Prošlo je ravno 70 godina otkako se Milka Vojnović udala za Đuru Rodića iz Crevarske Strane pod Petrovom gorom i zauvijek napustila Balinac, selo za kojim sada, kad je ostala sama, sve više čezne.
- Cijeli sam život sam provela u Crevarskoj Strani kraj Vrginmosta i osjećala sam se kao da ovamo oduvijek pripadam. Sedamdeset dugih godina Đuro i ja pošteno smo živjeli, radili i brinuli o troje djece koje smo podigli i iškolovali, a onda nas je zadesila velika tragedija i tuga: u Austriji nam je 1995. od zloćudne bolesti umro sin Dragan. Dvije kćeri, Dragica i Ljubica, raziđoše se po svijetu i eno ih sad u Kanadi. Prije nekoliko mjeseci umro je i moj Đuro pa sad ovdje samujem brojeći dan po dan i, još više, noć po noć. Radi svih tih nevolja, uključujući ratne i poratne, sve više mislim na svoj rodni Balinac i svoga još živoga brata Lazu koji ondje živi; gotovo mu zavidim što još hoda tim brdom, stazama i pašnjacima našeg djetinjstva za koje tek sad vidim koliko je bilo bezbrižno i kako sam sretna bila kao djevojčica i djevojka. Premda je odonda prošlo, evo, već sedamdeset godina, ti su dani duboko u mom srcu i sve mi češće dolaze u misli - priča nam Milka.
Kad su u ljeto 1995. Đuro i Milka bili prisiljeni napustiti Crevarsku Stranu i započeti izbjegličku avanturu, stigla je vijest o sinovljevoj smrti, pa je pred roditeljskom tugom i očajem izblijedio strah od neizvjesne budućnosti: postalo im je svejedno kamo će i kako će im biti. Nekako su uspjeli stići do Dvora, gdje ih je Hrvatska vojska preusmjerila pa su, za razliku od većine Banijaca i Kordunaša koji su se otputili prema Bosni a poslije i Srbiji, oni završili razdvojeni u Hrvatskoj - Milka u Kutini, Đuro u Karlovcu. Zašto se zbilo to dvadesetodnevno razdvajanje, njoj ni danas nije jasno, važno joj je bilo jedino to što su se oboje ubrzo obreli u svom selu, pred kućom koja nije bila razrušena, ali je temeljito opljačkana. Iz nje je odneseno sve što je iole vrijedilo, pa je par odmah zasukao rukave, nabavio dvije kravice, krmaču, nešto ovaca i kokošiju te nekako iznova započeo život. Danas Milka sama raspoređuje dvije tisuće kuna mirovine kako najbolje zna i umije.
- Ne mogu više držati ni kravu ni ovce, stara sam i bolesna. Ipak su mi 92 godine na leđima. Kokoši mi pak odnesoše jastrebovi, lisice i tvorići, pa sada, uz psa i mačku, imam samo njih dvije. Više ne nesu jaja jer je oroz, nakon što me ugrizao za nogu, završio u loncu. Ma ne žalim se ja, samo mi teško pada ova samoća. Đuro je umro prije par mjeseci, pa valjda još nisam svikla na nju. Nekada je ovo selo, kao i sva okolna, vrvjelo od ljudi i djece, a danas samo muk i mir, ali ne oni koji odmaraju dušu nego oni što nagovješćuju još veću pustoš i unose nekakvu strepnju u čovjeka - razmišlja naglas naša sugovornica.
Milkini roditelji Stana i Milan othranili su devetero djece, od kojih je danas živo još petero.
- Svi smo mi rasli u slozi, a djetinjstvo nam je bilo kao nekakva bajka iz slikovnica i to mi u posljednje vrijeme sve više steže srce. Svi smo išli u školu, čuvali krave, igrali se po livadama, krali trešnje, svađali se i ljubili… nikada više takvih vremena, odnio ih zauvijek rat devedesetih – kaže nam.
Vremešnu i osamljenu ženu ni zdravlje više najbolje ne služi, no liječniku ide rijetko, samo kad stvarno ‘zagusti’. Najviše je muči reuma, pa uslijed kostobolje tek krajnjim naporima obrađuje vrt, unosi drva u kuću i obavlja nužne kućanske poslove. Lijekove, kruh i ostale potrepštine donosi joj susjeda Dara Zorić, koja radi u Crvenom križu u Vrginmostu, a ponekad joj u pomoć priskoče i drugi mještani koji imaju automobil. Kćeri iz Kanade dođu tek svakih par godina. Posljednji su se put našle s majkom na očevu ispraćaju; Milka se sve nekako nada da će je sada, kad je ostala sama, češće obilaziti.
- Najveći je problem uštedjeti za drva. Ovdje su zime oštre i duge, pa ih šupa mora biti puna. Kad platim sve režije i sve lijekove, jedva mi ostane pet stotina kuna. Ni sama ne znam kako ih uspijem razvući, ali uvijek se nekako provučem od prvog do zadnjeg u mjesecu, kao mačak kroz plot – kaže Milka.
Na samom kraju razgovora morali smo našoj sugovornici reći nešto što smo na početku susreta prešutjeli: znali smo, naime, čim je spomenula brata, o kome je riječ, jer smo o narodnom doktoru Lazi Vojnoviću svojedobno pisali za Novosti, a to je i Milka pročitala.
- Eto, sad ću i ja biti u novinama, ne samo moj Lazo! Ne zovu njega uzalud doktorom, on je stvarno ‘doktor’ za ljekovito bilje i čajeve. Cijele godine skuplja nekakve trave, suši, mućka i miješa, pa su mu čajevi uistinu odlični. Zna me pokatkad i obići, ali oboje starimo pa se to sve rjeđe događa. Ja sam ipak na Kordunu, on na Baniji. Imam silnu želju bar još jednom u životu otići u svoj rodni Balinac, da prođem s Lazom šumarcima kraj naše naherene kućice po kojima smo se u igri skrivali pred ostalom braćom i sestrama – završila je starica, a na tu njenu čežnju ni nismo mogli ostati ravnodušni, pa smo joj čvrsto obećali da ćemo je što prije, možda već ovih dana, odvesti u rodno selo. Kad je čula obećanje, ispotiha je zasuzila i samo nam čvrsto stisnula ruku.
