Izložba ‘Kad spomenici ožive’ otvara se 16. rujna u zagrebačkoj Galeriji Nova u Teslinoj ulici, gdje će se moći pogledati do 16. listopada. Njezin drugi dio otvara se pak 30. rujna u novom prostoru Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Preradovićevoj ulici, a trajat će do 30. listopada. Bit će izloženi radovi dvadesetak naših suvremenih umjetnika, među kojima su mlađi autori, ali i neki od naših najpoznatijih performera i konceptualnih umjetnika, poput Dalibora Martinisa ili Sanje Iveković, koji se bave kako samim spomenicima tako i represijom povijesnog sjećanja na antifašističku borbu i radnički pokret. O izložbi, organiziranoj i sufinanciranoj u suradnji s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i Srpskim narodnim vijećem, razgovaramo s kustosicom, povjesničarkom umjetnosti Davorkom Perić.
Skorašnja izložba naslovljena ‘Kad spomenici ožive’ dio je projekta ‘Refreshing Memory’ (‘Osvježavanje sjećanja’) u sklopu kojeg bi sljedećeg travnja trebala biti održana i međunarodna konferencija?
Izložba i konferencija vezane su tematikom spomenika koji su, bez obzira na to što su zaštićeni spomenici kulture, i dalje izloženi vandalskim napadima, na koje vlasti ne reagiraju. Međutim, velikom broju ljudi stalo je do antifašističkih spomenika. Međunarodna konferencija problematizirat će načine na koji se tranzicijske zemlje bave spomenicima socijalizma. Brisan je dio povijesti, dio koji je novo političko uređenje negiralo. Istovremeno, u posljednje vrijeme mnoge kapitalističke zemlje pokazuju interes za umjetnost socijalizma te se brojni mladi istraživači bave spomenicima. Naročito im je zanimljiva vizualna baza projekta ‘Stanje i status spomenika’, pokrenutog s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i Srpskim narodnim vijećem te u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista RH. Riječ je o oko tisuću fotografija spomenika iz njihovog najboljeg razdoblja, zajedno s popratnim turističkim objektima i kulturnim sadržajima. Danas se te spomenike u prvom redu doživljava ogoljene od onoga čemu su posvećeni. Fotografije spomenika pokazuju njihov život tijekom turističkih posjeta, školskih izleta i različitih manifestacija. Ta baza bit će objavljena na web-stranici projekta i vjerujem da će potaknuti daljnja istraživanja. Uz web u pripremi je i konferencija. Tematski blok ‘Socijalističko i antifašističko nasljeđe’, koji uređuje povjesničarka umjetnosti Lana Lovrenčić, odnosi se na načine na koje je promjena političke paradigme ove spomenike učinila nepoželjnima u novonastalim postsocijalističkim državama. Konferencija će se baviti i pitanjem kako tim objektima danas vratiti dignitet, za što današnje vlasti nemaju interes. Međutim, postoje strane fondacije koje su za to zainteresirane. Na primjer, zaklada Getty ulaže u obnovu zgrade sarajevskog Muzeja revolucije. Znamo i da je zgrada Političke škole u Kumrovcu zanimljiva Kinezima. Na projektima Muzeja revolucije i raznih tipova društvenih domova s memorijalnim ulogama kroz tematski blok koji uređuje teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš ukazat će se na kontradikcije i prostorne potencijale memorijalnih arhitektonskih prostora. Tematski blok koji uređuje povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić postavlja kritičku platformu mogućih strategija upravljanja baštinom, a kroz izlaganja istraživača iz regije i okrugli stol s protagonistima baštinskih praksi na terenu stavlja fokus na inicijative zajednica ili pojedinaca.
Neoznačavanje spomenika
U sklopu izložbe bit će prezentirani i ostaci monumentalnog spomenika Stjepanu Filipoviću koji je bio postavljen u Opuzenu, a 1991. je također uništen eksplozivom.
