski sabor.
Po prijedlogu novog zakona svi koji nisu stradali od neprijatelja bit će izloženi beskrajnim procedurama dokazivanja i slobodnoj ocjeni tih dokaza od strane institucija – ističe odvjetnica Slađana Čanković
Prijedlog zakona, po kojem bi stradali od sadašnjeg statusa kolateralne ratne štete trebali dobiti status civilnih žrtava rata, između ostalog najavljuje evidenciju civilnih stradalnika, predviđa znatna povećanja osobnih i obiteljskih invalidnina i do 115 posto, omogućava ostvarivanje prava članovima obitelji nestalih civila, koji još nisu rješenjem općinskog suda proglašeni umrlim, ublažava uvjete za ostvarivanje obiteljske invalidnine, daje prednost pri smještaju u ustanove socijalne skrbi i zapošljavanju pri jednakim uvjetima te otvara novi rok za podnošenje zahtjeva za stjecanje prava. Prema prijedlogu zakona, prava će moći ostvariti državljani Republike Hrvatske, ali i strani državljani koji su u trenutku stradavanja imali prebivalište ili boravište u RH. Naravno, u slučaju da ih već ne ostvaruju u državi čiji su državljani. Prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata donosi i druga ograničenja. Iz ostvarivanja prava stradalih u periodu od 17. avgusta 1990. do 30. juna 1996. godine tako su isključeni oni koji su sudjelovali u ratu kao "pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljske vojske i paravojnih formacija".
Zagrebačka odvjetnica Slađana Čanković, koja dugi niz godina zastupa obitelji nestalih i ubijenih civila, ističe da prijedlog novog zakona ne pruža jednaku zaštitu svim stradalnicima rata, pogotovo ne žrtvama kaznenog djela ratnog zločina koji su proglašeni za ratnu štetu jer su živjeli na pogrešnom mjestu.
- Prijedlogom novog zakona civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti samo su malo odškrinuta vrata. Naime, otvorena im je mogućnost ulaska u proceduru za dokazivanje i stjecanje statusa, ali pitanje je što ih čeka na tom putu. Zakon jasno konkretizira status civilnog stradalnika rata za osobu koja je nastradala od neprijateljske vojske, kao i od drugih okolnosti vezanih uz Domovinski rat. Jasno se u prijedlogu zakona zna tko je neprijateljska vojska – Jugoslavenska narodna armija i paravojne formacije, međutim te "druge okolnosti" vrlo su općenit pojam, kao što je širok pojam i suradnik, pomagač neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija. Ta odredba se može primijeniti i na osobe koje su držale trgovinu ili poljoprivrednike koji su vojsci prodavali stoku - govori Čanković i napominje da će po prijedlogu novog zakona svi koji nisu stradali od neprijatelja biti izloženi beskrajnim procedurama dokazivanja načina na koji su stradali i slobodnoj ocjeni tih dokaza od strane nadležnog tijela.
- Te procedure mogu trajati sljedećih 20 godina, tijekom kojih će civilne žrtve morati dokumentirati svoje stradanje. Smatram da će civilne žrtve srpske nacionalnosti bez svjedoka teško moći dokazati činjenice stradanja i smrti svojih najbližih. Prijedlog novog zakona ne nudi mogućnost svjedočenja, ali postupak dokazivanja ne podrazumijeva samo jedan oblik dokaza, onog papirnatog, već se trebaju uvažiti i svjedoci. Na kraju službenik koji vodi proces dokaze iščitava na svoj način i može zaključiti da status nije dokazan, jer po prijedlogu zakona nije jasno što će biti valjan dokaz - kaže Čanković i predviđa da će samo rijetke civilne žrtve ratnog zločina stvarno ostvariti svoj status i pravo na novčanu naknadu.
