Škripaju patike po škalju. Dok se niz kamene serpentine spustimo do plaže malo prašine uvući će se i u čarape. Upeklo je, ukuvalo, a podne još daleko. Iz kamena miriše smilje, kadulja, vrisak. Vjetra ni za lijek, zapuvat će tek popodne, namreškati vodu, ohladiti stijene. Na plaži desetak ljudi, maksimum "prve vode" na Modrom jezeru. Šugaman, boca vode, eventualno maska za ronjenje, to je ukupan spektar plažnih rekvizita koje ljudi ovdje donose. Pozdravljaju se domaći, komentiraju koliko će puta preplivat popriko jezera ovoga jutra. Turista malo, i ovdje, i u Imotskom općenito. Uz stijene vrludaju leptiri, žuti, crni, s crticama, s točkicama. Ima ih svake vele, oko četiristo vrsta na potezu od Biokova do Modrog jezera. Jedan se vrti oko nas, kao da nas požuruje da zaplivamo. Sleti na rame pa odleti i pušta da se prepustimo vodi što rađa kamenje.
S druge strane jezera dobar su komad teritorija uz obalu zauzeli galebovi. Plivači ih ne zanimaju, kad im se približe ladno okreću glavu. Nek' se i čovjeka malo unizi, kad se već u jamu sišao kupati. Do prije desetak godina galebova nije bilo, ali ih je s vremenom namamio obližnji deponij. U potrazi za hranom s mora su migrirali u zaleđe. Imoćani ih se na razne načine pokušavaju riješiti (citirat ćemo jedan stariji novinski naslov: "Galebovi izasrali Modro jezero, Imoćani ih uzalud tjeraju petardama"), ali ne ide ni brzo ni lako. Ove godine u Imotski su zato stigle Seka i Beatrice, dvije obučene jastrebice, koje bi trebale galebove malo dovesti u red.
Popodne, kad se u jezero spusti vjetar, s njime odozgo dođu i skakači. Jedan od njih, Joso, prava je atrakcija, posebno među domaćom dicom. Dok se vere pažljivo pronalazi mjesto na stijeni s kojeg će se baciti
Zbog galebova u jezeru više nema žaba čije je kreketanje prije ječalo po kršu, a sve je manje i bjelouški. Da ipak nisu skroz nestale, uvjerili smo se i sami, jer nam se jedna bjelouška pridružila u plivanju negdje pri sredini jezera. Graciozna plivačica, prava domaća životinja, malo se oko nas poigrala. Od nje i vode glavu smo podigli prema naramku od krša u kojem plivamo, prema sivom krugu od stijena i pećina, prema grabu, dubu, javoru, jasenu, zelenim međašima što su se poredali gore bliže nebesima. Popodne, kad se u jezero spusti vjetar, s njime odozgo dođu i skakači. Jedan od njih, Joso, prava je atrakcija, posebno među domaćom dicom. Dok se vere i pažljivo pronalazi mjesto na stijeni s kojeg će se baciti u vodu, dječaci koji ga promatraju viču kakav bi skok htjeli vidjeti. Naručuju kolutove, glave, bombe, a Joso im svaku želju ispuni. Dok on skače, dva starija lokalca prognoziraju hoće li i kada ove godine jezero presušiti. Slože se da bi moglo krajem devetog, početkom desetog.
Presušilo je jezero puno puta, a prije skoro sto godina, 1924., Imoćani su na njegovom dnu prvi put zaigrali nogomet. Posebna je nogometna tradicija začeta 1943., kada su prvu utakmicu odigrali Vukodlaci i Vilenjaci, rivali s istočne i zapadne strane jezera. Skoro osamdeset godina, svaki put kad jezero presuši, Vukodlaci i Vilenjaci u njemu se zaloptaju. Prije dvije je godine tako odigrana petnaesta jubilarna utakmica. Po petnaesti put na njoj nije bilo pobjednika, jer je pravilo kojeg se Imoćani drže da se drugo poluvrijeme igra dok rezultat ne bude izjednačen. Ta utakmica ostaje zapamćena i po tome što je za Vilenjake prvi puta zaigrala žena. Domaći nam pričaju kako nema nekih pravila kojih se treba pridržavati tijekom igre, a umjesto žutih i crvenih kartona sudac dijeli kartone na kojima piše "ne seri" i "ne pizdi". Prije dvije godine premijerno su imali i VAR, također kao natpis na kartonu koji je držala jedna žena u publici. Na signalizaciji za izmjenu igrača bio je natpis "lipo je ući", a s druge strane "ali i na vrime izići".
Joso se sprema za skok u Modro jezero (Foto: Ivana Perić)
A nije sve ni zajebancija. Uz Vukodlake i Vilenjake veže se i jedan štrajk solidarnosti, koji javnost nije upratila. Prije utakmice igrane 2011. nogometaši su prvo sjeli na teren i štrajkali, tražeći da se radnicima Vodoprivrede Imotski isplati deset zaostalih plaća. Uto se među njima kao gospa u obližnjem Međugorju ukazao ministar Petar Čobanković i obećao da će isplate biti. Priča se još po gradu da je skoro i prvi loptu šutnuo da više krene ta utakmica. Ipak je početni udarac odradio Sveto Dunda, tada još jedini živući igrač iz Imotskog s one prve utakmice iz 1943. godine. Profesor tjelesnog u mnogim školama diljem Imotske krajine, muzičar, zabavljač. Ni Dunde više nema, umro je 2018. godine.
