Kako danas žive građani srpske nacionalnosti Imotske krajine: koliko vas uopće ima?
Po posljednjem popisu stanovništva, u Imotskom nas je bilo 270 s biračkim pravom, uz još dvadesetak maloljetnika, dakle tristotinjak. Najviše nas je u Glavini Donjoj, prigradskom naselju, a manji broj pripadnika zajednice živi u samom gradu. Uz one u susjednoj općini, Podbablju, u Imotskoj nas je krajini oko pet stotina. Dio ljudi je u penziji, a dio radi iako je stalni posao ovdje poput dobitka na lutriji, bez obzira na nacionalnost. Rade uglavnom samo državne i javne službe te dućani i kafići, a proizvodnja ne postoji: sve je ovdje ugašeno, čak je i vinarija završila u stečaju, a njezini radnici na birou za zapošljavanje. S druge strane, probijanje tunela kroz Biokovo prema moru omogućilo je ovdašnjim ljudima lakši odlazak na sezonske poslove u obalna mjesta. Ali, naravno, i dalje se iseljava, pa je stanovnika puno manje nego što stoji na biračkim i popisima stanovništva. Osim toga, moj suprug i ja smo najmlađi ljudi u našem mjestu, a to govori da su mladi otišli odavde: što je najtragičnije, nekad su iseljavali samo muškarci, ostavljajući ovdje svoje obitelji, a sada odlaze svi. Tako je nedavno otišla jedna familija s dvoje djece i jedna s jednim.
Budući da ste i potpredsjednica VSNM-a Splitsko-dalmatinske županije, što nam s tog aspekta možete reći o položaju naše manjine?
Mislim da su građani srpske nacionalnosti u Splitu u lošijem položaju od nas ovdje: u Imotskom se dobro zna svačije porijeklo i tko je kakav, a u velikom gradu ljudi to lakše prikrivaju, iz tko zna kakve potrebe ili razloga. Dakle, ovdje ne skrivamo da smo Srbi i Srpkinje, ali međunacionalnih sukoba nismo imali. Sve se više-manje svelo na sporadične školske svađe koje se, vrlo brzo, u školi uglavnom i rješavaju.
Kako je organizirana srpska zajednica Imotskoga?
Crkva nam je uvijek bila društvena okosnica, jer se nigdje drugdje nismo mogli okupljati: oko nje su se održavali i sajmovi i svečanosti, pa se tako u posebno velikom broju okupimo za Veliku Gospojinu i družimo nakon liturgije. No, gradi se i Svetosavski dom, u kojem ćemo se okupljati kad bude dovršen. Planiramo ondje održavati kulturne večeri, predstavljati naše pisce i umjetnike te cijeli niz drugih sadržaja. Manjinsko vijeće postoji već osam godina, ali Prosvjetinog pododbora još nema, iako je bilo ideja da osnujemo dječji zbor. No kako neki roditelji nisu dali privolu svojoj djeci, to je ostavljeno za neka druga vremena. Moram istaknuti da VSNM dobro surađuje s gradskim vlastima, pa za svoje aktivnosti dobivamo i po dvadeset tisuća kuna.
Evo i prigodnog, osmomartovskog pitanja: koliko su žene aktivne u srpskoj zajednici?
Više od muškaraca. Ja sam na čelu Vijeća u kojem žene čine većinu od jedanaest vijećnika. Žene su aktivnije i slobodnije: iniciramo mnogo toga što se događa, a nitko nam ne prigovara. Kao i dosad, i dalje ćemo biti svoje. Moram spomenuti i podršku koju dobivamo: kad smo formirali Vijeće i rješavali papirologiju, mnogi su nam od srca pomagali. Iako kod nas ne postoji tzv. aktiv žena, mi smo se i prije znale samoorganizirati oko uređenja groblja i oko crkvenih svečanosti. Dogovorimo se i odradimo posao, neovisno o tome je li to, primjerice, čišćenje manastira Sv. Vasilija Ostroškog u podbapskim Crnogorcima ili pečenje kolača za Gospojinu. Što se pak generalnog položaja žena u Gradu i Županiji tiče, puno toga ovisi o tome kojoj se stranci pripada, ali su na listama za posljednje lokalne izbore ipak prednjačile pripadnice ženskog roda, posebice onima opozicijskih partija.
Uskoro će novi manjinski izbori: očekujete li promjene u sastavu VSNM-a?
Neki ljudi iz ovih ili onih razloga ne mogu ili ne žele sudjelovati u radu Vijeća, pa to utječe na naše kandidacijske liste. Tako se neki u doba kad smo formirali Vijeće nisu pojavili na potpisivanju prihvaćanja kandidature, a neki čak uopće nisu izišli na birališta. No unatoč tome, mi i dalje nastavljamo s radom i aktivnošću.