Čanković naglašava da se u svojoj odvjetničkoj praksi susrela s oko 300 sudskih predmeta članova obitelji nestalih, ubijenih i stradalih civila u proteklom ratu te da je samo jedna osoba ostvarila status civilne žrtve rata, i to nakon pravomoćne sudske presude kojom je utvrđeno da je oštećena terorističkim aktom. Kroz prste hrvatskog zakonodavstva nije se uspjela provući i ostvariti status civilne žrtve rata čak ni majka srpske nacionalnosti čijeg je sina u Josipdolu ubila srpska granata iz Plaškog.
Da prijedlog novog zakona ne donosi ništa novo za civilne žrtve srpske nacionalnosti stradale u Oluji, Bljesku, Lori, Osijeku i Sisku, odnosno da se ne otvara prostor za sve civilne žrtve rata, smatra i Bojan Glavašević, nezavisni saborski zastupnik i bivši pomoćnik ministra branitelja u vladi Zorana Milanovića.
Bojan Glavašević (Foto Patrik Macek/PIXSELL)
- Ovaj zakon dolazi jako kasno jer se Hrvatska zadnje tri decenije bavila rješavanjem problematike samo sudionica i sudionika rata, a ne i civilnih žrtava. Iako svaki zakon koji poboljšava položaj civilnih žrtava treba pozdraviti, prijedlog novog zakona koji je u javnoj raspravi čini se kao flaster koji će donijeti nešto veća prava samo osobama koje već imaju priznati status civilnih žrtava rata. Fokus zakona je stavljen na definiranje statusa žrtava, njihovih prava i raspodjele novčanih naknada, invalidnine ili mirovine, kod već priznatih civilnih žrtava rata. Za stradalnike koji još nisu ostvarili status civilnih žrtava ovaj prijedlog zakona ne donosi značajne promjene. Nema pomaka ni na području pružanja psihosocijalne pomoći. Zakon ni na koji način ne stvara pretpostavke u hrvatskom javnom prostoru za priče civilnih žrtava stradalih od hrvatske vojske - upozorava Glavašević i ističe da civilne žrtve rata nemaju nacionalni predznak.
Na ograničavanje dokazivanja određenom materijalnom dokumentacijom upozoravaju i u Srpskom narodnom vijeću, koje je sudjelovalo u javnom savjetovanju prijedloga Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. "Postavlja se pitanje o raciu zakona koji onemogućava dokazivanje svim dokaznim sredstvima osobama koje su u ratu izgubile svoje bližnje, osobno nastradalima i onima koji su ostali bez imovine. Ostvarivanje prava im se toliko godina nakon rata ograničava zahtjevom za medicinskom dokumentacijom koja nije starija od 30 dana. Iako se medicinskim vještačenjem može utvrditi uzrok invaliditeta i bolesti, kao i vrijeme njenog nastanka, nije jasno tko će izdati potvrdu o stradavanju civila na području koje je u to vrijeme bilo izvan jurisdikcije RH", kažu u SNV-u, gdje kroz javno savjetovanje traže da se dokazivanje omogući svim prikladnim sredstvima, odnosno da se u tu svrhu mogu saslušati svjedoci, obaviti očevidi, pribaviti isprave, nalazi i mišljenja vještaka.
Prijedlog novog zakona čini se kao flaster koji će donijeti nešto veća prava samo osobama koje već imaju priznati status civilnih žrtava rata – kaže zastupnik Bojan Glavašević
U slučaju utvrđivanje statusa civilne žrtve rata za članove obitelji nestalih, a identificiranih osoba, dokumentaciju izdaje Ministarstvo branitelja. Ta institucija, primjerice, čak 55 posto identificiranih osoba koje su stradale u Bljesku vodi kao pripadnike oružanih snaga, čime njihove obitelji automatski gube pravo na ostvarivanje statusa civilnih žrtava rata. Istodobno, srpske organizacije navode mnogo manji udio srpskih vojnih žrtava u toj akciji iz 1995. godine.