U zadnjih deset godina Modro je jezero presušilo četiri puta, što se nikad ranije nije dogodilo unutar jednog desetljeća, barem otkako se prate njegova presušenja, a o čemu sustavno izvještava Braco Ćosić u Slobodnoj Dalmaciji. Znalo je tako proći i više od dvadeset godina između dvije utakmice Vukodlaka i Vilenjaka. Suše nose svoje - možda je manje godina pred nama, al' barem će biti više utakmica u njima. U razgovorima o mogućim apokalipsama, sama od sebe priziva se legenda o nastanku imotskih jezera, ona o propasti Gavanovih dvora.
Spominje Ana kako u Glavini Gornjoj, u Medvidovića Dragi, ima jedan Slavko koji je po selu navrnuo na stotine stabala trešanja. Ne za prodaju, nego da bere i jede tko god hoće
Gavan je bio bogataš ohol i nemilosrdan, uvjeren da je njegovo sve i dovijeka. Odzvonilo mu je ipak, kao što svakoj sili dođe kraj. "Prokleti nek su dvori ovi, bogataš i svi njegovi! / Zemlja nek svoje grlo rastvori, u utrobi joj plamenoj sve nek sagori! / Prah i pepeo nek voda poplavi, put za sobom nek ne ostavi! / Čovjek nek nikad ne zaboravi, nad provalijom nek se zaustavi!" Slične se legende vežu i uz nastanke drugih jezera, od Boračkog i Miloševa do Plitvičkih jezera. Čim Imoćani spomenu Gavana, nama pada na pamet i kako nam je baba u našem selu u Ravnim kotarima pripovijedala o nastanku jaruge podno brda Vrčeva. "Živija bogataš, u kuli na devet katova, al' prosjaku ni kore kruva da bi da. Sori se kula, puče zemlja. Proguca i bogataša i njegove. I danas čuju čobani kako mu duh riče iz jaruge. Duh, al' ne i duša, taj duše nije ima", kazivala baba. Bogataš se, pogodit ćete već, zvao Gavan.
Crne slutnje, iz koje god legende dolazile, ipak ćemo malo maknuti s horizonta. Pred nama se ljudi još kupaju, patike i boce vode ih skrivene čekaju na sjenovitoj strani stijena. Kasnije će se na stijeni malo posušiti pa serpentinama izverati gore, u ravninu s površinom Zemlje. "Ležao na ledini, u Dvogrljači, licem okrenut k nebu / Gledao u oblake, slušao jarebice i vjetar / Zaspao / Na lijevi mi rukav ušla, na desni rukav izašla / Moja ljubavnica zmija / Izgubila se u kupinama. U godinama i travi", piše pjesnik ovoga kraja Petar Gudelj. Ima kupina i oko jezera, ali nije im još zeman. Nema, doduše, ležanja. Na kamenje se malko sjedne, na stijenu prisloni leđa, i to je to. Nema ovdje šugamana čuvara plaže, nema ničega od čovjeka što ostaje i noći uz jezero. Ta nas pomisao uveseljava pa odlazimo dalje, od jezera što je ponekad stadion do stadiona koji je uvijek stadion.
Na putu prema Gospinom dolcu, kako se zove stadion na kojem igra NK Imotski, srećemo dječaka Šimu. Točno bi bilo reći da je Šimu prvi sreo naš kamenčić. Lijepi obli kamen malo smo šutali po cesti, jer teško mu je bilo takvome odoljeti, a jedan od tih udaraca na raskrižju je dočekao Šime, pa poveo i on malo kamen oko noge. U malo metara do stadiona doznajemo da Šime trenira nogomet, navija za Hajduka, ali ipak misli da je Gospin dolac ljepši od poljudske ljepotice. Stadion je izgrađen na području nekadašnje vrtače, na čijem se dnu na ledini sadilo povrće. Inicijativa za gradnju pojavila se 1970-ih, a 1976. prvi je bager ušao u grotlo vrtače. Nasipalo se čitavo desetljeće, da bi krajem 1980-ih, postavljanjem trave koja je stigla iz Novog Sada, teren napokon bio dovršen.
U kasno popodne stadion je otvoren, posred terena trenira mala grupa profesionalaca, na sjevernom dijelu na gol pucaju jedan dječak i djevojčica, a na jugu je jedan turist sišao da se malo lopta sa sinom. Plavocrvene tribine stadiona nagrizlo je vrijeme, a među redovima se udomaćile grane divlje smokve. Jedna drito ispod natpisa "Tribina jug", da je sadilo ne bi tako precizno. Iza kamene ograde kod gola na južnoj strani leži limeni reklamni znak Maraske, čeka bolje dane. Ledova škrinja iskopčana je iz struje, nedaleko od nje stol s gradelama i tacnama od pečenja. Pri ruci je, pa kad bude. Čuje se tup tup tup, poljubac lopte i patike, u kojem je potpuno nestao i Šime.