Nije realno da će postojati volja za obnovom monumentalnih spomenika NOB-u, ali neki bi se mogli obnoviti – oni veće memorijalne ili umjetničke vrijednosti, koji su financijski manje zahtjevni i za koje postoji dobra volja lokalne samouprave
Spomenik Filipoviću trenutno se nalazi u Ljevaonici Ujević u Zagrebu, a njegovo izlaganje na izložbi ostvareno je u dogovoru s njegovim autorom Mirom Vucom, koji je spreman izložiti minirani spomenik. Što se samog Opuzena tiče, dio stanovništva želio bi da se spomenik tamo vrati. Međutim, u proteklih četvrt stoljeća gradska je vlast učinila sve da to učini nemogućim, promijenjen je i Gradski urbanistički plan kako bi se prenamijenilo zemljište na kojem je bio spomenik i tu izgradio trgovački centar. U međuvremenu je i trgovački centar propao. Autor bi također želio da se njegov spomenik vrati u javni prostor. Nova lokacija ne mora biti ista.
Jedan od najpoznatijih uništenih spomenika svakako je Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj, autora Vojina Bakića. Osim njega, koje biste između tri tisuće uništenih spomenika još istaknuli kao naročito vrijedne?
Svakako spomenik u Visu ‘Tuđe nećemo, svoje ne damo’, djelo arhitekta Nevena Šegvića. Nalazi se u Visu, pored samoposluge, i građani ga svakodnevno mogu vidjeti. Zašto mjesto na kojem je danas prerezan na četiri manja bloka ne bi bilo njegovo novo mjesto? Možda bi trebalo pokrenuti inicijativu da se ruševine uništenih spomenika označe u javnom prostoru, kao svjedoci današnjeg vremena. No u javnom prostoru, kao ni na kartama, ne označavaju se spomenici NOB-u, ni oni koji nisu srušeni, ni oni koji su obnovljeni. Nije realno da će postojati volja za obnovom monumentalnih spomenika, ali neki bi se mogli obnoviti. Mislim da je za to potrebno nekoliko faktora, a to je da su to spomenici veće memorijalne ili umjetničke vrijednosti, financijski manje zahtjevni od spomenika na Petrovoj gori ili u Kamenskoj, a treći i presudni je da postoji dobra volja lokalne samouprave. Recimo, Bakićev spomenik u Gudovcu, na mjestu prvog masovnog ubijanja Srba. Taj spomenik je moguće vratiti na izvornu lokaciju. Zatim Augustinčićev Spomenik palim borcima u Gradcu, brončana skulptura srušena s desetmetarskog stuba koja leži podno njega 27 godina, a za obnovu je zainteresiran načelnik Općine Gradac. Više političke odlučnosti bilo bi dovoljno da se obnovi i više puta miniran, ali ne i srušen Džamonjin Spomenik palim borcima NOB-a u Jošanima kod Udbine. Važno je tražiti da se vrate skulpture uklonjene iz javnog prostora, poput spomenika Marijanu Badelu, Veljku Vlahoviću i druge.
Kad pogledamo koliki je trud morao biti uložen u rušenje nekih monumentalnih spomenika – recimo spomenutog Bakićevog Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije koji je, prema medijima, srušila Hrvatska vojska – jasno je da to nije bilo djelo pojedinačnih vandala, nego državna politika?
Činjenica jest da su spomenici uništavani sustavno, djelovanjem HV-a ili gradskih vlasti, no nitko nikad nije optužen ni sankcioniran za to. Vjerujem da je postojala naredba s visokog nivoa te da je namjera bila uništiti simbole sustava izgrađenog na antifašističkoj borbi i uspostaviti novi reprezentacijski sustav. Rušenje Bakićevog spomenika trajalo je više dana, srušen je tek nakon niza pokušaja. Tako su uništena i djela Bogdanovića, Kršinića, Augustinčića, Šegvića, Bombardellija, Ostoje, Radovanija, Džamonje, Mirkovića, Kečanina, Janeša, Radauša, Mišića, Gračana, Perića, Vuce i drugih autora – ‘zaštićena’ kulturna dobra naše domovine.