Također, iz SNV-a upozoravaju da se kod civilnih žrtava torture koje su u mjestima pritvaranje pretrpjele ozljede, a koje su uzrokovale najmanje 20 posto invaliditeta, trebaju ostvariti prava bez obzira na osnivača i uprave mjesta pritvaranja. Smatraju da bi doslovnom primjenom zakona od ostvarivanja statusa civilnih žrtava rata mogle biti izuzete žrtve torture u logorima Lora, Kerestinec, Pakračka Poljana i Marino Selo jer te logore nisu osnovale neprijateljske snage, već su bili pod ingerencijom HV-a.
Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, smatra da će zakon otvoriti vrata za one koji do sada nisu mogli steći status civilne žrtve i da će u postupku dokazivanje biti oslobođeni od plaćanja sudskih, upravnih i javnobilježničkih pristojbi.
Vesna Teršelič (Foto Davor Puklavec/PIXSELL)
- Dugogodišnja bitka Julijane Rosandić, koja je u Slavonskom Brodu ranjena skupa s djecom u granatiranju sa srpskih položaja, napokon daje rezultate. Veseli me što je prijedlog zakona dočekala Vjera Solar, koja je u borbi za pravdu za svoju ubijenu kći Ljubicu stigla i do Europskog suda za ljudska prava. Izgleda da će zakon omogućiti dobivanje statusa stradalnika mnogima koji su ga odavno trebali imati, no tek će se u praksi pokazati kako će funkcionirati predložena rješenja - navodi Teršelič i upozorava da predloženim zakonom i dalje nisu uključene sve žrtve.
- Prema smjernicama Ujedinjenih naroda, štetom se nazivaju fizičke i mentalne povrede, emotivna patnja, materijalni gubici ili druge ozbiljne povrede njihovih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. U zakon nisu uključene ni izbjeglice, interno raseljena lica/prognanici i povratnici, ni žrtve terorističkog i diverzantskog djelovanja, kojima su srušene kuće i gospodarski objekti. Zahtjevi udruge Pravda iz Bjelovara i drugih organizacija za ljudska prava nisu, nažalost, naišli na razumijevanje izvršne vlasti. Nisu uključene ni sve žrtve mučenja i žrtve lišene slobode - ističe Teršelič i navodi da su za razliku od branitelja civilne žrtve na ovaj zakon čekale gotovo 30 godina te da su podnijele najveći teret široko rasprostranjenog straha od izjednačavanja žrtve i agresora.
Bez ikakvog statusa civilne žrtve rata i priznanja boli i dalje živi Radojka Mrkić iz Vukovara, čiji se suprug Mladen Mrkić od 31. jula 1991. vodi kao nestala osoba.
- Nepravda se ne može ispraviti. Nikoga nisam tužila, pa ni Republiku Hrvatsku. Od dana kada je moj suprug nestao nisam se pomakla s mjesta. Ni nade više nije ostalo. Od 1. avgusta 1991. sam u kontaktu s vlastima u Srbiji i Hrvatskoj, ali nisam dobila ništa niti išta više očekujem. Sve su to trenutne priče za trenutne interese - kaže Radojka Mrkić.
Prijedlogom zakona nisu zadovoljne ni sve civilne žrtva rata hrvatske nacionalnosti. Sličnu sudbinu Radojkinoj dijeli Katarina Bešlić iz Petrinje, čija su oba roditelja, liječnika, 1992. ubile srpske postrojbe.
- Prijedlog zakona ne prepoznaje položaj i problematiku nas djece koja smo u ratu izgubila roditelje. Oni koji su donosili prijedlog zakona nisu kompetentni za mjerenje boli. Da li je nekome veća bol gubitak roditelja ili invalidnost, da li nekoga više boli zato što je Hrvat ili Srbin, da li će se nekome dati, a nekome neće? Ja sam dijete bez oba roditelja i kažem da civilne žrtve nemaju veze s nacionalnošću. U prijedlogu zakona piše da će se djeci dati prava na besplatne udžbenike, pravo na učeničke i studentske domove. To je sramota! Zanima me o kojoj djeci oni govore, od rata je prošlo 25 godina, mi smo zreli, ozbiljni ljudi. Mene država na neki način mora obeštetiti, ali u ovom prijedlogu zakona ne vidim put - poručuje Bešlić.