Tribine stadiona Gospin dolac (Foto: Ivana Perić)
Suton nas vuče u još jednu dužu šetnju, do izvora Vrljike. Iz centra grada put vodi ravno jednom te istom cestom, a uz nju se redaju rentijerske vile s bazenima, skromne domaće kuće, groblja, mala nogometna igrališta, polja i livade. Višnje, murve, trešnje, oskoruše, mušmule, smokve, breskve. Kelj, raštika, blitva, komorač, masliđan. Kukuruzi obrani. Plosnati tamnozeleni listovi i žuti cvjetovi tikvica što iz zemlje niču ko najljepši buketi. U ponekom se vrtlu nađe i japanski jorgovan, cvjeta u julu žućkastobijelo, po grmu i boji ko neki daleki rođo od bazge. I ovdje je standardan prizor ona ljetna večernja rabota u kojoj jedan ukućanin stoji u vrtlu s gumom u rukama i navigava drugog koji stoji kraj špine i otvara i zatvara vodu po naređenju. Pije zemlja, a ima i iz čega.
Uz Vrljiku cvrče cvrčci, vrljičci. Pet je izvora rijeke, Dva oka, Utopišće, Jauk, Duboka draga i Opačac, iz kojeg se imotski kraj opskrbljuje pitkom vodom. Opačac ime nosi prema legendi o opatici Ivi koja se zaljubila u Turčina Emira, ali se bojala osude zbog zabranjene ljubavi, pa se iz Emirovog zagrljaja bacila u Vrljiku. Kraj Vrljike danas stoji Zelena katedrala, otvorena bazilika u kojoj se drži misa za Veliku Gospu. Nama se ipak čini da je prava zelena katedrala sama Vrljika, kojoj se ovdje ljudi i mole i zahvaljuju otkad za sebe znaju.
U Glavini Donjoj, ispred vrtla kojim se čitavim propela tekoma sa svojim narančastim trubama, zaustavlja nas 78-godišnja Ana. Pita otkud nas put nanosi, a razgovor brzo skreće u poljoprivredne teme. Priča Ana kako su trešnje ove godine ludo rađale, ali se i uništa prodavale, po pet kuna maksimalno u veleprodaji. Takve su na pijace stizale jeftinije nego ikad, al' opet ima ljudi koji ih ni ove godine nisu mogli imati na trpezi. Preskupo, luksuz. Spominje Ana zato kako u Glavini Gornjoj, u Medvidovića Dragi, ima jedan Slavko koji je po selu navrnuo na stotine stabala trešanja. Ne za prodaju, nego da bere i jede tko god hoće. Kalemio rašeljke iz godine u godinu, pa se za njega pročulo i dalje od imotskog kraja. I stvarno, provjeravamo na mobitelu, o Slavku Medvidoviću pisali su i ovdašnji mediji. Objasnio čovjek da mu je želja bila da se nikoga ne tjera ili proklinje jer "krade" trešnje, što se njemu događalo kad je bio dječak, pa nasadio voća posvuda.
"Od rašeljke do rašeljke, pa na jednu mladicu trešnje, na drugu višnje. S kraja na kraj sela, pa po vrtačama, kamenitim usjecima. Rašeljka vam može niknuti gdje druge biljke ne mogu. A kada se baš na tu koja je niknula između kamena nakalemi trešnja, upamtite da su plodovi poput eliksira, slatki, sočni, crveni", kazao je novinarima.
Evala Slavku i njegovim trudima. Do tih trešanja noge nam ipak neće stići, ali u povratku u grad dočekat će nas podsjetnik na drugi tip teškoga rada koji je obilježio ovaj kraj. Kod kompleksa zgrada Režije duhana još uvijek stoji ploča posvećena pobuni duhanskih radnika i radnica. Na njoj piše: "U prosincu 1924., revoltirani neljudskom eksploatacijom, predvođeni komunistima, sadioci duhana Imotske krajine organizirali su demonstracije protiv tadašnjeg režima. U znak sjećanja na taj svijetli događaj iz naše prošlosti, podižemo ovu spomen ploču". U potpisu – "1965., komunisti Imotske krajine". Krajem 19. stoljeća u Imotskom je pokrenuta proizvodnja duhana, a ondašnja otkupna stanica bila je najveća u Dalmaciji. U Režiji duhana većinski su radile žene, pa je tako zabilježeno da je 1903. među 250 radnika bilo 180 žena, tzv. tabakina. Radilo se krvavo, zarađivalo malo, i tako čitavo jedno stoljeće, dok se duhan nije pretvorio u dim.
Dok prilazimo imotskom kolodvoru, osluškujemo kako se u kafiću Song oduševljeno komentira snimak koji kruži po mobitelima. Kratka dokumentarna forma, domaća produkcija. Baba u Zmijavcima revno povezuje loze u vinogradu, a rođena 1914., deset godina prije slijetanja prve nogometne lopte na dno Modrog jezera.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