Na izložbi ‘Kad spomenici ožive’ sudjeluje više od dvadeset umjetnika, kako onih starije generacije poput Sanje Iveković i Dalibora Martinisa tako i niz mlađih autora. Čije radove biste izdvojili?
Uvijek je nezahvalno nekoga posebno izdvajati, no istaknula bih videorad Neli Ružić ‘Nigdina’ koji direktno komunicira sa spomenikom Bogdana Bogdanovića ‘Čuvar slobode’, koji je po želji općine 1996. uklonjen s Klisa ‘jer se nije uklapao u ambijent’. Latice s imenima boraca s posljednjeg Bogdanovićevog spomenika premještene su na mjesno groblje. No na mjestu nekadašnjeg ‘Čuvara slobode’ danas je moguće vidjeti dijelove rada Neli Ružić, a život mu je udahnut i kroz njezin videorad i buduću knjigu. Dalibor Martinis se bavi fenomenima reprezentacije, primjerice ulogom vođe ili govorima. Ovdje će biti prikazan njegov rad ‘J. B. T. 29. 12. 2004.’ koji se bavi i njezinim obratom, nastao nakon što je miniran Augustinčićev spomenik Titu u Kumrovcu. U vrijeme kad je vladala produkcija kolektivnog zaborava, umjetnik je hrabro zakoračio na prazno postolje spomenika, ukazujući na probleme dekonstrukcije i konstrukcije memorije kroz vizualno. Na izložbi su u velikom broju zastupljeni radovi Igora Grubića, ponajviše iz serije akcija ‘366 rituala oslobađanja’. ‘Popravljanje Ustava Republike Hrvatske’ Tanje Dabo i niz transparenata ‘Radite manje’ Paska Burđeleza kritički i analitički pristupaju temi ljudskih, radničkih prava i antifašizma. ‘Pjevaj!’ Mladena Stilinovića našao se na izložbi zbog njegovog interesa za ideju rada te vrijednosti i poruka novca. Ideju dalje razvija Željko Badurina u radu posvećenom Stilinoviću parafrazirajućeg naziva ‘Eksploatacija živih’. Rad Darija Petkovića ‘Uvala Slana’ fotografijom problematizira reprezentaciju mjesta mučenja i masovnih egzekucija u turističkom smislu danas i na novčanici od tisuću kuna u NDH. Sandro Đukić rad ‘Potrošeni oblici’ nastavlja novom serijom fotografija u drveće obraslih kuća. Božena Končić Badurina izlaže ‘Obiteljsku biblioteku’ u kojoj su sačuvane mnoge knjige izbačene iz javnih biblioteka i lektira, a Zoran Pavelić poliptih ‘Osunčana mjesta’ nastao u sklopu inicijative Virtualni muzej Dotrščina Saše Šimprage. Sam naslov izložbe preuzet je iz teorijskog rada Tomislava Pletenca i Sanje Potkonjak.
Činjenica je da su spomenici uništavani sustavno, djelovanjem HV-a ili gradskih vlasti, no nitko nikad nije optužen ni sankcioniran za to. Vjerujem da je postojala naredba s visokog nivoa te da je namjera bila uništiti simbole sustava izgrađenog na antifašističkoj borbi
Izložba nije samo retrospektivna, nego ćemo imati priliku vidjeti i nove radove, poput onoga Siniše Labrovića ‘posvećenog’ ustaškom krvniku Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću, naslovljenog ‘Sonata za fra Sotonu’.
Njegov novi rad inspiriran je esejom Viktora Ivančića ‘Spomenici razbratnosti’. Ta beskompromisna kritika revizionizma reakcija je na tvrdnje da je Jasenovac bio logor visokih humanih standarda. Na izložbi će se moći pogledati i videorad Siniše Labrovića ‘Zavijanje ranjenika’, a u pripremi je popratna dvojezična publikacija u kojoj će biti obrađeni radovi ovog i drugih umjetnika te relevantni radovi koji nisu zastupljeni na izložbi. Od novih radova istaknula bih ‘Bič’ Alema Korkuta, rad koji također vrlo sugestivno oslikava atmosferu straha, u prostor upisuje prijetnju, sliku društva u kojemu živimo. Od mlađih autora i novih radova izdvojila bih Janu Dabac koja će izložiti fotokolaž i videorad vezane uz spominjani spomenik u Visu, zatim fotografski diptih Bojana Mrđenovića i teorijsko-fotografski rad Borisa Vidakovića.
Politička uloga umjetnosti
Antifašistički spomenici su komemorirali traume iz prošlosti, no danas nisu uništeni samo spomenici, nego i sjećanje na te traume. Možemo li reći da su sami ti spomenici prerasli u vrstu traume za današnje kanonsko sjećanje? I je li umjetnost danas postala institucija koja čuva društveno sjećanje na antifašističku borbu i radnički pokret?
Umjetnici reagiraju na zabranu kolektivnog sjećanja, a ne na samu traumu. Ne bih umjetnost nazvala institucijom koja čuva sjećanje, nego aktivnom i autonomnom borbom s kolektivno svjesno upisanim konstrukcijama. Iako se bave fenomenima kolektivne memorije i amnezije, umjetnici preispituju odnos vizualne reprezentacije u prostoru danas, s fokusom na budućnost. Uz poneke novinare, oni su ti koji slobodno javno misle i dovoljno su hrabri da se izraze javno i pravovremeno. Kroz svoje radove problematiziraju namjerno potisnut period i uspostavljaju odnos prema onome što je iz sjećanja namjerno izbrisano i uklonjeno iz javnosti.
Prelazak društvenih fenomena u isključivu sferu umjetnosti često znači njihovu potpunu depolitizaciju. Velik dio jugoslavenskih spomenika ima itekakve estetske kvalitete, no oni su imali društveni značaj, podignuti su s vrlo jasnim ideološkim stavovima. Zapadni interes za njih, međutim, često zanemaruje njihov društveni kontekst i političko značenje.
Na zapadu ih zaista često promatraju isključivo kao umjetničke artefakte, ogoljene od sadržaja, konteksta i vremena. Govori se o formalnim specifičnostima, bizarnoj, betonskoj spomeničkoj baštini iz doba socijalizma, ali ne i o tome kome su podignuti. Takav način govora o umjetnosti pokušava negirati političku ulogu umjetnosti – ali umjetnost jest politična djelatnost. Umjetnici okupljeni na izložbi ‘Kad spomenici ožive’ glasnogovornici su sjećanja koje je svjesno brisano iz javnosti. Spomenici putem izložbe doživljavaju ponovnu recepciju, vrednovanje, javnu vidljivost, a publika informaciju da opet postoje u javnom-izložbenom prostoru ili satisfakciju što se netko ipak usudi govoriti o njima. Umjetnici polaze od osobne percepcije i promišljanja spomeničkog ikonoklazma, no nisu zatvoreni u individualne ili isključivo estetske okvire. Unatoč sistemu koji to ne podržava, oni nastoje komunicirati, uputiti društvenu kritiku sadašnjem društvenom kontekstu i samim time ga i stvarati. Kao što to primjerice radi bučni kritički teorijsko-pankerski performans Marka Markovića. Riječ je o performansu koji se sastoji od čitanja anarhističke literature uživo i sagrađenog muzičkog algoritma koji taj izgovoreni tekst pretvara u zvuk. Ideja je stvoriti algoritam koji stvara input kontra prihvaćenog sustava, a dolazi iz generiranog koda teorije anarhizma, to jest filozofije koja se protivi autoritativnim pravilima nametnutim od više sile.
